News

PU ISTARSKAPolicija je privela muškarca osumnjičenog za prijevaru prilikom kupoprodaje zemljišta:OŠTETIO 46-GODIŠNJU DRŽAVLJANKU KANADE ZA OKO ŠEST MILIJUNA KUNA
Pulska je policija provela kriminalističko istraživanje i utvrdila sumnju da je 32-godišnji državljanin Srbije počinio kaznena djela prijevara, ovjeravanje neistinitog sadržaja i krivotvorenje isprave.
Policija sumnjiči 32-godišnjaka da je u listopadu prošle godine radi sačinjavanja ugovora u kupoprodaji nekretnina angažirao jednog pulskog odvjetnika, kojem se lažno predstavio kao kupac nekoliko zemljišta, dok se muškarac koji je bio s njim u društvu predstavio kao prodavatelj zemljišta. Osumnjičeni je odvjetnika doveo u zabludu, s obzirom da je znao kako je punomoć 46-godišnje državljanke Kanade, kojom je ona navodno ovlastila muškarca koji je bio s njim u društvu, krivotvorena.
Temeljem tako krivotvorene punomoći, 32-godišnjak je u ime svoje tvrtke kupio zemljišta te se uknjižio na njih, a potom ih je posredstvom raznih agencija za preprodaju nekretnina pokušao prodati. Na taj je način oštetio 46-godišnju državljanku Kanade za oko šest milijuna kuna. Osumnjičenog se također tereti da je upravo radi ostvarivanja nepripadajuće imovinske koristi prilikom kupoprodaje zemljišta osnovao tvrtku koja je kupila sporna zemljišta, i to davanjem lažnog iskaza. Naime, na trgovačkom sudu je prilikom osnivanja tvrtke dao lažnu izjavu, pri čemu je kao sjedište tvrtke naveo adresu jedne ženske osobe, iako je znao da njegova tvrtka nije  bila u ikakvim odnosima s tom adresom niti vlasnicom objekta te je kod javnog bilježnika i ovjerio taj neistiniti sadržaj.
Osumnjičeni je po dovršetku kriminalističkog istraživanja, danas u jutarnjim satima, priveden u pritvorsku jedinicu, a policijski službenici nastavljaju provoditi kriminalističko istraživanje.
Autor: Glas Istre, 28.04.2021 10:19https://www.glasistre.hr/crna-kronika/-717242?fbclid=IwAR3wWMj9eIHYVyhxUDMdSEDAwZk4zVwwGLGlhP694Gg9dgD3-urkxdQjemQ

UPRAVNI SUDSTIGLA JE PRESUDA Tomislav Karamarko nije bio u sukobu interesa!
Presudom Upravnog suda od 24 veljače 2021 godine Tomislav Karamarko dobio je pravnu statisfakciju da je Povjerenstvo pod predsjedanjem Dalije Orešković donijelo nezakonitu i po Tomislava Karamarka štetnu odluku koja je direktno utjecala na njegov osobni, tako i politički život.
Upravni sud navodi u svojoj presudi:
I. Poništava se odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-1008-P-163/16-36-1 od 15 lipnja 2016.
II. Poništava se odluka o pokretanju postupka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-834-P-163/16-09-1 od 18 svibnja 2015.
III. Nema uvjeta za pokretanje postupka za odlučivanje o sukobu interesa tužitelja zbog povrede načela djelovanja. Ovom presudom Tomislav Karamarko nema nikakvih prepreka za ponovni ulazak u politiku i obnašanje javne funkcije.
Podsjetimo, Povjerenstvo je u lipnju 2016. donijelo odluku da je tadašnji potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko, sudjelujući o raspravama o sudskim sporovima koje je vezano uz Inu Hrvatska vodila s mađarskim MOL-om, bio u potencijalnom sukobu interesa te da je povrijedio načela djelovanja obnašanja dužnosti. Karamarko je, konstatiralo je Povjerenstvo, povrijedio načela poštenog, savjesnog i odgovornog postupanja jer je Vladi, svojoj stranci, koalicijskim partnerima i javnosti prešutio da njegova supruga Ana Karamarko iz godina posluje s Jozom Petrovićem, lobistom MOL-a u Hrvatskoj.
U veljači 2020. godine Karamarko je podignuo ustavnu tužbu protiv odluke Povjerenstva o sprečavanju sukoba interesa u slučaju “savjetnica”. Ustavni sud je uvažio tužbu Tomislava Karamarka protiv odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Autor ig/rihttps://direktno.hr/domovina/stigla-presuda-karamarko-nije-bio-sukobu-interesa-225274/

Bogović u Haagu: Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu

U organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa 24. rujna 2011. održan je do sad najveći masovni nacionalni prosvjed u Haagu, a protiv teze o Oluji kao ‘zločinačkom pothvatu’. Na prosvjedu je sudjelovao i mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, čiji govor donosimo u nastavku. U drugom prilogu koji također danas objavljujemo može se naći Bogovićeva haaška propovijed na čitanje poslanice sv. Pavla apostola Filemonu, 7-9. I ona je usko povezana sa sudbinom naših generala, i općenito, našega naroda kojem se sudi jer se “drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži”.(hkv)

Govor biskupa Bogovića na prosvjednom skupu u Haagu 24. rujna 2011.

Pitaju se mještani Haaga što ovi ovdje rade, pitamo se i mi zašto smo danas baš ovdje i u ovom sastavu. Došli su ovamo čuvari one vjerske i nacionalne baštine koju je poniženi narod od 1945. do 1990. u tišini svog obiteljskog doma prenosio na mlađi naraštaj. Došao je ovamo narod koji želi biti zahvalan svima takvima, a posebno onima koji su živote svoje izložili i založili za naše dobro. Izraz te zahvalnosti je i Crkva hrvatskih mučenika koja je nedavno posvećena. Ovdje su, dakle, predstavnici onog naroda koji je i dalje nošen idealima, svjestan da bi mogao nestati ako u ideale svoje počne sumnjati, kako bi rekao Kranjčević.
Zašto smo danas tu

Došli smo izraziti svoje suosjećanje s nepravedno optuženima i dovedenima ovdje u zatvor. Protiv njih su se urotili svi protivnici hrvatske države i hrvatskoga naroda. Mnogo je tih protivnika, i nisu bezazleni i nemoćni. Ima ih u Hrvatskoj i inozemstvu. I mi smo došli iz Hrvatske i inozemstva. Žao nam je što su uznici mnogo morali pretrpjeti od svojih neprijatelja. Žao nam je što je i sama hrvatska vlast pokazala dosta spremnosti da ove uznike žrtvuje u nekoj neprimjerenoj političkoj trgovini. Zacijelo smo svi trebali za njih i više učinili nego što smo učinili, pa ih molimo za oproštenje.

Pitaju se zacijelo neki čemu na ovom prosvjednom skupu jedan biskup? I sam sam si to pitanje postavljao više puta. Jednostavno nisam sebi našao dovoljno razloga da odbijem molbu Hrvatskog svjetskog kongresa da se pridružim. Želim reći da iako mi možda ovdje nije mjesto po biskupskoj službi, tu svakako pripadam po svojim osjećajima. Uz to kao dodatno opravdanje jest da uz to što sam biskup, ja sam i povjesničar. A i Haag je, nažalost, jedna od povijesnih postaja hrvatskog križnoga puta. I tu je postaju našega naroda Organizator želio oplemeniti molitvom. Zato sam ovdje.

Ovdje su sinovi i kćeri onih koji su živjeli i trpjeli za više slobode, koji su se ispovijedali za svoje grijehe koje su počinili protiv drugih i protiv svojih. Nisu ovdje došli ni oni moćni iz našega naroda, nit oni koji se boje pogleda naših uznika. Došao je narod koji je čuvao iskru slobode i pravde i kroz vrijeme kada jedno i drugo nije pripadalo svima nego samo njima.

Mali smo narod pa i kad bismo htjeli ne možemo sebi priuštiti da budemo bahati prema drugim narodima. Došli smo ovamo s križem jedne cijele nacije, nacije kojoj se sudi u ovoj kući ovdje. Naši uznici su svjesni da su oni samo odabrani primjerci da se sudi jednom narodu.

Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži. Zato želimo uputiti svoje upozorenje i svoju poruku svjetskoj javnosti, hrvatskoj javnosti i vlasti, te Haškom tribunalu.

Želimo upozoriti svjetsku javnost

– da se sudište u ovom gradu krivo postavilo prema Hrvatima i Hrvatskoj kao državi. To je vidljivo posebno po tome što su glavni protagonisti stvaranja i obrane Hrvatske države svrstani u „udruženi zločinački pothvat”. Priča je za malu djecu da se tu misli na pojedince a ne na državu. Taj je konstrukcija neispravna, nepravedna, kriva i zloćudna;

Takvo gledanje je slijepo za povijesne činjenice. Spomenimo samo da je trećina međunarodno priznate države Hrvatske bila četiri godine pod okupacijom; na okupirano područje nije mogao preostale ljude, uglavnom stare i nemoćne, posjetiti nijedan svećenik. Nisu to omogućile ondje prisutne međunarodne snage iako je njihov predstavnik (Stoltenberg) to svečano obećao u Vatikanu. Nakon obavijesti iz Vatikana prijavio me nadbiskup Tamarut, ali nisam dobio dopuštenje da posjetim tu siročad. Jasno je da po takvom gledanju mi nismo ni smjeli braniti svoju domovinu, kao ni Vukovar, ni Osijek, ni Gospić. Branitelji su sumnjivi, a neki su već u zatvoru.

– Hrvatska država je utemeljena na povijesnom pravu i volji goleme većine svojih građana. Ona je bila napadnuta i ona se obranila. Nije nikada bilo isto napadati i braniti se, pa ni čini obrane i napada ne mogu imati istu kvalifikaciju. Što ne znači da se i oni u obrani svi mogu pravno i moralno braniti. Tužno je i žalosno da je potrebno doći ovamo i o tome ovdje govoriti – u mjestu u kojem bi trebale biti formulirane istinske norme svjetske pravde.

Želimo upozoriti hrvatsku vlast i javnost

– da hrvatsku državu ne guraju na prostor bez pravih temelja, kao što su pokušaji da se ona postavi na temelje nekom antifašizmu Brezovice i Srba. To je gradnja na pijesku. U ovom drugom slučaju čak je na zločinu. Ne može se realno očekivati, ako se uopće za tim ide, da će to pomoći stvaranju zdravog odnosa između Hrvata i Srba, što nam je doista nasušna potreba. Državu valja graditi na kršćanskim i nacionalnim korijenima. To je ona opjevana „tvrda stina”. Tu ćemo pronaći svoje identitetske crte. Europa nam to i ne može dati jer ona nema identiteta. To znači da državu ne valja graditi po mjeri njezinih tužitelja i neprijatelja, po mjeri onih koji su od početka bili protiv nje, nego po mjeri onih koji su se za nju molili i boriti.

– da se naša država drukčije postavi prema onima koji su je stvarali i obranili. Trebalo je organizirati međunarodni simpozij pravnika o utemeljenosti odluka i prakse Haškog sudišta. Poznato nam je, nažalost, da kada dođe kakva uputa izvana da se nekoga od branitelja uhiti i procesuira na domaćim sudovima, mogućnosti da će to biti objektivno i uz pravnu potporu države jako su malene. Hrvatsko sudstvo treba osloboditi od bilo kakvog diktata izvana.

– da se u pitanju suvereniteta i sigurnost države formuliraju stavovi i stvori politički konsenzus koji onda treba biti za sve neupitan i u pogledu unutarnje i vanjske politike;

– naša veleposlanstva i konzulate treba opremiti literaturom o našoj povijesti i o Domovinskom ratu jer će inače u svijetu i dalje živjeti ona starojugoslavenska i komunistička slika o Hrvatima i njihovoj državi. Vi koji živite izvan domovine dobro znate kakva je to slika.

Želimo upozoriti Haški tribunal

Pravda u svijetu ne smije ovisiti o moćnima jer će onda zavladati vučja pravda: Tko jači, taj kvači! Svi ćemo mi biti jednom suđeni po tome kako smo se odnosili prema svome bratu. Ne po tome je li bio na ovoj ili onoj funkciji, nego kako smo se odnosili prema njemu kad je bio u potrebnome čovjeku gladan, žedan, bolestan, siromašan, progonjen, zatvoren; drugim riječima kako smo se odnosili prema ljudima u raznim njihovim potrebama. To će Bog nepogrešivo prosuditi i odrediti nam mjesto u vječnosti. Takvu riječ i moć ima Krist – Riječ Božja (Mt 25, 31-45). Tu Kristovu prosudbu treba tražiti svaki čovjek: i sudac i tužitelj, i krivac i pravednik, i pojedinac i narod, i Crkva i država. Njegova Riječ je ta „tvrda stina” na kojoj valja graditi svako zdravi društvo.

Nama bi svima bilo drago da i Haaški sud doprinese toj pravdi, da svijet upravo zato što postoji ovo Sudište ima razvijeniji i ispravniji osjećaj za pravdu koja treba biti je jednaka prema svakome pojedincu i svakom narodu. Mi ovdje nazočni smatramo da se taj Sud nije ispravno postavio prema našem narodu, prema našoj državi i prema onima koji su najzaslužniji za njezin nastanak i život. Mnogo puta smo slušali pametovanje kako postoji neki pravni sustav po kojem se i branitelje može osuditi suditi kao i napadače. Znamo da ima takvih kojima je teže slušati vapaj malenih, nego čuvati i slušati pravni sustav po kojemu maleni trebaju nestati ili postati robovi, po kojemu su uništavani narodi u brojnim zemljama, čak i na kontinentima?

Pozivamo svjetsko pravosuđe: Ne dajte podršku zlu i nasilju i neprijateljstvu. Taj duh svakako je ohrabren kod bivšeg agresora spomenutom kvalifikacijom Suda o udruženom zločinačkom pothvatu, što se svakim danom sve više očituje. A radi se o obrani u kojoj je zacijelo bilo neodmjerenih udaraca, što je žalosna pratnja svakog rata.

I na kraju

Želimo poslati poruku cijelom našem narodu

Nemojmo se, ipak, ni sami razočarati zbog nekih naših nespretnosti jer je naša država relativno mlada i nemamo prakse, pogotovo ne znaju kako se država „drži” oni koji nisu završili komunističku školu. Ne može se ni očekivati da ćemo se lako znati nositi s državama koje iza sebe imaju više stoljeća.

Nemojte nasjesti slici koja se o Hrvatskoj širi po mnogim medijima

Po njima su Hrvati skup lopova i prevaranata. Nekome takva slika treba! Ne zaboravimo nikada onu lijepu sliku naše domovine i našega naroda. Potrebno je, doduše, da dođe neki veliki moralni autoritet pa da se ona jasno očituje, kao što je bio slučaj s posjetim Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tada se jasno vidjelo bogatstvo hrvatske duše koje se moli, prašta i moli. Ima, dakle, u nama i sjemena dobrote, ljubavi i praštanja. To treba zalijevati da raste i plodi. Vidjeli smo pred Papom i našu mladež koje je pokazala da se savjesno priprema da preuzme odgovornost za budućnost našeg naroda i države. Ta slika nije manje stvarna nego ona naših medija i haškog tribunala. I ovaj skup organizirala je takva naša mladež. Ta lijepa slika našeg naroda i naše mladeži pokazuje nam na čemu. Ona je ono na čemu treba graditi i što ne smijemo nikada ispustiti iz uma, ni onda kada nas blate i naši i njihovi. S tom pozitivnom slikom završavam svoju riječ. Čuvajte je i vjerujte u nju! Tako nam Bog pomogao!

Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/inicijative/9143-mons-dr-mile-bogovi-sude-nam-jer-smo-se-drznuli-stvoriti-svoju-dravu.html

HSK podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film. Naime, prikazani film u sebi sadrži mnoštvo neistina i laži i nažalost kao takav uvrštenje u školski kurikulum, a da je tomu tako obrazlažemo na sljedeći način.

1. U filmu nema objašnjenja kako je Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece. Film je posvećen spašavanju tisuća djece, a ne vidi se kako su spašena. To je učinjeno da bi se sakrila uloga režima koji je spašavanje ne samo dopustio, nego ga je i naredio. Povijest kaže da su državne službe na kraju akcije spašavanja izvjestile poglavnika Pavelića o provedenoj zadaći koju im je bio naredio. Čak je i list srpske nacionalne manjine„Novosti“, primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to gđa Budisavljević „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su „neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše“.

Ministarstvo udružbe, po „nalogu Poglavnika“, 29. srpnja 1942. zatražilo od Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica da stavi na raspolaganje vlakove za prijevoz kozaračke djece u Jastrebarsko. Poslije rata je izjavu o tim danima dala Tatjana Marinić, koja je došla iz partizana i otela Dianinu kartoteku u ime nove vlasti:

„Dana 1. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko.“ Takoje govorila gđa Marinić –načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, inače autorica mnogih kleveta o radu časnih sestara, Caritasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost njezino ime još i danas nose neki dječji vrtići). Dakleje čak i ona spomenula djelovanje ustaške vlasti, a film to izostavlja.

2. U filmu se ne spominju liječnici koje je u pomoć djeci slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe NDH. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali preminuli koji su se zarazili od djece dok su pomagali. Ne spominje se da su aktivirane državne željeznice i cijeli državni sustav za spašavanje djece. Nema spomena g. Kamila Breslera, jednog od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece. A pošten dokumentarni film o spašavanju djece sve to nikako nije smio zatajiti, jer to nije političko pitanje nego pitanje –istine o spašavanju te djece.

3. Općenito se u filmu stradanja Srba nastoji povezati s tragičnom sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu – iako tema kozaračke siročadi nema nikakve konkretne veze sa stradanjima Židova. Naime, na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Istodobno se ne objašnjava zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to odvođenje u neki oblik logora, nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj. Taj postupak autora filma je krivotvorenje i propaganda s pomoću poluistina i neistina.

4. Na susretu s nadbiskupom Stepincem glumica gđa Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“. To odgovara velikosrpskoj definiciji Bl. Alojzija Stepinca kao „ustaškog vikara“ koji je „pravoslavce pokrštavao“. Film prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškog ispovjednika“, a istina je da se radi o dobrotvoru razine blaženika i sveca. U filmu se Stepinac pred Dianom zbunjeno povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka pod prijetnjom oružjem… U Dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., a tada su već odavno prestali vjerski prelazi i počeo je drugačiji odnos prema pravoslavnima. Opet laž i krivotvorina.

5. Film površno, jednostrano i pristrano prikazuje složene povijesne okolnosti tog vremena. U filmu suprug gđe Diane, dr. Julije Budisavljević, pročelnik kirurške klinike (!), pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je izdala državna administracija. I tu je prisutna manipulacija: riječ je o tzv. srpskoj iskaznici koju su samo u lipnju 1941., nakon obvezne prijave, dobivali građani srpske narodnosti u nekim gradovima – primjerice, u Zagrebu. Na iskaznici je bio broj i ime vlasnika iskaznice, kao što postoji na svakoj osobnoj iskaznici. Pokazujući u sceni da je Budisavljević dobio ime „Srbin 498“, sugerira se da su vlasti njega i druge Srbe namjerno dehumanizirale, pretvarajući ih samo u nacionalnost i broj.

6. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik pravoslavne vjere, Savo Besarović. Prešućuje se činjenica iz Dnevnika da je Savo Besarović bio u vladi NDH. Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović je dobio istaknutu funkciju, a uskoro je ušao i u vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. To pokazuje nastojanje NDH da normalizira odnose sa Srbima. Dolaskom partizana Savo Besarović je osuđen na smrt i ubijen. Ništa od toga u filmu nema, iako D. Budisavljević spominje g. Besarovića u svojem dnevniku.

7. U filmu je izmišljeno nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, kojeg u njezinu Dnevniku nema. Kao što je gore rečeno, Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je prema Dnevniku, zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvatrenikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli.

8. U filmu je izostavljeno objašnjenje iz Dnevnika da je netko dan ranije gđu Budisavljević prijavio da je preko jedne špediterske firme poslala kamion pun robe – partizanima. Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je kći gđe Budisavljević otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikava nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći!

9. U filmu Diana Budisavljević objašnjava njemačkom feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Kako je moguće, i kako je uopće zamislivo, da se u totalitarnom režimu i u uvjetima ratnog režima tako golema humanitarna akcija vodi privatno?

10. U filmu jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To je toliko daleko od Dnevnika i toliko sramotno podmetanje da se može svrstati samo u najodurnije velikosrpske laži iz pedesetih godina prošloga stoljeća! Također, sugestivno se koriste i izjave četiriju korisnika Dianine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Korektan autor trebao bi biti vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.

11. Autori filma u svojem uratku sugeriraju da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Nijemac Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te djece kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Espanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“ i dodaje: „nedavno se ubila“. Kakve to veze ima sa sadržajem dokumentarnog filma o spašavanju djece? Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. g. Veza Kvaternikove majke sa židovstvom potpuno je nejasna: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske vojničke obitelji. Jedna od slabosti ovog filma je i ponavljanje takvih tračeva i ogovaranja, iako se tvrdi da film, opisuje „istinite događaje“.

12. Jedna žena Srpkinja je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 žena iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dale izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale u za to ratno vrijeme, razmjerno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to i dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu.

13. U jednom kadru neki čovjek govori: „Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“. Općenito je zima u filmu važan element sugestivno-emocionalnih napora redateljice. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. To je u neskladu s činjenicom da se glavnina događaja o kojima film govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. g.

14. Glumica Alma Prica koja glumi Dianu Budisavljević u filmu izgovara ovaj tekst: “Na velikoj livadi pored bolnice borave žena i djeca koja još nisu razdvojena. Majke se nadaju da će uskoro kućama. Ne žele mi predati djecu. A ja znam što ih čeka. Govorim im da sam i sama majka, da mi je suprug liječnik, pravoslavac, da ćemo djecu smjestiti u domove, da žemo se brinuti za njih dok ne budu oslobođene… “U Dnevniku Diane Budisavljević tih riječi nema!

15. Film ustraje na tome da je Diana Budisavljević preko pojedinih Nijemaca natjerala vlasti NDH da dopuste otpuštanje djece iz logora. U tom cilju se spominje Wilhelma Knehea i Gustava Kocziana. Da bi što više ocrnio režim NDH film ide toliko strašno daleko da te Nijemce prikazuje gotovo kao humaniste koji pomažu Diani Budisavljević. Wilhelm Knehe je, u činu majora, bio obavještajni referent njemačke Feldkommandature u Zagrebu. Gustav Von Koczian je u filmu prikazan kao fini i šarmantni gospodin u fraku koji sjedi u „Espanadi“ i ispija svoje piće i izjavljuje Diani da bita „situacija s djecom“ mogla djelovati „negativno“ na njemačke interese u NDH, jer je „javnost osjetljiva na djecu“ (Die öffentlicheit ist immerfür die Kinder sensibilisiert,). Međutim, u Dnevniku gđe Diane Budisavljević se vidi da je taj razgovor izmišljen! Tamo ne piše da je Von Koczian izjavio da je „javnost osjetljiva na djecu“? Ta izmišljena rečenica „javnost je osjetljiva na djecu“ u suprotnosti je s onim što je u zemljama poput Hitlerove Njemačke ili NDH „javnost“ uopće smjela govoriti.

U filmi Von Koczianova „supruga“ mužu mudro savjetuje da o spašavanju djece govori s Glaise von Horstenauom, njemačkim generalom pri Pavelićevoj vladi. Prema originalnom dnevniku (upravo istoga toga 12. lipnja 1942.), Von Koczian zove na razgovor u „Esplanadu“ Dianu Budisavljević, ali zajedno s dr. Markom Vidakovićem, i izjavljuje im da je o oslobađanju djece iz logora razgovarao, ne s Glaise von Horstenauom, nego sa Slavkom Kvaternikom. Da se ne bi vidjelo da je briga za djecu bila ustaška, autori filma daju humanizam Nijemcima.

16. Ni Dianina kartoteka nije posve izgubljena, a u filmu se kaže da jest izgubljena! Gđa Budisavljević je vodila kartoteku o udomljenoj djeci. Izbjeglički val završio je 1942.; poslije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma, raspitivali se za svoju djecu i slično. Dolaskom partizana, Diani je kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja povijesno je najvjerniji dio filma. Ali na kraju, na odjavi filma, piše da ta kartoteka nikada više nije pronađena! A u Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom Dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke mogao rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina (autori filma kažu da su činjenice važne za film istraživali deset godina!). A mogli su lako i brzo, primjerice, u arhivskoj građi naći podatke o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. Dio podataka nalazi se u arhivskoj građi Antifašističkog fronta žena (AFŽ), također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima.

Dokazi:

1. Dnevnik Diane Budisavljević

2. Film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“

Dakle, u filmu nisu prikazane prave (istinite) činjenice koje su sadržane u „Dnevniku Diane Budisavljević“, već su prave (istinite) činjenice krivo prikazane ili prešućene! To filmu daje apsolutno drugo značenje u odnosu na prave (istinite) činjenice navedene u Dnevniku i na taj način je autorica filma prave i povijesno relevantne činjenice krivotvorila i film prikazala kao pravi s ciljem dovođenja gledatelja u zabludu glede istinitosti tih činjenica. Zbog toga podnosimo ovu kaznenu prijavu protiv autorice filma Dane Budisavljević zbog postojanja osnovane sumnje da su se u konkretnom slučaju ostvarila bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja iz odredbe čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH za koje djelo se kazneni progon vrši po službenoj dužnosti, navodi se u priopćenju kojeg potpisuje Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa.

tomislavcity.com/hrvatski-svjetski-kongres-podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/iseljenistvo/28669-hsk-podnio-kaznenu-prijavu-protiv-dane-budisavljevic

Podnesena kaznena prijava protiv autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“
Protiv Dane Budisavljević, autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ podnesena je kaznena prijava od strane Hrvatskog svjetskog kongresa, a zbog osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH.
Priopćenje Hrvatskog svjetskog kongresa, u ime kojeg je predsjednik Vinko Sabljo podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević, prenosimo u cijelosti:
Hrvatski svjetski kongres9.10.2020.http://hsk.hr/2020/10/09/podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic/

ZAGREBKrivotvorenim ugovorom preprodao gradilište u Granešini
Zagrebački policajci prijavili su u četvrtak 50-godišnjaka koji se krivotvorenim ugovorom o kupoprodaji nekretnina domogao gradilišta u Granešini kojeg je prodao 34-godišnjaku za 235.000 kuna. Tijekom kriminalističkog istraživanja utvrđeno je da je 50-godišnjak pribavio krivotvoreni ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojem se nalazila krivotvorena ovjera javnog bilježnika. Osumnjičeni je tim ugovorom od vlasnice navodno kupio gradilište u Granešini da bi nakon njezine smrti, za vrijeme trajanja ostavinske rasprave, taj ugovor upotrijebio kao pravi predavši ga u Zemljišnoknjižni odjel zagrebačkog Općinskog građanskog suda. Nakon što je na sudu uknjižio pravo vlasništva nad nekretninom, 50-godišnjak je u rujnu 2018. godine sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine sa 34-godišnjakom koji mu je isplatio 235.000 kuna.
Autor: Hina, 28.11.2019.https://www.glasistre.hr/kronika/krivotvorenim-ugovorom-preprodao-gradiliste-u-granesini-607270

PAZINSKO TUŽITELJSTVO OKONČALO ISTRAGUDvojac optužen da je nizom nedjela PRISVOJIO NEKRETNINE POKOJNIKA VRIJEDNE 950.000 KUNA
Epilog je to istraživanja provedenog nad troje hrvatskih državljana koji su sudjelovali u otimanju dviju nekretnina u Funtani čiji je vlasnik, 71-godišnjak sa zagrebačkog područja, preminuo i nije imao nasljednika. Nakon dovršene istrage, pazinsko Općinsko državno odvjetništvo je pred Općinskim sudom u Pazinu podignulo optužnicu protiv dvojice hrvatskih državljana i jednog trgovačkog društva zbog više kaznenih djela kojima je to trgovačko društvo ostvarilo protupravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 950.000 kuna. Epilog je to istraživanja provedenog nad troje hrvatskih državljana koji su sudjelovali u otimanju dviju nekretnina u Funtani čiji je vlasnik, 71-godišnjak sa zagrebačkog područja, preminuo i nije imao nasljednika.
Više krivotvorina
Treća osoba, koja se sada ne spominje u optužnici bila je 37-godišnjakinja iz Velike Ludine na čije je ime glasila krivotvorena specijalna punomoć kojom je navodno 71-godišnjak, za života, upravo nju ovlastio da nakon njegove smrti raspolaže njegovom kućom i gospodarskom zgradom u Funtani. Ona je, navodno s tom krivotvorinom od javnog bilježnika koji nije posumnjao u autentičnost punomoći, uspjela ishoditi ovjerenu presliku izvorne isprave. Odmah nakon pokretanja istrage početkom ožujka ove godine 25-godišnjaku i 38-godišnjaku je određen istražni zatvor dok je kaznena prijava protiv 37-godišnjakinje odvjetništvu upućena redovnim putem te se ona tijekom istrage branila sa slobode. Kako se žena uopće ne spominje u optužnici, tako se daje zaključiti da će ona u ovom postupku biti svjedok.  
Doznajemo da se prvookrivljenog 25-godišnjaka iz Popovače tereti da je (u stjecaju) počinio jedno kazneno djelo krivotvorenja isprave te dva kaznena djela pranja novca. Drugookrivljenog 38-godišnjaka iz Velike Ludine tereti za počinjenje istih kaznenih djela ali i za jedno kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Trećeokrivljeno trgovačko društvo, u vlasništvu 25-godišnjaka, registrirano u Popovači, smatra se odgovornim za pranje novca.
Konkretno, optužnicom se 25-godišnjak tereti da je u zemljišno-knjižnom odjelu u Poreču, svjestan da su “specijalna punomoć” i “ugovor o kupoprodaji nekretnina” krivotvoreni, predao prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na dvije nekretnine s priloženim navedenim krivotvorenim ispravama. Slijedom toga je doneseno rješenje kojim je prvookrivljenik uknjižen kao vlasnik na tim nekretninama. Kako bi prikrio nezakonito podrijetlo znatne imovinske koristi, postupajući u svojstvu fizičke osobe kao prodavatelja i u svojstvu odgovorne osobe trećeokrivljenog trgovačkog društva kao kupca, 25-godišnjak je potom sklopio kupoprodajni ugovor koji se odnosi na iste dvije nekretnine. Zatim je opet u zemljišno-knjižnom odjelu u Poreču 25-godišnjak predao prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama nakon čega je doneseno rješenje kojim je pravo vlasništva na istim nekretninama s njega preneseno na njegovo trgovačko društvo kojem je on osnivač i u kojem je odgovorna osoba.
Autor: Marica KOŠTA i MATEO SARDELIN, 29.05.2019.https://www.glasistre.hr/crna-kronika/dvojac-optuzen-da-je-nizom-nedjela-prisvojio-nekretnine-pokojnika-vrijedne-950000-kuna-589579

Police arrested a man suspected of fraud during the sale of land:DAMAGED A 46-YEAR-OLD CANADIAN CITIZEN FOR ABOUT SIX MILLION HRK
The Pula police conducted a criminal investigation and established the suspicion that the 32-year-old citizen of Serbia committed the criminal offenses of fraud, verification of untrue content and forgery of a document.
Police suspect the 32-year-old that in October last year he hired a Pula lawyer to draw up a contract for the sale of real estate, to whom he falsely introduced himself as a buyer of several plots of land, while a man who was with him introduced himself as a land seller. The suspect misled the lawyer, knowing that the power of attorney of the 46-year-old Canadian citizen, by which she allegedly authorized the man who was with him in the company, was forged.
Based on such a forged power of attorney, the 32-year-old bought the land on behalf of his company and registered on it, and then tried to sell it through various real estate resale agencies. In this way, he damaged a 46-year-old Canadian citizen for about six million kunas. The suspect is also charged with founding a company that bought the disputed land by giving a false statement in order to obtain undue property gain during the purchase and sale of land. Namely, he made a false statement at the commercial court when founding the company, stating the address of a woman as the company’s headquarters, although he knew that his company was not in any relationship with that address or the owner of the facility, and he notarized it with a notary public. false content.
Upon completion of the criminal investigation, the suspect was taken into custody this morning, and police officers continue to conduct the criminal investigation.https://www.glasistre.hr/crna-kronika/-717242

O PUTOVNICAMA I VIZAMAKako smo “ratovali” s Kanađanima i zašto ispaštamo zbog tuđih lažnih interpretacija
Zbog vraćanja poljuljanog morala u redovima vlastite vojske i javnosti nakon neuspjeha i pogibije deset kanadskih vojnika padobranaca u mirovnoj misiji u Somaliji, više od 900 kanadskih vojnika 2. prosinca 2002. u Winnipegu je odlikovano za ‘junačko ratovanje’ za vrijeme operacije Medački džep. Tako je ni krivo ni dužno tih devet stotina kanadskih vojnika postalo nacionalnim herojima za bitku u Hrvatskoj koja se nikad nije dogodila. Naime, odlikovani su pripadnici kanadskog Unprofora kao sudionici u “najvećoj bitci kanadske vojske nakon Korejskog rata” u kojoj su ‘junački’ izdržali 15-satne napade hrvatskih snaga. Naveli su kako je pritom likvidirano između 27 i 31 pripadnika HV-a, dok su oni junaci imali samo četvoricu ranjenih. Po svemu sudeći propagandu im je radio sam Aleksandar Vulin ili Ivica Dačić s obzirom na to kako je ‘herojski’ odrađena.

Identična priča nalazi se i u knjizi Testirana odvažnost: kanadski mirotvorci u ratu autora Scott Taylor i Brian Nolan koji su napisali kako su se u akciji deblokade Gospića sukobili Kanađani i HV, pri čemu je izginulo tridesetak hrvatskih vojnika. Njihov zaključak temeljio se na izjavama neimenovanih pripadnika te kanadske postrojbe u sklopu UN koja je bila stacionirana u Metku. Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.
No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa. Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.
Nekadašnji prvi vojni obavještajac Hrvatske admiral Davor Domazet-Lošo medijima je tada rekao kako Kanađani naprosto izmišljaju te da se “HV nikada nije sukobila s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFOR-a. “Nezamislivo je da nitko nije proučio zašto je podijeljeno 800 najviših kanadskih odličja za bitku u kojoj tvrde da su ubili 26 Hrvata, rekao je tada Domazet, tvrdeći sa sigurnošću da kanadski vojnici nisu ubili ni jednog Hrvata. Ako su ubili 26 ljudi, a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga  jesu”, rekao je Domazet koji je 1993. bio glavni obavještajni časnik glavnog stožera HV-a. Dodao je kako se brojka o 26 stradalih može povezati s podatkom o stradanju 27 srpskih civila navedenih u ondašnjoj optužnici generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Lošo je također tada rekao kako su četiri Kanađana ranjena kada je njihovo vozilo naletjelo na minu kod obilaska terena.
Da Kanađani izmišljaju dobivene bitke poput naših istočnih susjeda potvrđuje i to da je kanadski zapovjednik mogao, ako je već bio ugrožen položaj i život njegovih vojnika pozvati tadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a, francuskog generala Jean Cota, koji je posjedovao niz sredstava na raspolaganju da ih zaštiti. Među ostalim, angažirati zrakoplovstvo NATO-a da udari po položajima hrvatskih snaga ili pak dovede pojačanja iz BiH. istina je naposljetku i ta da iz međunarodnih krugova nisu nikad stizale prijetnje odmazdom zbog navodnog napada na mirovne snage, pa ni od Francuza koji su se nalazili na terenu zajedno s Kanađanima.
No nažalost šteta u međunarodnim krugovima ugledu Hrvatske i Hrvatske vojske svejedno je napravljena. Do danas nijedan ministar vanjskih poslova ili diplomat nije poduzeo ništa kako bi međunarodna javnost bila upoznata sa stravičnim događanjima koje je pretrpjela Hrvatska i hrvatski građani tijekom Domovinskog rata. Pa onda nije ni čudo da postoje još neke zemlje koje inzistiraju na rigoroznim provjerama hrvatskih građana prije izdavanja viza. Pa su tako do prije par godina hrvatski građani za dobivanje, primjerice, kanadske vize trebalo ispuniti upitnik od 20-ak stranica. Za sam ulazak u tu zemlju bilo je potrebno pribaviti mnogo dokumenata, a posebice otkad je Kanada (1996. godine) Hrvatsku stavila na popis država rizičnih po pitanju ratnih zločina.
To je jednom dovelo i do otkazivanja posjeta predsjednika Hrvatskog sabora. Mnogi hrvatski branitelji ili osobe koje su samo bile u ratom obuhvaćenim područjima u Hrvatskoj morale su ispunjavati obrazac u kojemu su se tražili detalji o sudjelovanju u Domovinskom ratu. Iako je Hrvatska već odavno ušla u NATO i Europsku uniju, što je svrstava u obitelj demokratski najrazvijenijih zemalja svijeta, hrvatski građani imaju još uvijek problema s izdavanjem viza, u čemu je najveći problem upravo nerad Ministarstva vanjskih poslova koje nikad na sebe nije preuzelo zadaću da spere ljagu s Domovinskog rata koju su često nanijeli čudni interesi manjeg broja ljudi.
Autor: mo, 24.11.2018. u 20:50https://direktno.hr/direkt/kako-smo-ratovali-s-kanadanima-i-zasto-ispastamo-zbog-tudih-laznih-interpretacija-140044/