ZAVLADALA PANIKA Gastarbajteri u panici nakon poziva da plate porez u Hrvatskoj: ‘Uzet će nam kuće i stanove!’
Dvjema obiteljima u Varaždinskoj županiji poreznici su pokrenuli ovrhu nad njihovim kućama, priča za Slobodnu DalmacijuFranjo Lazar, predsjednik Hrvatskog sindikata radnika migranata. Porezna uprava pozvala je Hrvate migrante da plate neprijavljeni porez. Kazne za neprijavljivanje poreznih obveza po svakoj godini iznose od 5.000 kuna do 50.000 kuna.
“Nakon poziva migrantima da prijave dobrovoljno inozemna primanja, među ljudima je zavladala panika. Bio sam u Splitu, imao sam sastanke u Šibeniku i Zadru. U tim gradovima ima ljudi koji rade u zimskom turizmu, žena njegovateljica i svi strahuju da će ostati bez primanja i da će im uzeti kuće i stanove u ovrhe”, kaže Lazar i dodaje da je ravnatelj Porezne uprave izjavio da se 120 tisuća hrvatskih migranata prijavilo poreznicima, a čak 200 tisuća to nije učinilo.
Porezna je uprava krajem prošle godine pozvala građane koji su te i prijašnjih godina ostvarili inozemne primitke: plaće, mirovine, drugi dohodak, kamate na štednju, dividende i slično, a do sada ih nisu prijavili, da to učine prije nego što prime službeni poziv. Onima koji to učine, a dužni su porez, poreznici neće obračunati kamate niti naplatiti novčane kazne za prekršaj nepravodobne prijave. Poreznici ističu da je inozemni primitak obvezno prijaviti bez obzira na to je li u inozemstvu porez već plaćen i hoće li u Hrvatskoj postojati obveza plaćanja poreza.
Sindikat je spreman i pred sudovima zaštititi svoja prava, a surađivat će s kolegama u Sloveniji, gdje migranti također imaju slične porezne probleme. “Slovenski sindikat je do sada u 80 do 90 posto slučajeva dobio na sudu. Mi ćemo s njima zajedno nastupati, ako treba i pred europskim sudom za ljudska prava”, ističe Lazar. Objašnjava da je problem hrvatskih migranata to što nema informacija do kada se ljudi mogu dobrovoljno prijaviti i na koji način će se obračunavati porezi, a nužno je ujednačiti postupak na razini zemlje. Kaže da je baš primio poziv jednog migranta kojem su u riječkom poreznom uredu rekli da je on više od 183 dana boravio u inozemstvu i da se nije dužan prijaviti. No, u Opatiji i Makarskoj govore drugačije.
Predsjednik sindikata kaže da oko 48 tisuća naših državljana radi u Austriji i da u ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Austrijom, Slovenijom i Italijom stoji da Hrvatska ne bi trebala oporezivati one koji više od 183 dana borave u tim zemljama ako im je poslodavac iz tih zemlja i primaju u tim zemljama dohodak na koji plaćaju porez u tim zemljama. Sugovornik naglašava da sve to ne zanima domaće poreznike nego samo životni interes poreznog obveznika i dodaje da ravnatelj Porezne uprave kaže da smo dužni plaćati porez tamo gdje nam je životni interes. A životni je interes u državi boravka obitelji. “Zato imamo ogroman odljev mladih obitelji koje kompletne odlaze iz Hrvatske radi Porezne uprave. Tjeraju te mlade obitelji iz Hrvatske! Kad im stignu porezna rješenja na dodatni porez, odlučuju da neće plaćati dodatni porez i da će otići”, poručio je Lazar.
Autor kkž, 11.02.2022. u 10:13https://direktno.hr/domovina/gastarbajteri-panici-nakon-poziva-da-plate-porez-hrvatskoj-uzet-ce-nam-kuce-i-stanove-259589/

Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost, kaže VukojevićDavor Pongračić/Cropix
Osamdesetšestogodišnji Vice Vukojević, nekada istaknuti član HDZ-a i bivši ustavni sudac, s velikom pažnjom prati što se sve događa oko zahtjeva za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali se svojim javnim istupima nije htio miješati u ovu priču. To je planirao učiniti za desetak dana, ali nakon novinarskog nagovaranja pristao je malo ubrzati svoj umirovljenički ritam, te nam je dao svoju procjenu ovog apela za pomilovanje koji je potpisalo i šest umirovljenih hrvatskih generala. Vukojević je jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja osobno zna i one koje se predlaže za pomilovanje i generale koji to podržavaju, a 1991. je bio i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca zadužen za javnu sigurnost, pa se i neposredno susretao i s Perkovićem i s Mustačem te do u detalje zna njihovu ulogu u stvaranju Hrvatske.
RAZDOR MEĐU GENERALIMA
– Netko se nama Hrvatima, da izvinete, s ovom inicijativom o pomilovanju, što kažu moji Hercegovci, posrao u čanjak ili, ako hoćete, u tanjur, jer ta je inicijativa došla u razdoblju od Velikog petka do Uskrsa. Baš su našli kad će to predložiti! Ovo neće ništa dobroga donijeti ni među braniteljskom populacijom ni u redovima Generalskog zbora, niti uopće u redovima svih onih koji misle i žive hrvatsku državu. Koliko ja znam, Generalski zbor ima osamdesetak članova, znači mnogi ne misle na isti način kao što misle ovi generali potpisnici prijedloga za pomilovanje, i to može dovesti i do problema u njihovoj udruzi – kaže Vukojević.
Nas je zanimalo da Vukojević procijeni kolika je to zasluga Perkovića i Mustača u stvaranju hrvatske države koju generali ističu, te misli li on da je to dovoljan razlog da ih pomiluje predsjednik države Zoran Milanović.
– Perković nema nikakve veze s organizacijom i pomoći kod prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, nego se Savez komunista Jugoslavije bojao rumunjskog scenarija s Nikolaeom Ceausescuom i njegovom ženom Elenom te su jednostavno shvatili koje bi posljedice mogle biti za njih ako se tome suprotstave. Tako je po nalogu Komunističke partije Franjo Vugrinec, tadašnji načelnik Centra službe državne sigurnosti Zagreb, dao Tuđmanu, Šeksu i Živku Kustiću putovnice. Perković s tim nema nikakve veze, kako spominju neki generali. Od 1989. godine sam u HDZ-u, jedan sam od njegovih osnivača i dobro znam što govorim. Ti demokratski izbori nisu se mogli ničim zaustaviti i nitko ih nije trebao pomagati, pa ni Perković, koji je tada gledao kako da se prebaci u strukturu HDZ-ove vlasti ne znajući hoće li u novoj državi biti lustracije.
Osobno znam da je Perković kao pomoćnik ministra obrane bio zadužen za stvaranje SIS-a i da ga je tadašnji zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko jako kritizirao zbog katastrofalnih procjena. Naime, Perkovićev pomoćnik Vlado Matulović i on tvrdili su da je nemoguće izvesti deblokadu Dubrovnika jer su snage JNA, po njihovim izvještajima, bile toliko jake da je akcija neizvodiva. Tome se suprotstavio Andrija Matijaš Pauk, koji je Bobetka i sve nas izvijestio da je deblokada itekako moguća i da se on s tenkovima iz Gabele može bez problema probiti do Ivanjice i odatle uspješno izvesti akciju, što je i učinjeno.
BUŠIĆEVO UBOJSTVO
Bobetko je to opisao i u svojoj knjizi “Sve moje bitke”, pa i katastrofalne Perkovićeve prosudbe, čijih se usluga nakon toga riješio. Već ranije upozoravao sam Bobetka da je Perković, kao visoki djelatnik Udbe, odgovoran za ubojstvo devetorice hrvatskih emigranata, a jedan od njih je i Stjepan Đureković, za što je poslije zajedno s Mustačem jedino i osuđen. To je Bobetko znao otprije pa mu je nakon debakla u procjeni kod deblokade rekao doslovce: “Što vi radite uopće više u mojoj Hrvatskoj vojsci?” – prisjeća se Vukojević.
– Perkovića je predsjednik Tuđman nakon još nekoliko njegovih pogrešnih procjena umirovio 15. listopada 1992. godine, i to baš nekoliko minuta prije prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića. Znao je Tuđman da je u filmu elaborirana uloga Perkovića kao šefa Druge uprave u Osijeku koji provodi volju svojeg šefa Srećka Šimurine, koji izdaje naredbu da se sve snage Udbinih aktivista prebace iz svih krajeva Francuske u Pariz jer tamo stiže zloglasni emigrant Bušić – ističe Vukojević. Nakon toga Perković je životario dok ga ministar Šušak nije rehabilitirao i postavio za svojeg savjetnika u Ministarstvu obrane, da bi 1996. postao savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (HIS-u).
KONVOJ ORUŽJA
– Ja znam samo za jednu Perkovićevu koliko-toliko uspješnu akciju, i to 1990. godine, kad je od granice s Mađarskom do Varaždina dopratio jedan konvoj oružja. Ne da ga je nabavio, nego samo dopratio, a i za taj su konvoj doznali general JNA Aleksandar Vasiljević i KOS. Za to što je taj konvoj spašen i dopremljen u Varaždin zaslužan je Ilija Dodig iz našeg SZUP-a, koji je, nakon što su kamioni s oružjem prošli, srušio stabla i onemogućio djelatnicima KOS-a koji su u svojem automobilu pratili konvoj da doznaju koje je zadnje odredište i skladište dopremljenog oružja. Pitajte Antonija Lekića, tadašnjeg službenika SIS-a, što je s njegovim prijavama protiv Perkovića zbog trgovanja oružjem, oslobađanja od vojske sinova njegovih prijatelja i sličnih stvari. Nikada nisu procesuirane, to vam ja odgovorno tvrdim. I onda mi govore o ulozi Perkovića u oslobađanju Hrvatske – kaže Vukojević.
Za Mustača Vukojević tvrdi da su mu zasluge još manje ili gotovo nikakve.
– Pa on nikada nije ni bio u Hrvatskoj vojsci, on je bio tajnik u Uredu za zaštitu ustavnog poretka, koji je vodio Josip Manolić, te je s Manolićem otišao i on. Ja ga u ožujku 1993. godine tamo nisam zatekao, ni njega ni Manolića. Ne znam odakle onda izjave nekih naših generala koji su potpisali zahtjev za pomilovanjem da ih je on 1995. izvještavao o nekim samo njima znanim bitnim stvarima ili što general Džanko govori o ulozi u akciji Okučani. Što su ih Mustač i Perković uopće mogli izvijestiti i kako pomoći kad nisu imali nikakvu ulogu? Ovaj prvi od 1992., a ovaj od 1993. godine. Gdje je Ante Gotovina bio tih 1990. ili 1991. da bi sve ovo znao? Bio je u inozemstvu i pitanje je zna li i sada neke stvari. General Mladen Markač, koji je bio uznik s Gotovinom u Haagu, sada je u zapećku, a Gotovina je gospodarstvenik u usponu. A ja znam da sam bio u Pakracu 1. ožujka 1991. kad je Markač vodio postrojbu koja je uhitila i ispitala pobunjene Srbe koji su zauzeli tamošnju policijsku postaju, tada Gotovine još nije bilo na ratištu.
Pitate me zašto generali podržavaju Perkovića, a posredno i Mustača? Pa zato što su mnogi ovisni o Perkoviću, zna puno o njima. Markača, kao što vidite, nema među potpisnicima, Branimir Glavaš se dvoumi, ali podržava peticiju za pomilovanjem. Rekao sam mu, ako će govoriti o Perkoviću, neka onda govori ama baš sve. Vidite da ja imam još puno toga reći i da sada ne otvaram baš sve karte, ali uskoro će doći i to vrijeme.
OSAM UDBINIH UBOJSTAVA
Da zaključimo, Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost i odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a njihovo pomilovanje, ako do njega dođe, unijet će nove podjele u hrvatsko društvo – rezolutan je Vukojević, koji ne sumnja da će Milanović to pomilovanje i realizirati nakon što je kao premijer bio protiv izručenja ovog dvojca Njemačkoj.
– Gospodo generali, zašto niste potpisali peticiju da se istraži i procesuira još osam neriješenih ubojstava hrvatskih emigranata od strane Udbe, a potpisujete peticiju za dvije osobe kojima je dokazana krivnja barem u organizaciji jednog ubojstva? – apelira Vukojević.
PIŠE MARKO DIDIĆ, 21. travnja 2022. – 18:54https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/bivsi-ustavni-sudac-i-svjedok-vremena-vice-vukojevic-za-slobodnu-progovorio-o-pomilovanju-mustac-nije-ni-bio-u-hv-u-a-perkovic-je-imao-samo-jednu-uspjesnu-akciju-1186169

BITKA KOJE NIJE BILO I LAŽNA ODLIKOVANJA Povjesničar o najavama kanadskog filma o Medačkom džepu: KANBAT se od početka izdvajao ne samo vojnom opremom nego i šokantnom neprofesionalnošću
U Kanadi je pokrenut portal, kako oni navode, za istinu o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dakle o Domovinskom ratu. Portal je namijenjen kanadskoj javnosti kako ističu, s “ciljem rasvjetljavanja zbivanja iz’ 90-ih godina” kada su deseci tisuća kanadskih vojnika služili u ovdašnjim UN-ovim i NATO misijama. Tekstovi na portalu podijeljeni su u tri sekcije: “Srbija – Kosovo”, “Bosna i Hercegovina” te “Hrvatska”. Od desetak izloženih tekstova iz hrvatske sekcije, većina ih je posvećena zbivanjima u Medačkom džepu iz rujna 1993. godine, kada su se kanadske mirovne snage oružano sukobile s Hrvatskom vojskom. Glavna teza tih članaka je da su kanadski vojnici uspjeli zaustaviti i spriječiti Hrvatsku vojsku u etničkom čišćenju Srba tijekom bitke u Medačkom džepu.

Dva teksta se odnose na težak poslijeratni položaj Srba u Hrvatskoj – članak “Građani drugog reda: hrvatski Srbi”, te onaj naslovljen s “Hrvatska nije zaštitila srpske izbeglice: Etnička diskriminacija usporava povratak izbjeglica”. U oba slučaja posrijedi su izvještaji Human Rights Watcha (HRW), izvorno objavljeni još 1999. i 2003. godine, u kojima se konstatira da hrvatski Srbi često nisu u mogućnosti iskoristiti najosnovnija prava koja bi trebali imati kao hrvatski državljani – od prava na život u vlastitim domovima do prava na mirovinu – odnosno da hrvatske vlasti namjerno ometaju i otežavaju povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.Snimanje filma s ‘istinom’ od Medačkom džepu
Kanađani su o lažnoj bitci odlučili snimiti i film, a za taj projekt skupljaju novac na platformi Gofundme. Za početnu fazu – pisanja scenarija pokušavaju prikupiti 10.000 dolara. I zasad im baš ne ide dobro, prikupili su tek manji dio novca.
‘UČINI PRAVU STVAR: Kanađani i Medački džep’ bit će naslov spomenutog projekta, a s obzirom na dosadašnje objave o bitki koje nije bilo, možemo samo pretpostaviti u kakvom svjetlu će biti prikazani hrvatski branitelji. Isto tako, možemo postaviti pitanje zašto Hrvatska nema filmove o Domovinskome ratu? Kada se progovori o Medačkom džepu, odnosno o hrvatskoj vojnoj operaciji “Džep-93”, koja je munjevito izvedena u Lici u rujnu 1993. godine, najčešće se spominje tako da se dobije dojam kako je bila riječ o nekoj hrvatskoj zločinačkoj operaciji kojoj je bio cilj likvidacija srpskih civila. O toj se operaciji posebice dosta pisalo kada su za zločine u njoj svojedobno optuženi generali Janko Bobetko, Mirko Norac i Rahim Ademi. I godinama se tako o Medačkom džepu piše i govori, a da se zapravo prave informacije o toj operaciji najčešće prešućuju.
Bitka koje nije bilo
Dvojica Kanađana, Scott Taylor i Brian Nolan, u knjizi “Tested mettle”, objavljenoj u Ottawi 1998. godine, naveli su kako je “Operacija Medački džep bila ona prijelomna točka na kojoj je nedvosmisleno dokazana hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Hrvata i Srba” , a o čemu je portal Direktno i ranije pisao. Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.
No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa. Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.
Kanadske postrojbe redovito obilježavaju izmišljenu bitku vojnim paradama.
Kanađani su Srbe smatrali “žrtvom probuđenog hrvatskog nacionalizma i ugroženom manjinom koju su Hrvati nasilno protjerali sa svog teritorija”, smatra povjesničar Ivica Miškulin s  Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je za portal Direktno komentirao spomenutu akciju i kanadski UNPROFOR. “Mirovne snage UN-a naziva UNPROFOR u Hrvatskoj se raspoređuju tijekom travnja i svibnja 1992., a među njima i kanadska laka pješačka brigada ‘Princeza Patricija’ (s drugim postrojbama zapravo jakosti pješačko-mehanizirane bojne), koja dolazi u Sektor Zapad, tj. zaštićenu zonu UN-a u zapadnoj Slavoniji. Pripadnici KANBAT-a ili Kanađani od početka su se izdvajali: ne samo na žalost vojničkom spremom i opremljenošću, nego mnogo više šokantnim stupnjem neprofesionalnosti”, istaknuo je Miškulin.
Autor: bl/kkž 22.01.2022. u 09:15https://direktno.hr/direkt/povjesnicar-o-najavama-kanadskog-filma-o-medackom-dzepu-kanbat-se-od-pocetka-izdvajao-ne-samo-vojnom-opremom-nego-i-sokantnom-neprofesionalnoscu-256775/

MOĆNA OBJAVA Meri Cetinić čestitala ‘Paucima’: Hrvatsko, ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe
Četvrtka gardijska brigada Hrvatske vojske, legendarni ‘Pauci’  slave 30. rođendan. Čestitku im je tim povodom uputila glazbena diva Meri Cetinić. “Čestitka povodom 30. obljetnice od osnutka 4. gardijske brigade!”, napisala je. “Zginuli su junaci časno, oni navik žive s nama i u našim sjećanjima. Zemljo Hrvatska ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe…”, navodi se u kolažu koji je Cetinić podijelila.

Autor mnhttps://direktno.hr/zivot/zabava/meri-cetinic-nije-zaboravila-junake-koji-su-pali-hrvatsku-cestitala-rodendan-paucima-230879/

SVE JE NA TEBI, MOJ NARODE’THOMPSON ODGOVORIO PUPOVCU ‘Po tko zna koji put etnobiznismen i monopolist na pitanja stradanja i boli s prljavom namjerom pokušava ono što njegovima nije uspjelo’
Marko Perković Thompson odgovorio je putem Facebook profila čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu nakon što je ranije u utorak predstavio Godišnje izvješće pojava govora mržnje i nasilja prema Srbima za 2020. Godinu. Thompsonovu objavu prenosimo u cijelosti.

“U Hrvatskoj se sve pomalo mijenja ali jedino mržnja prema ovoj zemlji i njezinim braniteljima, ne. Po tko zna koji put, najpoznatiji etnobiznismen i monopolist na pitanja stradanja i boli, malo drhtavim glasom, a malo stankama između riječi koje traju nekad i dulje od životnog vijeka nekih organizama, s prljavom namjerom, preko leđa hrvatskih branitelja, očito pokušava učiniti ono, što njegovi sunarodnjaci i pola njegove stranke, nije uspjelo učiniti u ratu.nDa je Marko Perković Thompson, uistinu mrzitelj, tada bi dok je nosio pušku na ramenu, tu istu mržnju prakticirao, a nije.
Možda ovom društvu doista treba biblijskih 40 godina da postane svjesno sebe i otrese sa svojih leđa i duše podanički mentalni sklop, ali zasigurno bi već trebao doći kraj pokušajima da se nezadovoljstvo i bijes zbog toga jer u ratu nisu uspjeli ubiti Hrvatsku, prikriva lažnom borbom protiv mržnje i promoviranjem zabrana svih onih simbola pod kojima je ova zemlja i ovaj narod spašen od četničkog zla dok se istodobno od strane istih, promoviraju simboli i znakovi pod kojima je počinjeno neviđeno zlo nad hrvatskim narodom.
Da li nečiste, koji nikad nisu prihvatili ovu zemlju a kojima je ova zemlja ipak pružila ruku dodatno mori i činjenica da u toj obrani nismo posezali za onim istim sredstvima koje je koljački agresor koristio kao uobičajeno sredstvo, te da smo ih u svojoj obrani vojnički, muški porazili i moralno ponizili? Ako traže mržnju prvo neka je traže u svojim redovima, jer tamo će je i naći.
Sudovi su presudili. Svojim bijesom zbog jasnog stava da se izraz Za Dom Spremni, ne može samo sagledavati u svjetlu NDH nego i pravedne borbe protiv srpskog agresora, kako je sud naveo, te nepoštivanjem takvog utvrđenja, samo se pokazuje da nečisti ne poštuju ni ovu zemlju. A zemlja koja podilazi onima koji je ne poštuju te koji svakom svojom riječju pokazuju da bi i opet bili na strani onih koji su jednom na nju krenuli ognjem i nožem, nema budućnosti.
Sve je na tebi, moj Narode
P.S. Na slici je naslovnica tjednika srpskih novosti SNV-a broj 750 na kojoj je prikazano klanje srpom Marka Perkovića Thompsona te se je kao takav prodavao na svim kioscima u Republici Hrvatskoj.
Menadžment M.P.Thompsona”, stoji u objavi.
Autor lšhttps://direktno.hr/direkt/thompson-odgovorio-pupovcu-po-tko-zna-koji-put-etnobiznismen-i-monopolist-na-pitanja-stradanja-i-boli-s-prljavom-namjerom-pokusava-ono-sto-njegovima-229394/

I Titovi su komunisti rušili sinagoge i protjerivali Židove

Jučer (10. travnja 2021.) smo bili svjedoci “prosvjedne šetnje” 5 – 6 aktivista udruge ‘Documenta’ (uz TV snimatelje i policajce bilo je u toj skupini ukupno 10 – 11 osoba) do mjesta u Praškoj ulici na kojem se nalazila zagrebačka sinagoga. Sinagogu je srušio ustaški režim i tu je (kako su pojasnili Žarko Puhovski i Vesna Teršelić) “započeo genocid nad Židovima i Srbima”. Hrvate se podsjetilo kako je “Pavelić najveći zločinac u hrvatskoj povijesti”, uz poučak Puhovskog da je “onaj tko se toga ne stidi moralni idiot”.Rušenje bilo čijeg vjerskog objekta je zločin. Ubojstvo svakog čovjeka (bio Židov, Srbin ili ne) je zločin i na to uvijek treba podsjećati. No, ovakve politikantske predstave i performansi što nam ih iz ideoloških razloga svaki čas priređuju opskurne individue poput spomenutih aktera s nakanom opetovanog optuživanja Hrvata koji bi valjda kolektivno morali doživotno pred njima klečati s glavom dolje i rukama na leđima (ne bi li ih zadovoljili) su već degutantne. Nema tu pijeteta i dostojanstva, to nije podsjećanje na zločin i zlo kao takvo – posrijedi je jeftina propaganda, mržnja i zla namjera stigmatiziranja hrvatskog naroda prema matrici Beograda, SANU, UKS i SPC. Riječ je o takvoj jednostranost i isključivost da se na nju ne smije šutjeti – kao na pojavu – koliko god osobe koje to čine bile marginalne i beznačajne, jer njih u stopu prate (gdje god krenu!) naši “hrvatski” mainstream mediji kao zapete puške. Onima koji čine danas isto što i srpski fašisti i služe se njihovim metodama, treba dati primjeren odgovor – argumentirano, bez strasti i zadnjih namjera.Ponekad se čini kako među nama Hrvatima ima podosta mazohista sklonih samoozljeđivanju, onih koji su u stanju prihvatiti (il barem benevolentno promatrati) svaku, pa i najmonstruozniju, pod uvjetom da su na našu štetu ovog naroda. I što je najgore, sve ostaje bez reakcije!Do kada tako, za ime Boga!? Do kada!?Imaju li se današnji “antifašisti” čega sramiti – pa i Teršelićka, Puhovski i ostali propagandisti koji se trude iza (stvarnih ili izmišljenih) ustaških zločina skriti krvave tragove vlastite ideologije? Krvave tragove najzloćudnijeg sustava u povijesti ljudske civilizacije – komunizma koji je tijekom XX. stoljeća pobio preko 120 milijuna ljudi. Apologete Josipa Broza Tita koji se na svim do sada objavljenim “rang-listama” najvećih zločinaca u prošlom vijeku nalazi među prvih 10, polažu svoja kukavičja jaja već više od 75 godina. I još im nije dosta. Jesu li Žarko Puhovski, Vesna Teršelić i njihovi istomišljenici moralni idioti jer šute kao ribe o masovnim zločinima i beščašću svojih političkih otaca ili je to rezervirano samo za nas ostale?Tko je rušio sinagoge poslije rata i tko je “u ime klase” i “socijalne pravde” progonio Židove i činio nezapamćene masovne zločine?Kod nas u Hrvatskoj i danas, 30 godina nakon propasti komunizma i nestanka Jugoslavije postoje tabu teme vezano za zločine tadašnjeg režima koji se ne spominju – pa i za rušenje sinagoga i progone Židova.Je li to normalno i do kad će se šutjeti o ovim događajima, dok se konstantno, agresivno u sustavno ustrajava isključivo na zločinima ustaškog režima u vrijeme NDH koje se prenaglašava, umnaža u nedogled i diže na razinu “genocida” (iako NIKAD ni jedna domaća niti međunarodna institucija nije utvrdila da je u NDH od ustaša počinjen genocid)?U zagrebačkom Vjesniku je svojedobno objavljen jedan već zaboravljeni članak pod naslovom “Sve hrvatske sinagoge” (potpisan inicijalima V. K.) kojeg je u cijelosti prenio portal Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) 7. rujna 2008. godine. Evo nekih citata iz tog teksta:”Od 70 sinagoga, odnosno sinagogalnih prostora u Hrvatskoj danas još postoji 20, ali su u obrednoj funkciji samo četiri sinagoge: u Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu (bogomolja u Židovskoj općini). Neke su, poput bjelovarske (1917.), srušene još u vrijeme Prvog svjetskog rata ili u paležu ‘zelenog kadra’ 1918. godine kada su uništene one u Cerniku, Srijemskim Čakovcima i Čepinu. No, najviše ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu, kada ih je diljem Europe razoreno više od tisuću. Već u travnju 1941. spaljena je osječka gornjogradska sinagoga, a ubrzo je slijedila odluka o rušenju one najljepše – zagrebačke, koja je u kontekstu hrvatskoga historicizma bila apsolutna paradigma naše sinagogalne arhitekture.Ali sa završetkom Drugog svjetskog rata nisu okončana i rušenja sinagoga u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da je tu još dugi niz godina sistematski uništavana sinagogalna arhitektura. Sinagoga u Iloku srušena je 1948./49., u Osijeku 1950., velika sinagoga u Vukovaru 1958., a mala 1965. godine, ona u Karlovcu oko 1960., a u Kutini 1968./69. Neke je sinagoge ‘kao nepotrebne’ prodao tada nadležan ‘Savez jevrejskih opština Jugoslavije’ kao građevni materijal. U preostalima, koje su postale ‘općenarodna imovina’, prostori su prenamijenjeni za druge funkcije. Tako je u bjelovarskoj uređeno kazalište i glazbena škola, u varaždinskoj kino, u sisačkoj također glazbena škola. Kutinska je prvo postala skladištem mlina, potom društvenim domom i napokon gimnastičkom dvoranom. Križevačka je pretvorena u Omladinski dom, a koprivnička u tvorničko skladište. U sinagogi Podravske Slatine i danas je robna kuća. Osječka donjogradska i daruvarska sinagoga prodane su Pentekostnoj crkvi. Uzorno su restaurirane samo naše najstarije sinagoge u Splitu i Dubrovniku. Uskoro će, međutim, u dogovoru sa židovskom zajednicom neke sinagoge dobiti dostojnu kulturnu namjenu: varaždinska muzejsku, a koprivnička koncertnu.”(Vidi:https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/3122-sve-hrvatske-sinagoge.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.)Ovdje je izostavljena sinagoga u Rijeci koja je također srušena od komunista 1948. godine (iako je bila neznatno oštećena), a o čemu će biti riječi na kraju ove kolumne – uz svjedočenje sudionika i svjedoka događaja.Po pravilima struke restaurirane su samo dvije najstarije sinagoge – one u Daruvaru i u Dubrovniku – i to iz vanjskopolitičkih razloga, zbog ugleda Jugoslavije u svijetu.Uz sve to, od 15.000 Židova koliko ih je na području Jugoslavije preživjelo Drugi svjetski rat, Titovi komunisti su protjerali njih preko polovice (8.500).(Opširnije: https://hrcak.srce.hr/file/197848; stranica posjećena 11. 4. 2021.)Budući da su svi imućniji Židovi tretirani kao klasni neprijatelji, podlijegali su konfiskaciji i oduzeta im je sva imovina, a prije napuštanja zemlje morali su potpisati kako se te imovine odriču “dragovoljno”, te da za istu neće potraživati nikakvu naknadu – kako oni, tako i njihovi potomci. O tomu su danas već napisane knjige i znanstveni radovi, ali se kod nas u Hrvatskoj sve prešućuje, kao da se nikad nije dogodilo.Zato ne čudi što su Tito i njegov režim imali zategnute odnose s Izraelom i žestoko podržavali Palestince. Nije to bio nikakav “osjećaj za pravdu” prema palestinskom narodu, nego pokušaj da se izbjegne osuda Izraela i polaganje računa za sve što su činili na štetu židovskog naroda u cijelom poratnom razdoblju.No, vratimo se još na trenutak sinagogama. Evo što o tomu kaže već citirani izvor:”Od 30 sinagoga izgrađenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1836. do 1935., 4 ih je srušeno davno prije Drugog svjetskog rata, a više od 15 ih je srušeno, prenamijenjeno, rasprodano, tj. blago rečeno ukinuto, u vrijeme mira i sjaja Titove Jugoslavije. Ne znamo koliko je onih ‘nekoliko’ prodanih kao građevinski materijal, ali jednostavna računica daje da je tijekom Drugog svjetskog rata uništeno do 11 sinagoga. Nedvojbeno je da je Drugi svjetski rat u Europi, jasno, i u Hrvatskoj, bio najteže i najtragičnije razdoblje za Židove. Ne sumnjamo niti u brojku od preko tisuću sinagoga srušenih tijekom tog rata diljem Europe. No, činjenice (brojke) navedene u ovom članku jasno govore da je na području Hrvatske u razdoblju mira, svekolikih sloboda i demokracije Titove komunističke vladavine uništen odnosno ukinut velik broj sinagoga. To još jednom pokazuje, ovaj puta na primjeru židovskih vjerskih objekata, kako je potrebno prekinuti s praksom uzdizanja razdoblja Josipa Broza, odnosno to razdoblje falsificirati i čak uspoređivati s današnjim stanjem u Republici Hrvatskoj.”(Vidi:https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/3122-sve-hrvatske-sinagoge.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.; tekst je pisan na temelju jednog starijeg članka objavljenog svojedobno u zagrebačkom Vjesniku, “Sve hrvatske sinagoge”, autora V. K.)Spominje li danas tko ove činjenice?Zašto se javnost ne podsjeti i na ova nekažnjena zlodjela komunista onako kako se to čini kad je u pitanju ustaški režim?Otkuda to selektivno pamćenje, pri čemu se zločini jedne strane (ustaške) kontinuirano i euforično prenaglašavaju, zdušno osuđuju i nazivaju “genocidom”, dok se na drugoj isti takvi ili još gori i masovniji zločini komunista potpuno potiskuju i prešućuju? Do kad ćemo mi Hrvati trpjeti da nam šovinisti – kriptostaljinisti i boljševici pomračenih umova i sužene svijesti nabijaju kompleks kolektivne krivnje zbog onoga što se događalo u NDH?Imaju li Žarko Puhovski, Vesna Teršelić i ‘Documenta’ saznanja o toj devastaciji židovske vjerske i kulturne baštine i progonu ovog naroda koji je izvršen poslije Drugoga svjetskog rata u Titovom “komunističkom raju”, u državi “bratstva-jedinstva”, u “antifašističkoj” Jugoslaviji?Komunisti su ubijali u ime klase, neki drugi u ime rase ili jednostavno zato što su smatrali da su pojedine vjerske, nacionalne i društvene skupine opasnost za njihov poredak; no, u čemu je razlika?U ime “klase” i “socijalne pravde” komunisti su ubijali sve koje su proglasili “kulacima”, “narodnim neprijateljima”, “parazitima”, “krvopijama”, “buržujima”, “kočničarima društvenog razvoja”, “ostacima trulog kapitalizma”, “reakcionarima”, “fašistima” (ili njihovim suradnicima), pa i one iz vlastitih redova ako su “skrenuli s linije Partije (“oportuniste”, “kolebljivce”, “frakcionaše”, “kukavice”, “agente”, “strane plaćenike” itd.), pa se postavlja opravdano pitanje:Po čemu je ovako široko postavljen koncept sustavnog uništavanja društvenih skupina i čitavih slojeva društva (uključujući i “otpadnike” iz vlastitih redova) humaniji i manje štetan od onih motiviranih rasnom, vjerskom ili nacionalnom mržnjom? Po čemu?Uostalom, zar sama činjenica da su Titovi komunisti i partizani pobili 60 – 70% od ukupnih ratnih žrtava na području Jugoslavije (i to u najvećem dijelu po svršetku rata) čije su kosti završile u preko 2.000 masovnih grobnica od Triglava do Đevđelije, ne govori o razmjerima tog velikog zločina nad zločinima, ali i o naravi sustava koji se krio iza “naroda”, “slobode”, “socijalne pravde” i “ravnopravnosti”?Može li se pravdati masovna ubijanja, pa i takve monstruozne zločine koji su izvršeni u Hudoj jami i na drugim lokacijama, pri čemu su muškarci, starci, žene i djeca živi zazidani u rudarska okna i ostavljeni da u agoniji dugoj 30 i više dana umiru groznom, sporom smrću u agoniji? Dakle, tako su ubijani i starci, žene, djeca, mladići i djevojke koji ni teoretski nisu mogli snositi krivnju ni za kakve zločine niti su bili pripadnici poražene vojske!Pamflet Faktografa hr i istina o sinagogi u Rijeci koju su srušili komunisti 1948. godineZanimljivo je kako danas mnogi “lijevi” mediji u Hrvatskoj (pa i portal Faktograf hr) nastoje demantirati zločine komunista, pa i rušenje sinagoga u njihovo vrijeme i to na jedan tragikomičan način.Tako, primjerice, u tekstu objavljenom 29 veljače, 2020. godine, znakovitog naslova “Velika riječka sinagoga i još veća laž”, autorica Ana Benačić negira kako su komunisti 1948. godine srušili sinagogu u Rijeci (uz tvrdnje da je ona tijekom rata bila uništena od nacista, pa su potom poslije rata samo “uklonjeni njezini ostaci”). Članak je objavljen kao reakcija na onaj objavljen na portalu Sloboda hr, za koji se tvrdi kako je lažno optužio komuniste za rušenje riječke sinagoge.Koliko je prozirna i neodrživa ova laž Faktografa hr, dokazuju oni sami (!?) i to u istom pamfletu – jer na kraju članka donose video prilog u kojem svjedok i sudionik tih događaja, riječki šef inšpektorata, Maks Peč izjavljuje kako je istina da su Nijemci zapalili crkvu, ali je vatru ugasio prolom oblaka, tako da je izgorio “samo jedan ćošak krovišta”.Evo uostalom dijela prijepisa iz spomenutog video priloga, pa neka čitatelji sami prosude:”Tri godine nakon svršetka rata, 1948., ja sam bio šef inšpektorata općine Rijeka, kad me je zvao gradonačelnik i rekao: ‘Komitet je odredio da treba sinagogu srušiti, jer ne treba crkava, ne treba ništa’. Ja koji nisam pripadao nikom, malo u strahu, pa sam rek’o: ‘Dobro, ćemo tražit’ poduzeće, našli smo poduzeće Jadran, direktor Jadrana je bio inžinjer Milorad Doričić…i počela se rušit’… Tako da se ta sinagoga srušila i sad se tamo podigla jedna velika zgrada…”Eto, kod Faktografa hr je i to moguće: Objave pamflet koji sami demantiraju snimkom u okviru istog članka! Ekipa iz Faktografa hr je vjerojatno računala s tim da nitko neće pogledati snimku. I ne zaboravimo još nešto: Riječ je o onima koji su službeni cenzori za Facebook u Republici Hrvatskoj. Oni po svojoj volji, staljinističkom metodom i paušalno blokiraju sadržaje i profile koji im ideološki ne odgovaraju, odbacuju objave, “ispravljaju netočne navode” – i usput kad imaju vremena za to prave ovakve prozirne bljuvotine od pamfleta.Video: svjedočenje očevica i sudionika događaja Maksa Peča o rušenju sinagoge u Rijeci 1948. godine: https://youtu.be/vmuDpzAL1QISvaki zločin je zločin i njega čovjek koji ima morala i savjesti (neovisno o vjeri, naciji ili političkom opredjeljenju) mora osuditi. Zločine i zločince mora osuditi i svako civilizirano društvo, neovisno o tomu tko su počinitelji a tko žrtve. To su univerzalna načela od kojih se ne može i ne smije odstupati. Bilo da su počinjeni u ime rase, klase ili s kojim trećim povodom, neovisno o tomu jesu li ubijali ustaše, partizani, komunisti, četnici, nacisti, talijanski fašisti…Ne postoji ideja ili ideologija koja može opravdati zločin i učiniti ga prihvatljivim.U Hrvatskoj, nažalost, u glavama mnogih još uvijek prevladava selektivno pamćenje i dvostruki aršin kad su u pitanju zločini počinjeni od partizana i oni što su ih uzrokovale druge strane – pogotovu ustaše koje su dežurni krivci za sve. Današnji “antifašisti” i velikosrpski propagandisti pušu u isto rog, svjesno i smišljeno iskrivljuju istinu i krivotvore povijest, uporno i sustavno šire mržnju i netrpeljivost, a sve pod krinkom “komemoriranja žrtava i osude zločina” – jer za njih žrtve postoje samo na jednoj (njihovoj) strani, a zločinci su uvijek na drugoj. Istina oslobađa. Puna istina – a ne polovična.Zato nije zgorega podsjetiti na ono što je naš svetac Ivan Pavao Drugi izgovorio na homiliji u hrvatskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici tog 3. listopada 1998. godine u prigodi proglašenja blaženikom mučenika hrvatskog naroda i majke Crkve, kardinala Alojzija Stepinca:”U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.”(Vidi: http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.)U istini je spas. Krist nas je obvezao na taj put i mi drugoga nemamo.Zlatko Pinterhttp://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/59643-i-titovi-su-komunisti-rusili-sinagoge-i-protjerivali-zidove

PU ISTARSKAPolicija je privela muškarca osumnjičenog za prijevaru prilikom kupoprodaje zemljišta:OŠTETIO 46-GODIŠNJU DRŽAVLJANKU KANADE ZA OKO ŠEST MILIJUNA KUNA
Pulska je policija provela kriminalističko istraživanje i utvrdila sumnju da je 32-godišnji državljanin Srbije počinio kaznena djela prijevara, ovjeravanje neistinitog sadržaja i krivotvorenje isprave.
Policija sumnjiči 32-godišnjaka da je u listopadu prošle godine radi sačinjavanja ugovora u kupoprodaji nekretnina angažirao jednog pulskog odvjetnika, kojem se lažno predstavio kao kupac nekoliko zemljišta, dok se muškarac koji je bio s njim u društvu predstavio kao prodavatelj zemljišta. Osumnjičeni je odvjetnika doveo u zabludu, s obzirom da je znao kako je punomoć 46-godišnje državljanke Kanade, kojom je ona navodno ovlastila muškarca koji je bio s njim u društvu, krivotvorena.
Temeljem tako krivotvorene punomoći, 32-godišnjak je u ime svoje tvrtke kupio zemljišta te se uknjižio na njih, a potom ih je posredstvom raznih agencija za preprodaju nekretnina pokušao prodati. Na taj je način oštetio 46-godišnju državljanku Kanade za oko šest milijuna kuna. Osumnjičenog se također tereti da je upravo radi ostvarivanja nepripadajuće imovinske koristi prilikom kupoprodaje zemljišta osnovao tvrtku koja je kupila sporna zemljišta, i to davanjem lažnog iskaza. Naime, na trgovačkom sudu je prilikom osnivanja tvrtke dao lažnu izjavu, pri čemu je kao sjedište tvrtke naveo adresu jedne ženske osobe, iako je znao da njegova tvrtka nije  bila u ikakvim odnosima s tom adresom niti vlasnicom objekta te je kod javnog bilježnika i ovjerio taj neistiniti sadržaj.
Osumnjičeni je po dovršetku kriminalističkog istraživanja, danas u jutarnjim satima, priveden u pritvorsku jedinicu, a policijski službenici nastavljaju provoditi kriminalističko istraživanje.
Autor: Glas Istre, 28.04.2021 10:19https://www.glasistre.hr/crna-kronika/-717242?fbclid=IwAR3wWMj9eIHYVyhxUDMdSEDAwZk4zVwwGLGlhP694Gg9dgD3-urkxdQjemQ

UPRAVNI SUDSTIGLA JE PRESUDA Tomislav Karamarko nije bio u sukobu interesa!
Presudom Upravnog suda od 24 veljače 2021 godine Tomislav Karamarko dobio je pravnu statisfakciju da je Povjerenstvo pod predsjedanjem Dalije Orešković donijelo nezakonitu i po Tomislava Karamarka štetnu odluku koja je direktno utjecala na njegov osobni, tako i politički život.
Upravni sud navodi u svojoj presudi:
I. Poništava se odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-1008-P-163/16-36-1 od 15 lipnja 2016.
II. Poništava se odluka o pokretanju postupka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-834-P-163/16-09-1 od 18 svibnja 2015.
III. Nema uvjeta za pokretanje postupka za odlučivanje o sukobu interesa tužitelja zbog povrede načela djelovanja. Ovom presudom Tomislav Karamarko nema nikakvih prepreka za ponovni ulazak u politiku i obnašanje javne funkcije.
Podsjetimo, Povjerenstvo je u lipnju 2016. donijelo odluku da je tadašnji potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko, sudjelujući o raspravama o sudskim sporovima koje je vezano uz Inu Hrvatska vodila s mađarskim MOL-om, bio u potencijalnom sukobu interesa te da je povrijedio načela djelovanja obnašanja dužnosti. Karamarko je, konstatiralo je Povjerenstvo, povrijedio načela poštenog, savjesnog i odgovornog postupanja jer je Vladi, svojoj stranci, koalicijskim partnerima i javnosti prešutio da njegova supruga Ana Karamarko iz godina posluje s Jozom Petrovićem, lobistom MOL-a u Hrvatskoj.
U veljači 2020. godine Karamarko je podignuo ustavnu tužbu protiv odluke Povjerenstva o sprečavanju sukoba interesa u slučaju “savjetnica”. Ustavni sud je uvažio tužbu Tomislava Karamarka protiv odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Autor ig/rihttps://direktno.hr/domovina/stigla-presuda-karamarko-nije-bio-sukobu-interesa-225274/

Bogović u Haagu: Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu

U organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa 24. rujna 2011. održan je do sad najveći masovni nacionalni prosvjed u Haagu, a protiv teze o Oluji kao ‘zločinačkom pothvatu’. Na prosvjedu je sudjelovao i mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, čiji govor donosimo u nastavku. U drugom prilogu koji također danas objavljujemo može se naći Bogovićeva haaška propovijed na čitanje poslanice sv. Pavla apostola Filemonu, 7-9. I ona je usko povezana sa sudbinom naših generala, i općenito, našega naroda kojem se sudi jer se “drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži”.(hkv)

Govor biskupa Bogovića na prosvjednom skupu u Haagu 24. rujna 2011.

Pitaju se mještani Haaga što ovi ovdje rade, pitamo se i mi zašto smo danas baš ovdje i u ovom sastavu. Došli su ovamo čuvari one vjerske i nacionalne baštine koju je poniženi narod od 1945. do 1990. u tišini svog obiteljskog doma prenosio na mlađi naraštaj. Došao je ovamo narod koji želi biti zahvalan svima takvima, a posebno onima koji su živote svoje izložili i založili za naše dobro. Izraz te zahvalnosti je i Crkva hrvatskih mučenika koja je nedavno posvećena. Ovdje su, dakle, predstavnici onog naroda koji je i dalje nošen idealima, svjestan da bi mogao nestati ako u ideale svoje počne sumnjati, kako bi rekao Kranjčević.
Zašto smo danas tu

Došli smo izraziti svoje suosjećanje s nepravedno optuženima i dovedenima ovdje u zatvor. Protiv njih su se urotili svi protivnici hrvatske države i hrvatskoga naroda. Mnogo je tih protivnika, i nisu bezazleni i nemoćni. Ima ih u Hrvatskoj i inozemstvu. I mi smo došli iz Hrvatske i inozemstva. Žao nam je što su uznici mnogo morali pretrpjeti od svojih neprijatelja. Žao nam je što je i sama hrvatska vlast pokazala dosta spremnosti da ove uznike žrtvuje u nekoj neprimjerenoj političkoj trgovini. Zacijelo smo svi trebali za njih i više učinili nego što smo učinili, pa ih molimo za oproštenje.

Pitaju se zacijelo neki čemu na ovom prosvjednom skupu jedan biskup? I sam sam si to pitanje postavljao više puta. Jednostavno nisam sebi našao dovoljno razloga da odbijem molbu Hrvatskog svjetskog kongresa da se pridružim. Želim reći da iako mi možda ovdje nije mjesto po biskupskoj službi, tu svakako pripadam po svojim osjećajima. Uz to kao dodatno opravdanje jest da uz to što sam biskup, ja sam i povjesničar. A i Haag je, nažalost, jedna od povijesnih postaja hrvatskog križnoga puta. I tu je postaju našega naroda Organizator želio oplemeniti molitvom. Zato sam ovdje.

Ovdje su sinovi i kćeri onih koji su živjeli i trpjeli za više slobode, koji su se ispovijedali za svoje grijehe koje su počinili protiv drugih i protiv svojih. Nisu ovdje došli ni oni moćni iz našega naroda, nit oni koji se boje pogleda naših uznika. Došao je narod koji je čuvao iskru slobode i pravde i kroz vrijeme kada jedno i drugo nije pripadalo svima nego samo njima.

Mali smo narod pa i kad bismo htjeli ne možemo sebi priuštiti da budemo bahati prema drugim narodima. Došli smo ovamo s križem jedne cijele nacije, nacije kojoj se sudi u ovoj kući ovdje. Naši uznici su svjesni da su oni samo odabrani primjerci da se sudi jednom narodu.

Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži. Zato želimo uputiti svoje upozorenje i svoju poruku svjetskoj javnosti, hrvatskoj javnosti i vlasti, te Haškom tribunalu.

Želimo upozoriti svjetsku javnost

– da se sudište u ovom gradu krivo postavilo prema Hrvatima i Hrvatskoj kao državi. To je vidljivo posebno po tome što su glavni protagonisti stvaranja i obrane Hrvatske države svrstani u „udruženi zločinački pothvat”. Priča je za malu djecu da se tu misli na pojedince a ne na državu. Taj je konstrukcija neispravna, nepravedna, kriva i zloćudna;

Takvo gledanje je slijepo za povijesne činjenice. Spomenimo samo da je trećina međunarodno priznate države Hrvatske bila četiri godine pod okupacijom; na okupirano područje nije mogao preostale ljude, uglavnom stare i nemoćne, posjetiti nijedan svećenik. Nisu to omogućile ondje prisutne međunarodne snage iako je njihov predstavnik (Stoltenberg) to svečano obećao u Vatikanu. Nakon obavijesti iz Vatikana prijavio me nadbiskup Tamarut, ali nisam dobio dopuštenje da posjetim tu siročad. Jasno je da po takvom gledanju mi nismo ni smjeli braniti svoju domovinu, kao ni Vukovar, ni Osijek, ni Gospić. Branitelji su sumnjivi, a neki su već u zatvoru.

– Hrvatska država je utemeljena na povijesnom pravu i volji goleme većine svojih građana. Ona je bila napadnuta i ona se obranila. Nije nikada bilo isto napadati i braniti se, pa ni čini obrane i napada ne mogu imati istu kvalifikaciju. Što ne znači da se i oni u obrani svi mogu pravno i moralno braniti. Tužno je i žalosno da je potrebno doći ovamo i o tome ovdje govoriti – u mjestu u kojem bi trebale biti formulirane istinske norme svjetske pravde.

Želimo upozoriti hrvatsku vlast i javnost

– da hrvatsku državu ne guraju na prostor bez pravih temelja, kao što su pokušaji da se ona postavi na temelje nekom antifašizmu Brezovice i Srba. To je gradnja na pijesku. U ovom drugom slučaju čak je na zločinu. Ne može se realno očekivati, ako se uopće za tim ide, da će to pomoći stvaranju zdravog odnosa između Hrvata i Srba, što nam je doista nasušna potreba. Državu valja graditi na kršćanskim i nacionalnim korijenima. To je ona opjevana „tvrda stina”. Tu ćemo pronaći svoje identitetske crte. Europa nam to i ne može dati jer ona nema identiteta. To znači da državu ne valja graditi po mjeri njezinih tužitelja i neprijatelja, po mjeri onih koji su od početka bili protiv nje, nego po mjeri onih koji su se za nju molili i boriti.

– da se naša država drukčije postavi prema onima koji su je stvarali i obranili. Trebalo je organizirati međunarodni simpozij pravnika o utemeljenosti odluka i prakse Haškog sudišta. Poznato nam je, nažalost, da kada dođe kakva uputa izvana da se nekoga od branitelja uhiti i procesuira na domaćim sudovima, mogućnosti da će to biti objektivno i uz pravnu potporu države jako su malene. Hrvatsko sudstvo treba osloboditi od bilo kakvog diktata izvana.

– da se u pitanju suvereniteta i sigurnost države formuliraju stavovi i stvori politički konsenzus koji onda treba biti za sve neupitan i u pogledu unutarnje i vanjske politike;

– naša veleposlanstva i konzulate treba opremiti literaturom o našoj povijesti i o Domovinskom ratu jer će inače u svijetu i dalje živjeti ona starojugoslavenska i komunistička slika o Hrvatima i njihovoj državi. Vi koji živite izvan domovine dobro znate kakva je to slika.

Želimo upozoriti Haški tribunal

Pravda u svijetu ne smije ovisiti o moćnima jer će onda zavladati vučja pravda: Tko jači, taj kvači! Svi ćemo mi biti jednom suđeni po tome kako smo se odnosili prema svome bratu. Ne po tome je li bio na ovoj ili onoj funkciji, nego kako smo se odnosili prema njemu kad je bio u potrebnome čovjeku gladan, žedan, bolestan, siromašan, progonjen, zatvoren; drugim riječima kako smo se odnosili prema ljudima u raznim njihovim potrebama. To će Bog nepogrešivo prosuditi i odrediti nam mjesto u vječnosti. Takvu riječ i moć ima Krist – Riječ Božja (Mt 25, 31-45). Tu Kristovu prosudbu treba tražiti svaki čovjek: i sudac i tužitelj, i krivac i pravednik, i pojedinac i narod, i Crkva i država. Njegova Riječ je ta „tvrda stina” na kojoj valja graditi svako zdravi društvo.

Nama bi svima bilo drago da i Haaški sud doprinese toj pravdi, da svijet upravo zato što postoji ovo Sudište ima razvijeniji i ispravniji osjećaj za pravdu koja treba biti je jednaka prema svakome pojedincu i svakom narodu. Mi ovdje nazočni smatramo da se taj Sud nije ispravno postavio prema našem narodu, prema našoj državi i prema onima koji su najzaslužniji za njezin nastanak i život. Mnogo puta smo slušali pametovanje kako postoji neki pravni sustav po kojem se i branitelje može osuditi suditi kao i napadače. Znamo da ima takvih kojima je teže slušati vapaj malenih, nego čuvati i slušati pravni sustav po kojemu maleni trebaju nestati ili postati robovi, po kojemu su uništavani narodi u brojnim zemljama, čak i na kontinentima?

Pozivamo svjetsko pravosuđe: Ne dajte podršku zlu i nasilju i neprijateljstvu. Taj duh svakako je ohrabren kod bivšeg agresora spomenutom kvalifikacijom Suda o udruženom zločinačkom pothvatu, što se svakim danom sve više očituje. A radi se o obrani u kojoj je zacijelo bilo neodmjerenih udaraca, što je žalosna pratnja svakog rata.

I na kraju

Želimo poslati poruku cijelom našem narodu

Nemojmo se, ipak, ni sami razočarati zbog nekih naših nespretnosti jer je naša država relativno mlada i nemamo prakse, pogotovo ne znaju kako se država „drži” oni koji nisu završili komunističku školu. Ne može se ni očekivati da ćemo se lako znati nositi s državama koje iza sebe imaju više stoljeća.

Nemojte nasjesti slici koja se o Hrvatskoj širi po mnogim medijima

Po njima su Hrvati skup lopova i prevaranata. Nekome takva slika treba! Ne zaboravimo nikada onu lijepu sliku naše domovine i našega naroda. Potrebno je, doduše, da dođe neki veliki moralni autoritet pa da se ona jasno očituje, kao što je bio slučaj s posjetim Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tada se jasno vidjelo bogatstvo hrvatske duše koje se moli, prašta i moli. Ima, dakle, u nama i sjemena dobrote, ljubavi i praštanja. To treba zalijevati da raste i plodi. Vidjeli smo pred Papom i našu mladež koje je pokazala da se savjesno priprema da preuzme odgovornost za budućnost našeg naroda i države. Ta slika nije manje stvarna nego ona naših medija i haškog tribunala. I ovaj skup organizirala je takva naša mladež. Ta lijepa slika našeg naroda i naše mladeži pokazuje nam na čemu. Ona je ono na čemu treba graditi i što ne smijemo nikada ispustiti iz uma, ni onda kada nas blate i naši i njihovi. S tom pozitivnom slikom završavam svoju riječ. Čuvajte je i vjerujte u nju! Tako nam Bog pomogao!

Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/inicijative/9143-mons-dr-mile-bogovi-sude-nam-jer-smo-se-drznuli-stvoriti-svoju-dravu.html

HSK podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film. Naime, prikazani film u sebi sadrži mnoštvo neistina i laži i nažalost kao takav uvrštenje u školski kurikulum, a da je tomu tako obrazlažemo na sljedeći način.

1. U filmu nema objašnjenja kako je Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece. Film je posvećen spašavanju tisuća djece, a ne vidi se kako su spašena. To je učinjeno da bi se sakrila uloga režima koji je spašavanje ne samo dopustio, nego ga je i naredio. Povijest kaže da su državne službe na kraju akcije spašavanja izvjestile poglavnika Pavelića o provedenoj zadaći koju im je bio naredio. Čak je i list srpske nacionalne manjine„Novosti“, primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to gđa Budisavljević „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su „neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše“.

Ministarstvo udružbe, po „nalogu Poglavnika“, 29. srpnja 1942. zatražilo od Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica da stavi na raspolaganje vlakove za prijevoz kozaračke djece u Jastrebarsko. Poslije rata je izjavu o tim danima dala Tatjana Marinić, koja je došla iz partizana i otela Dianinu kartoteku u ime nove vlasti:

„Dana 1. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko.“ Takoje govorila gđa Marinić –načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, inače autorica mnogih kleveta o radu časnih sestara, Caritasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost njezino ime još i danas nose neki dječji vrtići). Dakleje čak i ona spomenula djelovanje ustaške vlasti, a film to izostavlja.

2. U filmu se ne spominju liječnici koje je u pomoć djeci slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe NDH. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali preminuli koji su se zarazili od djece dok su pomagali. Ne spominje se da su aktivirane državne željeznice i cijeli državni sustav za spašavanje djece. Nema spomena g. Kamila Breslera, jednog od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece. A pošten dokumentarni film o spašavanju djece sve to nikako nije smio zatajiti, jer to nije političko pitanje nego pitanje –istine o spašavanju te djece.

3. Općenito se u filmu stradanja Srba nastoji povezati s tragičnom sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu – iako tema kozaračke siročadi nema nikakve konkretne veze sa stradanjima Židova. Naime, na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Istodobno se ne objašnjava zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to odvođenje u neki oblik logora, nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj. Taj postupak autora filma je krivotvorenje i propaganda s pomoću poluistina i neistina.

4. Na susretu s nadbiskupom Stepincem glumica gđa Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“. To odgovara velikosrpskoj definiciji Bl. Alojzija Stepinca kao „ustaškog vikara“ koji je „pravoslavce pokrštavao“. Film prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškog ispovjednika“, a istina je da se radi o dobrotvoru razine blaženika i sveca. U filmu se Stepinac pred Dianom zbunjeno povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka pod prijetnjom oružjem… U Dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., a tada su već odavno prestali vjerski prelazi i počeo je drugačiji odnos prema pravoslavnima. Opet laž i krivotvorina.

5. Film površno, jednostrano i pristrano prikazuje složene povijesne okolnosti tog vremena. U filmu suprug gđe Diane, dr. Julije Budisavljević, pročelnik kirurške klinike (!), pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je izdala državna administracija. I tu je prisutna manipulacija: riječ je o tzv. srpskoj iskaznici koju su samo u lipnju 1941., nakon obvezne prijave, dobivali građani srpske narodnosti u nekim gradovima – primjerice, u Zagrebu. Na iskaznici je bio broj i ime vlasnika iskaznice, kao što postoji na svakoj osobnoj iskaznici. Pokazujući u sceni da je Budisavljević dobio ime „Srbin 498“, sugerira se da su vlasti njega i druge Srbe namjerno dehumanizirale, pretvarajući ih samo u nacionalnost i broj.

6. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik pravoslavne vjere, Savo Besarović. Prešućuje se činjenica iz Dnevnika da je Savo Besarović bio u vladi NDH. Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović je dobio istaknutu funkciju, a uskoro je ušao i u vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. To pokazuje nastojanje NDH da normalizira odnose sa Srbima. Dolaskom partizana Savo Besarović je osuđen na smrt i ubijen. Ništa od toga u filmu nema, iako D. Budisavljević spominje g. Besarovića u svojem dnevniku.

7. U filmu je izmišljeno nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, kojeg u njezinu Dnevniku nema. Kao što je gore rečeno, Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je prema Dnevniku, zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvatrenikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli.

8. U filmu je izostavljeno objašnjenje iz Dnevnika da je netko dan ranije gđu Budisavljević prijavio da je preko jedne špediterske firme poslala kamion pun robe – partizanima. Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je kći gđe Budisavljević otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikava nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći!

9. U filmu Diana Budisavljević objašnjava njemačkom feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Kako je moguće, i kako je uopće zamislivo, da se u totalitarnom režimu i u uvjetima ratnog režima tako golema humanitarna akcija vodi privatno?

10. U filmu jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To je toliko daleko od Dnevnika i toliko sramotno podmetanje da se može svrstati samo u najodurnije velikosrpske laži iz pedesetih godina prošloga stoljeća! Također, sugestivno se koriste i izjave četiriju korisnika Dianine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Korektan autor trebao bi biti vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.

11. Autori filma u svojem uratku sugeriraju da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Nijemac Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te djece kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Espanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“ i dodaje: „nedavno se ubila“. Kakve to veze ima sa sadržajem dokumentarnog filma o spašavanju djece? Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. g. Veza Kvaternikove majke sa židovstvom potpuno je nejasna: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske vojničke obitelji. Jedna od slabosti ovog filma je i ponavljanje takvih tračeva i ogovaranja, iako se tvrdi da film, opisuje „istinite događaje“.

12. Jedna žena Srpkinja je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 žena iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dale izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale u za to ratno vrijeme, razmjerno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to i dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu.

13. U jednom kadru neki čovjek govori: „Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“. Općenito je zima u filmu važan element sugestivno-emocionalnih napora redateljice. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. To je u neskladu s činjenicom da se glavnina događaja o kojima film govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. g.

14. Glumica Alma Prica koja glumi Dianu Budisavljević u filmu izgovara ovaj tekst: “Na velikoj livadi pored bolnice borave žena i djeca koja još nisu razdvojena. Majke se nadaju da će uskoro kućama. Ne žele mi predati djecu. A ja znam što ih čeka. Govorim im da sam i sama majka, da mi je suprug liječnik, pravoslavac, da ćemo djecu smjestiti u domove, da žemo se brinuti za njih dok ne budu oslobođene… “U Dnevniku Diane Budisavljević tih riječi nema!

15. Film ustraje na tome da je Diana Budisavljević preko pojedinih Nijemaca natjerala vlasti NDH da dopuste otpuštanje djece iz logora. U tom cilju se spominje Wilhelma Knehea i Gustava Kocziana. Da bi što više ocrnio režim NDH film ide toliko strašno daleko da te Nijemce prikazuje gotovo kao humaniste koji pomažu Diani Budisavljević. Wilhelm Knehe je, u činu majora, bio obavještajni referent njemačke Feldkommandature u Zagrebu. Gustav Von Koczian je u filmu prikazan kao fini i šarmantni gospodin u fraku koji sjedi u „Espanadi“ i ispija svoje piće i izjavljuje Diani da bita „situacija s djecom“ mogla djelovati „negativno“ na njemačke interese u NDH, jer je „javnost osjetljiva na djecu“ (Die öffentlicheit ist immerfür die Kinder sensibilisiert,). Međutim, u Dnevniku gđe Diane Budisavljević se vidi da je taj razgovor izmišljen! Tamo ne piše da je Von Koczian izjavio da je „javnost osjetljiva na djecu“? Ta izmišljena rečenica „javnost je osjetljiva na djecu“ u suprotnosti je s onim što je u zemljama poput Hitlerove Njemačke ili NDH „javnost“ uopće smjela govoriti.

U filmi Von Koczianova „supruga“ mužu mudro savjetuje da o spašavanju djece govori s Glaise von Horstenauom, njemačkim generalom pri Pavelićevoj vladi. Prema originalnom dnevniku (upravo istoga toga 12. lipnja 1942.), Von Koczian zove na razgovor u „Esplanadu“ Dianu Budisavljević, ali zajedno s dr. Markom Vidakovićem, i izjavljuje im da je o oslobađanju djece iz logora razgovarao, ne s Glaise von Horstenauom, nego sa Slavkom Kvaternikom. Da se ne bi vidjelo da je briga za djecu bila ustaška, autori filma daju humanizam Nijemcima.

16. Ni Dianina kartoteka nije posve izgubljena, a u filmu se kaže da jest izgubljena! Gđa Budisavljević je vodila kartoteku o udomljenoj djeci. Izbjeglički val završio je 1942.; poslije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma, raspitivali se za svoju djecu i slično. Dolaskom partizana, Diani je kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja povijesno je najvjerniji dio filma. Ali na kraju, na odjavi filma, piše da ta kartoteka nikada više nije pronađena! A u Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom Dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke mogao rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina (autori filma kažu da su činjenice važne za film istraživali deset godina!). A mogli su lako i brzo, primjerice, u arhivskoj građi naći podatke o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. Dio podataka nalazi se u arhivskoj građi Antifašističkog fronta žena (AFŽ), također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima.

Dokazi:

1. Dnevnik Diane Budisavljević

2. Film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“

Dakle, u filmu nisu prikazane prave (istinite) činjenice koje su sadržane u „Dnevniku Diane Budisavljević“, već su prave (istinite) činjenice krivo prikazane ili prešućene! To filmu daje apsolutno drugo značenje u odnosu na prave (istinite) činjenice navedene u Dnevniku i na taj način je autorica filma prave i povijesno relevantne činjenice krivotvorila i film prikazala kao pravi s ciljem dovođenja gledatelja u zabludu glede istinitosti tih činjenica. Zbog toga podnosimo ovu kaznenu prijavu protiv autorice filma Dane Budisavljević zbog postojanja osnovane sumnje da su se u konkretnom slučaju ostvarila bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja iz odredbe čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH za koje djelo se kazneni progon vrši po službenoj dužnosti, navodi se u priopćenju kojeg potpisuje Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa.

tomislavcity.com/hrvatski-svjetski-kongres-podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/iseljenistvo/28669-hsk-podnio-kaznenu-prijavu-protiv-dane-budisavljevic

Podnesena kaznena prijava protiv autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“
Protiv Dane Budisavljević, autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ podnesena je kaznena prijava od strane Hrvatskog svjetskog kongresa, a zbog osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH.
Priopćenje Hrvatskog svjetskog kongresa, u ime kojeg je predsjednik Vinko Sabljo podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević, prenosimo u cijelosti:
Hrvatski svjetski kongres9.10.2020.http://hsk.hr/2020/10/09/podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic/