BiH – on the road to being…!

Borjana Krišto u svom obraćanju na Svjetskom gospodarskom forumu (WEF) u Davosu, kao i tijekom posebne sesije „Diplomatski dijalog o Zapadnom Balkanu“, istaknula je da Bosna i Hercegovina kao odgovor na globalnu krizu bira suradnju i otvorenost.
Više nego ikada prije svjesni smo da se moramo fokusirati na ono što nas ujedinjuje, a ne na ono što nas dijeli“, poručila je predsjedateljica Borjana Krišto i dodala da Bosna i Hercegovina ostaje privržena Berlinskom procesu kao temeljnom mehanizmu za put u konkurentna i stabilna europska društva.  https://www.vecernji.ba/vijesti/borjana-kristo-u-davosu-fokusirajmo-se-na-ono-sto-nas-ujedinjuje-1650405Sent from Yahoo Mail on Android

Gastarbajteri u panici nakon poziva da plate porez u Hrvatskoj: ‘Uzet će nam kuće i stanove!’

ZAVLADALA PANIKA Gastarbajteri u panici nakon poziva da plate porez u Hrvatskoj: ‘Uzet će nam kuće i stanove!’
Dvjema obiteljima u Varaždinskoj županiji poreznici su pokrenuli ovrhu nad njihovim kućama, priča za Slobodnu DalmacijuFranjo Lazar, predsjednik Hrvatskog sindikata radnika migranata. Porezna uprava pozvala je Hrvate migrante da plate neprijavljeni porez. Kazne za neprijavljivanje poreznih obveza po svakoj godini iznose od 5.000 kuna do 50.000 kuna.
“Nakon poziva migrantima da prijave dobrovoljno inozemna primanja, među ljudima je zavladala panika. Bio sam u Splitu, imao sam sastanke u Šibeniku i Zadru. U tim gradovima ima ljudi koji rade u zimskom turizmu, žena njegovateljica i svi strahuju da će ostati bez primanja i da će im uzeti kuće i stanove u ovrhe”, kaže Lazar i dodaje da je ravnatelj Porezne uprave izjavio da se 120 tisuća hrvatskih migranata prijavilo poreznicima, a čak 200 tisuća to nije učinilo.
Porezna je uprava krajem prošle godine pozvala građane koji su te i prijašnjih godina ostvarili inozemne primitke: plaće, mirovine, drugi dohodak, kamate na štednju, dividende i slično, a do sada ih nisu prijavili, da to učine prije nego što prime službeni poziv. Onima koji to učine, a dužni su porez, poreznici neće obračunati kamate niti naplatiti novčane kazne za prekršaj nepravodobne prijave. Poreznici ističu da je inozemni primitak obvezno prijaviti bez obzira na to je li u inozemstvu porez već plaćen i hoće li u Hrvatskoj postojati obveza plaćanja poreza.
Sindikat je spreman i pred sudovima zaštititi svoja prava, a surađivat će s kolegama u Sloveniji, gdje migranti također imaju slične porezne probleme. “Slovenski sindikat je do sada u 80 do 90 posto slučajeva dobio na sudu. Mi ćemo s njima zajedno nastupati, ako treba i pred europskim sudom za ljudska prava”, ističe Lazar. Objašnjava da je problem hrvatskih migranata to što nema informacija do kada se ljudi mogu dobrovoljno prijaviti i na koji način će se obračunavati porezi, a nužno je ujednačiti postupak na razini zemlje. Kaže da je baš primio poziv jednog migranta kojem su u riječkom poreznom uredu rekli da je on više od 183 dana boravio u inozemstvu i da se nije dužan prijaviti. No, u Opatiji i Makarskoj govore drugačije.
Predsjednik sindikata kaže da oko 48 tisuća naših državljana radi u Austriji i da u ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Austrijom, Slovenijom i Italijom stoji da Hrvatska ne bi trebala oporezivati one koji više od 183 dana borave u tim zemljama ako im je poslodavac iz tih zemlja i primaju u tim zemljama dohodak na koji plaćaju porez u tim zemljama. Sugovornik naglašava da sve to ne zanima domaće poreznike nego samo životni interes poreznog obveznika i dodaje da ravnatelj Porezne uprave kaže da smo dužni plaćati porez tamo gdje nam je životni interes. A životni je interes u državi boravka obitelji. “Zato imamo ogroman odljev mladih obitelji koje kompletne odlaze iz Hrvatske radi Porezne uprave. Tjeraju te mlade obitelji iz Hrvatske! Kad im stignu porezna rješenja na dodatni porez, odlučuju da neće plaćati dodatni porez i da će otići”, poručio je Lazar.
Autor kkž, 11.02.2022. u 10:13https://direktno.hr/domovina/gastarbajteri-panici-nakon-poziva-da-plate-porez-hrvatskoj-uzet-ce-nam-kuce-i-stanove-259589/

Bivši ustavni sudac i svjedok vremena Vice Vukojević za ‘Slobodnu‘ progovorio o pomilovanju: Mustač nije ni bio u HV-u, a Perković je imao samo jednu uspješnu akciju

Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost, kaže VukojevićDavor Pongračić/Cropix
Osamdesetšestogodišnji Vice Vukojević, nekada istaknuti član HDZ-a i bivši ustavni sudac, s velikom pažnjom prati što se sve događa oko zahtjeva za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali se svojim javnim istupima nije htio miješati u ovu priču. To je planirao učiniti za desetak dana, ali nakon novinarskog nagovaranja pristao je malo ubrzati svoj umirovljenički ritam, te nam je dao svoju procjenu ovog apela za pomilovanje koji je potpisalo i šest umirovljenih hrvatskih generala. Vukojević je jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja osobno zna i one koje se predlaže za pomilovanje i generale koji to podržavaju, a 1991. je bio i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca zadužen za javnu sigurnost, pa se i neposredno susretao i s Perkovićem i s Mustačem te do u detalje zna njihovu ulogu u stvaranju Hrvatske.
RAZDOR MEĐU GENERALIMA
– Netko se nama Hrvatima, da izvinete, s ovom inicijativom o pomilovanju, što kažu moji Hercegovci, posrao u čanjak ili, ako hoćete, u tanjur, jer ta je inicijativa došla u razdoblju od Velikog petka do Uskrsa. Baš su našli kad će to predložiti! Ovo neće ništa dobroga donijeti ni među braniteljskom populacijom ni u redovima Generalskog zbora, niti uopće u redovima svih onih koji misle i žive hrvatsku državu. Koliko ja znam, Generalski zbor ima osamdesetak članova, znači mnogi ne misle na isti način kao što misle ovi generali potpisnici prijedloga za pomilovanje, i to može dovesti i do problema u njihovoj udruzi – kaže Vukojević.
Nas je zanimalo da Vukojević procijeni kolika je to zasluga Perkovića i Mustača u stvaranju hrvatske države koju generali ističu, te misli li on da je to dovoljan razlog da ih pomiluje predsjednik države Zoran Milanović.
– Perković nema nikakve veze s organizacijom i pomoći kod prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, nego se Savez komunista Jugoslavije bojao rumunjskog scenarija s Nikolaeom Ceausescuom i njegovom ženom Elenom te su jednostavno shvatili koje bi posljedice mogle biti za njih ako se tome suprotstave. Tako je po nalogu Komunističke partije Franjo Vugrinec, tadašnji načelnik Centra službe državne sigurnosti Zagreb, dao Tuđmanu, Šeksu i Živku Kustiću putovnice. Perković s tim nema nikakve veze, kako spominju neki generali. Od 1989. godine sam u HDZ-u, jedan sam od njegovih osnivača i dobro znam što govorim. Ti demokratski izbori nisu se mogli ničim zaustaviti i nitko ih nije trebao pomagati, pa ni Perković, koji je tada gledao kako da se prebaci u strukturu HDZ-ove vlasti ne znajući hoće li u novoj državi biti lustracije.
Osobno znam da je Perković kao pomoćnik ministra obrane bio zadužen za stvaranje SIS-a i da ga je tadašnji zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko jako kritizirao zbog katastrofalnih procjena. Naime, Perkovićev pomoćnik Vlado Matulović i on tvrdili su da je nemoguće izvesti deblokadu Dubrovnika jer su snage JNA, po njihovim izvještajima, bile toliko jake da je akcija neizvodiva. Tome se suprotstavio Andrija Matijaš Pauk, koji je Bobetka i sve nas izvijestio da je deblokada itekako moguća i da se on s tenkovima iz Gabele može bez problema probiti do Ivanjice i odatle uspješno izvesti akciju, što je i učinjeno.
BUŠIĆEVO UBOJSTVO
Bobetko je to opisao i u svojoj knjizi “Sve moje bitke”, pa i katastrofalne Perkovićeve prosudbe, čijih se usluga nakon toga riješio. Već ranije upozoravao sam Bobetka da je Perković, kao visoki djelatnik Udbe, odgovoran za ubojstvo devetorice hrvatskih emigranata, a jedan od njih je i Stjepan Đureković, za što je poslije zajedno s Mustačem jedino i osuđen. To je Bobetko znao otprije pa mu je nakon debakla u procjeni kod deblokade rekao doslovce: “Što vi radite uopće više u mojoj Hrvatskoj vojsci?” – prisjeća se Vukojević.
– Perkovića je predsjednik Tuđman nakon još nekoliko njegovih pogrešnih procjena umirovio 15. listopada 1992. godine, i to baš nekoliko minuta prije prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića. Znao je Tuđman da je u filmu elaborirana uloga Perkovića kao šefa Druge uprave u Osijeku koji provodi volju svojeg šefa Srećka Šimurine, koji izdaje naredbu da se sve snage Udbinih aktivista prebace iz svih krajeva Francuske u Pariz jer tamo stiže zloglasni emigrant Bušić – ističe Vukojević. Nakon toga Perković je životario dok ga ministar Šušak nije rehabilitirao i postavio za svojeg savjetnika u Ministarstvu obrane, da bi 1996. postao savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (HIS-u).
KONVOJ ORUŽJA
– Ja znam samo za jednu Perkovićevu koliko-toliko uspješnu akciju, i to 1990. godine, kad je od granice s Mađarskom do Varaždina dopratio jedan konvoj oružja. Ne da ga je nabavio, nego samo dopratio, a i za taj su konvoj doznali general JNA Aleksandar Vasiljević i KOS. Za to što je taj konvoj spašen i dopremljen u Varaždin zaslužan je Ilija Dodig iz našeg SZUP-a, koji je, nakon što su kamioni s oružjem prošli, srušio stabla i onemogućio djelatnicima KOS-a koji su u svojem automobilu pratili konvoj da doznaju koje je zadnje odredište i skladište dopremljenog oružja. Pitajte Antonija Lekića, tadašnjeg službenika SIS-a, što je s njegovim prijavama protiv Perkovića zbog trgovanja oružjem, oslobađanja od vojske sinova njegovih prijatelja i sličnih stvari. Nikada nisu procesuirane, to vam ja odgovorno tvrdim. I onda mi govore o ulozi Perkovića u oslobađanju Hrvatske – kaže Vukojević.
Za Mustača Vukojević tvrdi da su mu zasluge još manje ili gotovo nikakve.
– Pa on nikada nije ni bio u Hrvatskoj vojsci, on je bio tajnik u Uredu za zaštitu ustavnog poretka, koji je vodio Josip Manolić, te je s Manolićem otišao i on. Ja ga u ožujku 1993. godine tamo nisam zatekao, ni njega ni Manolića. Ne znam odakle onda izjave nekih naših generala koji su potpisali zahtjev za pomilovanjem da ih je on 1995. izvještavao o nekim samo njima znanim bitnim stvarima ili što general Džanko govori o ulozi u akciji Okučani. Što su ih Mustač i Perković uopće mogli izvijestiti i kako pomoći kad nisu imali nikakvu ulogu? Ovaj prvi od 1992., a ovaj od 1993. godine. Gdje je Ante Gotovina bio tih 1990. ili 1991. da bi sve ovo znao? Bio je u inozemstvu i pitanje je zna li i sada neke stvari. General Mladen Markač, koji je bio uznik s Gotovinom u Haagu, sada je u zapećku, a Gotovina je gospodarstvenik u usponu. A ja znam da sam bio u Pakracu 1. ožujka 1991. kad je Markač vodio postrojbu koja je uhitila i ispitala pobunjene Srbe koji su zauzeli tamošnju policijsku postaju, tada Gotovine još nije bilo na ratištu.
Pitate me zašto generali podržavaju Perkovića, a posredno i Mustača? Pa zato što su mnogi ovisni o Perkoviću, zna puno o njima. Markača, kao što vidite, nema među potpisnicima, Branimir Glavaš se dvoumi, ali podržava peticiju za pomilovanjem. Rekao sam mu, ako će govoriti o Perkoviću, neka onda govori ama baš sve. Vidite da ja imam još puno toga reći i da sada ne otvaram baš sve karte, ali uskoro će doći i to vrijeme.
OSAM UDBINIH UBOJSTAVA
Da zaključimo, Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost i odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a njihovo pomilovanje, ako do njega dođe, unijet će nove podjele u hrvatsko društvo – rezolutan je Vukojević, koji ne sumnja da će Milanović to pomilovanje i realizirati nakon što je kao premijer bio protiv izručenja ovog dvojca Njemačkoj.
– Gospodo generali, zašto niste potpisali peticiju da se istraži i procesuira još osam neriješenih ubojstava hrvatskih emigranata od strane Udbe, a potpisujete peticiju za dvije osobe kojima je dokazana krivnja barem u organizaciji jednog ubojstva? – apelira Vukojević.
PIŠE MARKO DIDIĆ, 21. travnja 2022. – 18:54https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/bivsi-ustavni-sudac-i-svjedok-vremena-vice-vukojevic-za-slobodnu-progovorio-o-pomilovanju-mustac-nije-ni-bio-u-hv-u-a-perkovic-je-imao-samo-jednu-uspjesnu-akciju-1186169

Meri Cetinić čestitala ‘Paucima’: Hrvatsko, ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe

MOĆNA OBJAVA Meri Cetinić čestitala ‘Paucima’: Hrvatsko, ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe
Četvrtka gardijska brigada Hrvatske vojske, legendarni ‘Pauci’  slave 30. rođendan. Čestitku im je tim povodom uputila glazbena diva Meri Cetinić. “Čestitka povodom 30. obljetnice od osnutka 4. gardijske brigade!”, napisala je. “Zginuli su junaci časno, oni navik žive s nama i u našim sjećanjima. Zemljo Hrvatska ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe…”, navodi se u kolažu koji je Cetinić podijelila.

Autor mnhttps://direktno.hr/zivot/zabava/meri-cetinic-nije-zaboravila-junake-koji-su-pali-hrvatsku-cestitala-rodendan-paucima-230879/

HSK podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević

HSK podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film. Naime, prikazani film u sebi sadrži mnoštvo neistina i laži i nažalost kao takav uvrštenje u školski kurikulum, a da je tomu tako obrazlažemo na sljedeći način.
https://www.kockice.ba/wp-content/uploads/2020/10/HSK.jpg
1. U filmu nema objašnjenja kako je Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece. Film je posvećen spašavanju tisuća djece, a ne vidi se kako su spašena. To je učinjeno da bi se sakrila uloga režima koji je spašavanje ne samo dopustio, nego ga je i naredio. Povijest kaže da su državne službe na kraju akcije spašavanja izvjestile poglavnika Pavelića o provedenoj zadaći koju im je bio naredio. Čak je i list srpske nacionalne manjine„Novosti“, primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to gđa Budisavljević „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su „neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše“.
Ministarstvo udružbe, po „nalogu Poglavnika“, 29. srpnja 1942. zatražilo od Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica da stavi na raspolaganje vlakove za prijevoz kozaračke djece u Jastrebarsko. Poslije rata je izjavu o tim danima dala Tatjana Marinić, koja je došla iz partizana i otela Dianinu kartoteku u ime nove vlasti:
„Dana 1. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko.“ Takoje govorila gđa Marinić –načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, inače autorica mnogih kleveta o radu časnih sestara, Caritasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost njezino ime još i danas nose neki dječji vrtići). Dakleje čak i ona spomenula djelovanje ustaške vlasti, a film to izostavlja.
2. U filmu se ne spominju liječnici koje je u pomoć djeci slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe NDH. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali preminuli koji su se zarazili od djece dok su pomagali. Ne spominje se da su aktivirane državne željeznice i cijeli državni sustav za spašavanje djece. Nema spomena g. Kamila Breslera, jednog od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece. A pošten dokumentarni film o spašavanju djece sve to nikako nije smio zatajiti, jer to nije političko pitanje nego pitanje –istine o spašavanju te djece.
3. Općenito se u filmu stradanja Srba nastoji povezati s tragičnom sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu – iako tema kozaračke siročadi nema nikakve konkretne veze sa stradanjima Židova. Naime, na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Istodobno se ne objašnjava zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to odvođenje u neki oblik logora, nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj. Taj postupak autora filma je krivotvorenje i propaganda s pomoću poluistina i neistina.
4. Na susretu s nadbiskupom Stepincem glumica gđa Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“. To odgovara velikosrpskoj definiciji Bl. Alojzija Stepinca kao „ustaškog vikara“ koji je „pravoslavce pokrštavao“. Film prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškog ispovjednika“, a istina je da se radi o dobrotvoru razine blaženika i sveca. U filmu se Stepinac pred Dianom zbunjeno povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka pod prijetnjom oružjem… U Dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., a tada su već odavno prestali vjerski prelazi i počeo je drugačiji odnos prema pravoslavnima. Opet laž i krivotvorina.
5. Film površno, jednostrano i pristrano prikazuje složene povijesne okolnosti tog vremena. U filmu suprug gđe Diane, dr. Julije Budisavljević, pročelnik kirurške klinike (!), pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je izdala državna administracija. I tu je prisutna manipulacija: riječ je o tzv. srpskoj iskaznici koju su samo u lipnju 1941., nakon obvezne prijave, dobivali građani srpske narodnosti u nekim gradovima – primjerice, u Zagrebu. Na iskaznici je bio broj i ime vlasnika iskaznice, kao što postoji na svakoj osobnoj iskaznici. Pokazujući u sceni da je Budisavljević dobio ime „Srbin 498“, sugerira se da su vlasti njega i druge Srbe namjerno dehumanizirale, pretvarajući ih samo u nacionalnost i broj.
6. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik pravoslavne vjere, Savo Besarović. Prešućuje se činjenica iz Dnevnika da je Savo Besarović bio u vladi NDH. Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović je dobio istaknutu funkciju, a uskoro je ušao i u vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. To pokazuje nastojanje NDH da normalizira odnose sa Srbima. Dolaskom partizana Savo Besarović je osuđen na smrt i ubijen. Ništa od toga u filmu nema, iako D. Budisavljević spominje g. Besarovića u svojem dnevniku.
7. U filmu je izmišljeno nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, kojeg u njezinu Dnevniku nema. Kao što je gore rečeno, Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je prema Dnevniku, zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvatrenikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli.
8. U filmu je izostavljeno objašnjenje iz Dnevnika da je netko dan ranije gđu Budisavljević prijavio da je preko jedne špediterske firme poslala kamion pun robe – partizanima. Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je kći gđe Budisavljević otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikava nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći!
9. U filmu Diana Budisavljević objašnjava njemačkom feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Kako je moguće, i kako je uopće zamislivo, da se u totalitarnom režimu i u uvjetima ratnog režima tako golema humanitarna akcija vodi privatno?
10. U filmu jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To je toliko daleko od Dnevnika i toliko sramotno podmetanje da se može svrstati samo u najodurnije velikosrpske laži iz pedesetih godina prošloga stoljeća! Također, sugestivno se koriste i izjave četiriju korisnika Dianine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Korektan autor trebao bi biti vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.
11. Autori filma u svojem uratku sugeriraju da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Nijemac Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te djece kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Espanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“ i dodaje: „nedavno se ubila“. Kakve to veze ima sa sadržajem dokumentarnog filma o spašavanju djece? Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. g. Veza Kvaternikove majke sa židovstvom potpuno je nejasna: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske vojničke obitelji. Jedna od slabosti ovog filma je i ponavljanje takvih tračeva i ogovaranja, iako se tvrdi da film, opisuje „istinite događaje“.
12. Jedna žena Srpkinja je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 žena iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dale izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale u za to ratno vrijeme, razmjerno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to i dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu.
13. U jednom kadru neki čovjek govori: „Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“. Općenito je zima u filmu važan element sugestivno-emocionalnih napora redateljice. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. To je u neskladu s činjenicom da se glavnina događaja o kojima film govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. g.
14. Glumica Alma Prica koja glumi Dianu Budisavljević u filmu izgovara ovaj tekst: “Na velikoj livadi pored bolnice borave žena i djeca koja još nisu razdvojena. Majke se nadaju da će uskoro kućama. Ne žele mi predati djecu. A ja znam što ih čeka. Govorim im da sam i sama majka, da mi je suprug liječnik, pravoslavac, da ćemo djecu smjestiti u domove, da žemo se brinuti za njih dok ne budu oslobođene… “U Dnevniku Diane Budisavljević tih riječi nema!
15. Film ustraje na tome da je Diana Budisavljević preko pojedinih Nijemaca natjerala vlasti NDH da dopuste otpuštanje djece iz logora. U tom cilju se spominje Wilhelma Knehea i Gustava Kocziana. Da bi što više ocrnio režim NDH film ide toliko strašno daleko da te Nijemce prikazuje gotovo kao humaniste koji pomažu Diani Budisavljević. Wilhelm Knehe je, u činu majora, bio obavještajni referent njemačke Feldkommandature u Zagrebu. Gustav Von Koczian je u filmu prikazan kao fini i šarmantni gospodin u fraku koji sjedi u „Espanadi“ i ispija svoje piće i izjavljuje Diani da bita „situacija s djecom“ mogla djelovati „negativno“ na njemačke interese u NDH, jer je „javnost osjetljiva na djecu“ (Die öffentlicheit ist immerfür die Kinder sensibilisiert,). Međutim, u Dnevniku gđe Diane Budisavljević se vidi da je taj razgovor izmišljen! Tamo ne piše da je Von Koczian izjavio da je „javnost osjetljiva na djecu“? Ta izmišljena rečenica „javnost je osjetljiva na djecu“ u suprotnosti je s onim što je u zemljama poput Hitlerove Njemačke ili NDH „javnost“ uopće smjela govoriti.
U filmi Von Koczianova „supruga“ mužu mudro savjetuje da o spašavanju djece govori s Glaise von Horstenauom, njemačkim generalom pri Pavelićevoj vladi. Prema originalnom dnevniku (upravo istoga toga 12. lipnja 1942.), Von Koczian zove na razgovor u „Esplanadu“ Dianu Budisavljević, ali zajedno s dr. Markom Vidakovićem, i izjavljuje im da je o oslobađanju djece iz logora razgovarao, ne s Glaise von Horstenauom, nego sa Slavkom Kvaternikom. Da se ne bi vidjelo da je briga za djecu bila ustaška, autori filma daju humanizam Nijemcima.
16. Ni Dianina kartoteka nije posve izgubljena, a u filmu se kaže da jest izgubljena! Gđa Budisavljević je vodila kartoteku o udomljenoj djeci. Izbjeglički val završio je 1942.; poslije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma, raspitivali se za svoju djecu i slično. Dolaskom partizana, Diani je kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja povijesno je najvjerniji dio filma. Ali na kraju, na odjavi filma, piše da ta kartoteka nikada više nije pronađena! A u Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom Dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke mogao rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina (autori filma kažu da su činjenice važne za film istraživali deset godina!). A mogli su lako i brzo, primjerice, u arhivskoj građi naći podatke o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. Dio podataka nalazi se u arhivskoj građi Antifašističkog fronta žena (AFŽ), također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima.
Dokazi:
1. Dnevnik Diane Budisavljević
2. Film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“
Dakle, u filmu nisu prikazane prave (istinite) činjenice koje su sadržane u „Dnevniku Diane Budisavljević“, već su prave (istinite) činjenice krivo prikazane ili prešućene! To filmu daje apsolutno drugo značenje u odnosu na prave (istinite) činjenice navedene u Dnevniku i na taj način je autorica filma prave i povijesno relevantne činjenice krivotvorila i film prikazala kao pravi s ciljem dovođenja gledatelja u zabludu glede istinitosti tih činjenica. Zbog toga podnosimo ovu kaznenu prijavu protiv autorice filma Dane Budisavljević zbog postojanja osnovane sumnje da su se u konkretnom slučaju ostvarila bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja iz odredbe čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH za koje djelo se kazneni progon vrši po službenoj dužnosti, navodi se u priopćenju kojeg potpisuje Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa.
tomislavcity.com/hrvatski-svjetski-kongres-podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/iseljenistvo/28669-hsk-podnio-kaznenu-prijavu-protiv-dane-budisavljevic

Podnesena kaznena prijava protiv autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“
Protiv Dane Budisavljević, autorice filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ podnesena je kaznena prijava od strane Hrvatskog svjetskog kongresa, a zbog osnovane sumnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH.
Priopćenje Hrvatskog svjetskog kongresa, u ime kojeg je predsjednik Vinko Sabljo podnio kaznenu prijavu protiv Dane Budisavljević, prenosimo u cijelosti:
Hrvatski svjetski kongres9.10.2020.http://hsk.hr/2020/10/09/podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic/

Letter to the Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services

Letter to the Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services

Canadian Croatian Congress

Canadian Croatian Congress
Kanadsko hrvatski kongress
NGO Member of the United Nations
March 18, 2005

Honourable Patrick Wong
Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services
PO Box 9042
Stn Prov Govt
Victoria, British Columbia
Canada, V8W 9E2

Dear Mr. Wong,

On February 12th, 2005 a Roundtable discussion was held between the Canadian Croatian Congress (CCC) and the Honourable Raymond Chan, Federal Minister of State (Multiculturalism) regarding the preservation of the Croatian heritage in Canada. On the topic of language promotion, Mr. Chan referred the Canadian Croatian Congress (CCC) both the British Columbia Ministry of Education and the British Columbia Ministry of Multiculturalism.

The Canadian Croatian Congress (CCC) interested in working with the British Columbia Government to establish a Croatian language Curriculum to be offered to students in Grades 9 to 12. The inclusion of the Croatian language as a secondary school credit would allow students of Croatian heritage an opportunity to maintain their cultural, historical and linguistic ties with their community and to allow other students a chance to develop their linguistic skills.

The aim of this Curriculum is to provide students with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language and culture which is over 1300 years old and could be a associated with the heritage language school program offered by the Croatian Parish in Vancouver. We are planning to base our Curriculum on a program successfully used for over 30 years in the Province of Ontario.

This initiative is supported by the Department of Germanic and Slavic Languages and Literatures at the University of Waterloo, Croatian Embassy in Ottawa, the Croatian Heritage Foundation in Zagreb, the Ministry of Foreign Affairs (Education) for the Republic of Croatia, the Croatian Language School in Vancouver and Immaculate Heart of Mary Croatian Parish in Vancouver. 

Please advise on how to begin the process to implement a Secondary School Croatian language program. You may contact Ivan Curman at iab@shaw.ca or (604) 879-8915 for further discuss this matter.

Sincerely,

Ivan Curman, president
Canadian Croatian Congress

Vinko Grubisic, PhD
Associate Professor and Chair for
Croatian Language and Culture,
University of Waterloo
Secretary, Canadian Croatian Congress