Category: News from Croatia

ZAGREBKrivotvorenim ugovorom preprodao gradilište u Granešini
Zagrebački policajci prijavili su u četvrtak 50-godišnjaka koji se krivotvorenim ugovorom o kupoprodaji nekretnina domogao gradilišta u Granešini kojeg je prodao 34-godišnjaku za 235.000 kuna. Tijekom kriminalističkog istraživanja utvrđeno je da je 50-godišnjak pribavio krivotvoreni ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojem se nalazila krivotvorena ovjera javnog bilježnika. Osumnjičeni je tim ugovorom od vlasnice navodno kupio gradilište u Granešini da bi nakon njezine smrti, za vrijeme trajanja ostavinske rasprave, taj ugovor upotrijebio kao pravi predavši ga u Zemljišnoknjižni odjel zagrebačkog Općinskog građanskog suda. Nakon što je na sudu uknjižio pravo vlasništva nad nekretninom, 50-godišnjak je u rujnu 2018. godine sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine sa 34-godišnjakom koji mu je isplatio 235.000 kuna.
Autor: Hina, 28.11.2019.https://www.glasistre.hr/kronika/krivotvorenim-ugovorom-preprodao-gradiliste-u-granesini-607270

PAZINSKO TUŽITELJSTVO OKONČALO ISTRAGUDvojac optužen da je nizom nedjela PRISVOJIO NEKRETNINE POKOJNIKA VRIJEDNE 950.000 KUNA
Epilog je to istraživanja provedenog nad troje hrvatskih državljana koji su sudjelovali u otimanju dviju nekretnina u Funtani čiji je vlasnik, 71-godišnjak sa zagrebačkog područja, preminuo i nije imao nasljednika. Nakon dovršene istrage, pazinsko Općinsko državno odvjetništvo je pred Općinskim sudom u Pazinu podignulo optužnicu protiv dvojice hrvatskih državljana i jednog trgovačkog društva zbog više kaznenih djela kojima je to trgovačko društvo ostvarilo protupravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 950.000 kuna. Epilog je to istraživanja provedenog nad troje hrvatskih državljana koji su sudjelovali u otimanju dviju nekretnina u Funtani čiji je vlasnik, 71-godišnjak sa zagrebačkog područja, preminuo i nije imao nasljednika.
Više krivotvorina
Treća osoba, koja se sada ne spominje u optužnici bila je 37-godišnjakinja iz Velike Ludine na čije je ime glasila krivotvorena specijalna punomoć kojom je navodno 71-godišnjak, za života, upravo nju ovlastio da nakon njegove smrti raspolaže njegovom kućom i gospodarskom zgradom u Funtani. Ona je, navodno s tom krivotvorinom od javnog bilježnika koji nije posumnjao u autentičnost punomoći, uspjela ishoditi ovjerenu presliku izvorne isprave. Odmah nakon pokretanja istrage početkom ožujka ove godine 25-godišnjaku i 38-godišnjaku je određen istražni zatvor dok je kaznena prijava protiv 37-godišnjakinje odvjetništvu upućena redovnim putem te se ona tijekom istrage branila sa slobode. Kako se žena uopće ne spominje u optužnici, tako se daje zaključiti da će ona u ovom postupku biti svjedok.  
Doznajemo da se prvookrivljenog 25-godišnjaka iz Popovače tereti da je (u stjecaju) počinio jedno kazneno djelo krivotvorenja isprave te dva kaznena djela pranja novca. Drugookrivljenog 38-godišnjaka iz Velike Ludine tereti za počinjenje istih kaznenih djela ali i za jedno kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Trećeokrivljeno trgovačko društvo, u vlasništvu 25-godišnjaka, registrirano u Popovači, smatra se odgovornim za pranje novca.
Konkretno, optužnicom se 25-godišnjak tereti da je u zemljišno-knjižnom odjelu u Poreču, svjestan da su “specijalna punomoć” i “ugovor o kupoprodaji nekretnina” krivotvoreni, predao prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na dvije nekretnine s priloženim navedenim krivotvorenim ispravama. Slijedom toga je doneseno rješenje kojim je prvookrivljenik uknjižen kao vlasnik na tim nekretninama. Kako bi prikrio nezakonito podrijetlo znatne imovinske koristi, postupajući u svojstvu fizičke osobe kao prodavatelja i u svojstvu odgovorne osobe trećeokrivljenog trgovačkog društva kao kupca, 25-godišnjak je potom sklopio kupoprodajni ugovor koji se odnosi na iste dvije nekretnine. Zatim je opet u zemljišno-knjižnom odjelu u Poreču 25-godišnjak predao prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama nakon čega je doneseno rješenje kojim je pravo vlasništva na istim nekretninama s njega preneseno na njegovo trgovačko društvo kojem je on osnivač i u kojem je odgovorna osoba.
Autor: Marica KOŠTA i MATEO SARDELIN, 29.05.2019.https://www.glasistre.hr/crna-kronika/dvojac-optuzen-da-je-nizom-nedjela-prisvojio-nekretnine-pokojnika-vrijedne-950000-kuna-589579

Police arrested a man suspected of fraud during the sale of land:DAMAGED A 46-YEAR-OLD CANADIAN CITIZEN FOR ABOUT SIX MILLION HRK
The Pula police conducted a criminal investigation and established the suspicion that the 32-year-old citizen of Serbia committed the criminal offenses of fraud, verification of untrue content and forgery of a document.
Police suspect the 32-year-old that in October last year he hired a Pula lawyer to draw up a contract for the sale of real estate, to whom he falsely introduced himself as a buyer of several plots of land, while a man who was with him introduced himself as a land seller. The suspect misled the lawyer, knowing that the power of attorney of the 46-year-old Canadian citizen, by which she allegedly authorized the man who was with him in the company, was forged.
Based on such a forged power of attorney, the 32-year-old bought the land on behalf of his company and registered on it, and then tried to sell it through various real estate resale agencies. In this way, he damaged a 46-year-old Canadian citizen for about six million kunas. The suspect is also charged with founding a company that bought the disputed land by giving a false statement in order to obtain undue property gain during the purchase and sale of land. Namely, he made a false statement at the commercial court when founding the company, stating the address of a woman as the company’s headquarters, although he knew that his company was not in any relationship with that address or the owner of the facility, and he notarized it with a notary public. false content.
Upon completion of the criminal investigation, the suspect was taken into custody this morning, and police officers continue to conduct the criminal investigation.https://www.glasistre.hr/crna-kronika/-717242

O PUTOVNICAMA I VIZAMAKako smo “ratovali” s Kanađanima i zašto ispaštamo zbog tuđih lažnih interpretacija
Zbog vraćanja poljuljanog morala u redovima vlastite vojske i javnosti nakon neuspjeha i pogibije deset kanadskih vojnika padobranaca u mirovnoj misiji u Somaliji, više od 900 kanadskih vojnika 2. prosinca 2002. u Winnipegu je odlikovano za ‘junačko ratovanje’ za vrijeme operacije Medački džep. Tako je ni krivo ni dužno tih devet stotina kanadskih vojnika postalo nacionalnim herojima za bitku u Hrvatskoj koja se nikad nije dogodila. Naime, odlikovani su pripadnici kanadskog Unprofora kao sudionici u “najvećoj bitci kanadske vojske nakon Korejskog rata” u kojoj su ‘junački’ izdržali 15-satne napade hrvatskih snaga. Naveli su kako je pritom likvidirano između 27 i 31 pripadnika HV-a, dok su oni junaci imali samo četvoricu ranjenih. Po svemu sudeći propagandu im je radio sam Aleksandar Vulin ili Ivica Dačić s obzirom na to kako je ‘herojski’ odrađena.

Identična priča nalazi se i u knjizi Testirana odvažnost: kanadski mirotvorci u ratu autora Scott Taylor i Brian Nolan koji su napisali kako su se u akciji deblokade Gospića sukobili Kanađani i HV, pri čemu je izginulo tridesetak hrvatskih vojnika. Njihov zaključak temeljio se na izjavama neimenovanih pripadnika te kanadske postrojbe u sklopu UN koja je bila stacionirana u Metku. Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.
No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa. Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.
Nekadašnji prvi vojni obavještajac Hrvatske admiral Davor Domazet-Lošo medijima je tada rekao kako Kanađani naprosto izmišljaju te da se “HV nikada nije sukobila s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFOR-a. “Nezamislivo je da nitko nije proučio zašto je podijeljeno 800 najviših kanadskih odličja za bitku u kojoj tvrde da su ubili 26 Hrvata, rekao je tada Domazet, tvrdeći sa sigurnošću da kanadski vojnici nisu ubili ni jednog Hrvata. Ako su ubili 26 ljudi, a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga  jesu”, rekao je Domazet koji je 1993. bio glavni obavještajni časnik glavnog stožera HV-a. Dodao je kako se brojka o 26 stradalih može povezati s podatkom o stradanju 27 srpskih civila navedenih u ondašnjoj optužnici generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Lošo je također tada rekao kako su četiri Kanađana ranjena kada je njihovo vozilo naletjelo na minu kod obilaska terena.
Da Kanađani izmišljaju dobivene bitke poput naših istočnih susjeda potvrđuje i to da je kanadski zapovjednik mogao, ako je već bio ugrožen položaj i život njegovih vojnika pozvati tadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a, francuskog generala Jean Cota, koji je posjedovao niz sredstava na raspolaganju da ih zaštiti. Među ostalim, angažirati zrakoplovstvo NATO-a da udari po položajima hrvatskih snaga ili pak dovede pojačanja iz BiH. istina je naposljetku i ta da iz međunarodnih krugova nisu nikad stizale prijetnje odmazdom zbog navodnog napada na mirovne snage, pa ni od Francuza koji su se nalazili na terenu zajedno s Kanađanima.
No nažalost šteta u međunarodnim krugovima ugledu Hrvatske i Hrvatske vojske svejedno je napravljena. Do danas nijedan ministar vanjskih poslova ili diplomat nije poduzeo ništa kako bi međunarodna javnost bila upoznata sa stravičnim događanjima koje je pretrpjela Hrvatska i hrvatski građani tijekom Domovinskog rata. Pa onda nije ni čudo da postoje još neke zemlje koje inzistiraju na rigoroznim provjerama hrvatskih građana prije izdavanja viza. Pa su tako do prije par godina hrvatski građani za dobivanje, primjerice, kanadske vize trebalo ispuniti upitnik od 20-ak stranica. Za sam ulazak u tu zemlju bilo je potrebno pribaviti mnogo dokumenata, a posebice otkad je Kanada (1996. godine) Hrvatsku stavila na popis država rizičnih po pitanju ratnih zločina.
To je jednom dovelo i do otkazivanja posjeta predsjednika Hrvatskog sabora. Mnogi hrvatski branitelji ili osobe koje su samo bile u ratom obuhvaćenim područjima u Hrvatskoj morale su ispunjavati obrazac u kojemu su se tražili detalji o sudjelovanju u Domovinskom ratu. Iako je Hrvatska već odavno ušla u NATO i Europsku uniju, što je svrstava u obitelj demokratski najrazvijenijih zemalja svijeta, hrvatski građani imaju još uvijek problema s izdavanjem viza, u čemu je najveći problem upravo nerad Ministarstva vanjskih poslova koje nikad na sebe nije preuzelo zadaću da spere ljagu s Domovinskog rata koju su često nanijeli čudni interesi manjeg broja ljudi.
Autor: mo, 24.11.2018. u 20:50https://direktno.hr/direkt/kako-smo-ratovali-s-kanadanima-i-zasto-ispastamo-zbog-tudih-laznih-interpretacija-140044/

Battle of Medak Pocket
In 1993, during the civil war in the former Yugoslavia, Canadian peacekeepers with the United Nations (UN) advanced into disputed territory in Croatia with orders to implement the Medak Pocket ceasefire agreement between the Croatian Army and Serbian irregular forces. Soldiers of the 2nd Battalion, Princess Patricia’s Canadian Light Infantry (2 PPCLI), came under Croatian attack for more than 15 hours. In the firefight that ensued – the most significant combat experienced by Canadians since the Korean War – 2 PPCLI held its ground and preserved the UN protected zone. UN Secretary-General Boutros Boutros-Ghali said the Canadian soldiers brought credit to their profession, saved lives, and enhanced the credibility of UN peacekeeping forces.

War in the former YugoslaviaA Canadian armoured carrier, in United Nations markings, patrols a road in the former Yugoslavia during peacekeeping operations there in the early 1990s – (Department of National Defence)
Canadian Peacekeeping in Former Yugoslavia
In the 1990s, UN peacekeeping missions were Canada’s primary overseas commitment, with personnel stationed in more than a dozen countries. After 1992, tens of thousands of Canadians served as soldiers, negotiators, and aid workers in the former Yugoslavia. Following the death of Yugoslav leader Marshal Tito in 1980, and the end of the Cold War in 1989, Yugoslavia’s six republics were divided by the rise of nationalist-separatist groups. Slovenia declared independence in 1991, followed soon after by Croatia and Bosnia. Serbia’s president Slobodan Milosevic tried to restore the federal state under his own leadership, but the resulting Yugoslav wars of 1991-1995 were soon characterized by murderous violence and ethnic cleansing. During this conflict, some 2 million people lost their homes and 200,000 died.

Former YugoslaviaA map of Yugoslavia and its six republics, before the country disintegrated during the civil war of the early 1990s. – (© Ruslan Olinchuk/Dreamstime)
UN Mission in Croatia
Croatia’s declaration of independence soon produced civil warfare within its new borders. Inside Croatia, the breakaway “Republic of Serbian Krajina” – supported by the Yugoslav National Army (JNA) – included the Medak Pocket, a fertile farming region that extended deep into official Croatian territory. In February 1992, Canada contributed a battalion-sized unit to the 14,000-strong United Nations Protection Force (UNPROFOR), with the intent of enforcing a peace settlement in Croatia. This commitment was larger and more dangerous than previous Canadian peacekeeping roles during the Cold War. Due to the unpredictability of Croatian troops, and those of the JNA-supported Serb minority, Canada’s blue-helmeted soldiers needed to be more heavily armed than on traditional peacekeeping operations.

War in the former YugoslaviaA Canadian soldier, on United Nations peacekeeping duty in the former Yugoslavia in the early 1990s. – (Department of National Defence)
The Canadian mission fell under Chapter Six of the UN Charter: settlement of disputes using the minimum of force, except in self-defence. The difficulty was that the truce in Croatia was extremely fragile, with centuries-old animosities between the Croat and Serb inhabitants being inflamed by powerful nationalist sentiments. The reality on the ground was that there was little “peace” to keep.
2 PPCLI Battalion
In March 1993, the Canadian battle group – 875 troops including regulars from 2 PPCLIand a large component of reservists – arrived for its first six-month tour in Croatia. There they encountered renewed aggression, as Croat and Serb forces engaged in ethnic-cleansing campaigns aimed at removing or killing any residents of the opposing side. Two companies of Canadian soldiers were assigned to the dangerous rural areas, and then to the Medak Pocket – a strategic salient, or bulge, along the frontline between Serb and Croat forces. Here, the Canadians were to guarantee the truce and oversee the safe return of refugees to their pre-war homes. From the outset, however, the peacekeeping force encountered machine gun and mortar fire and was occasionally threatened by ambushes and booby-traps. With 15,000-18,000 thousand Serb soldiers remaining in the officially “demilitarized” zones, the goal of the Croatian Army was to drive them out. Caught between the two sides were the Canadians, who were now considered an obstacle by both Croats and Serbs.
Fighting in Medak Pocket
On 9 September 1993, as lead elements of 2 PPCLI moved through the Serbian lines to take up their assigned positions in UN Sector South, Serb civilians were fleeing for their lives just ahead of a Croatian infantry attack against the Medak Pocket. The Canadians, reinforced by two mechanized infantry companies from the French army, built defensive positions until a new ceasefire could be reached. Meanwhile the Serb and Croat forces exchanged more than 6,000 artillery and rocket shells. On 13 September, international pressure and UN negotiations produced the “Medak Pocket Agreement” in which all parties agreed to return to their pre-9 September lines. However, on 15 September, the Croats began firing on the Canadian trenches, with machine guns, rifle grenades and mortars. A second attack came that night, this time far more severe. The Canadians returned fire with all the force they could muster. In the worst of the fighting, Sergeant Rod Dearing’s section of troops on Charlie Company’s left was forced to repel five separate Croat attacks. Canadian and French troops withstood artillery fire and defended against smaller attacks throughout their lines. As many as 27 Croats were killed and four Canadians wounded. Although the Croatian army subsequently attributed these deaths to Serbian fire, it remains unknown whether the Canadians contributed to the total.
Aftermath
On 16 September, the Croats finally began to pull out of Medak. A tense standoff ensued when the Canadians were prevented from entering the devastated area until a new agreement came into effect at 1200 hours, at which time the Croatian army ignored the ceasefire terms and refused entry to the area until 1330. Although the peacekeepers had reason to suspect the delay was being used to complete the ethnic cleansing of the region, they were powerless to move in. The Croats finally retreated following negotiations, in which 2 PPCLI’s commander, Lieutenant-Colonel James Calvin, resorted to the threat of international media exposure if the Croats did not adhere to the terms of their agreement. Upon searching the Medak Pocket, the exhausted Canadians were horrified to find no survivors. Instead, they found evidence of mass executions and the removal of bodies. The task now remained to diligently record and photograph remaining signs of torture and murder. Meticulous measures taken by 2 PPCLI to record evidence of ethnic cleansing later became standard procedure for UNPROFOR in preparing for war crimes trials.
Accomplishments
The Battle of Medak Pocket was the most significant fighting Canadian forces had engaged in since the Korean War. Although the Canadian public did not immediately recognize the nature or scale of this engagement, in 2002 Governor General Adrienne Clarkson awarded 2 PPCLI the Commander-in-Chief Unit Commendation, recognizing the unit’s performance of extraordinary deeds to the highest standard in extremely hazardous circumstances. The battalion was also awarded the UN Force Commander’s Commendation, one of only three such awards in UNPROFOR’s history.

Princess Patricia’s Canadian Light Infantry (PPCLI)Members of the PPCLI parade in 2013 to commemorate the 20th anniversary of the unit’s involvement in the Battle of Medak Pocket, in the former Yugoslavia – (Department of National Defence, Combat Camera)
The battle changed the face of peacekeeping, as the UN came to recognize the necessity of heavily-armed treaty enforcement in areas of continuing conflict. Gradually, the Canadian government also realized the impact of post-traumatic stress disorder on its returning peacekeepers, and the necessity of proper debriefing and ongoing support for soldiers who have witnessed extreme brutality and human suffering. The haunting memories of the soldiers at Medak, many of them young reservists, affected returning troops for years to follow. The Armed Forces recognized Lieutenant Tyrone Green, Gunner Scott Leblanc, and Warrant Officer William Johnson for bravery. It also recognized Sergeant Rod Dearing for leadership, and awarded Lt.-Col. James Calvin the Meritorious Service Cross.

Colonel James CalvinJames Calvin, who led Canadian forces at the Battle of Medak Pocket in the former Yugoslavia, speaks to the news media following his return to Canada and his promotion to full colonel. – (Department of National Defence)
Article by James Wood,  Published Online December 1, 2016 Last Edited January 12, 2017https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/article/battle-of-medak-pocket

Katoličke misije i župe – prave čuvarice hrvatskoga jezika

Vinko Grubisic

INTERVJU:
Dr. Vinko Grubišić, profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi – Krajem rujna na Hrvatskim je studijima Sveučilišta u Zagrebu održana Druga međunarodna kroatološka konferencija. Cilj je ovogodišnje konferencije – održane o temi Hrvati izvan Hrvatske – bio pridonijeti boljemu poznavanju izvandomovinstva, kao i još većemu zanimanju znanstvene i šire javnosti za taj dio hrvatskoga naroda. U okviru simpozija obrađene su različite povijesne, jezikoslovne, književne, etnološke i druge teme, a konferenciju je plenarnim predavanjem otvorio dr. Vinko Grubišić, profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi. Taj književnik, antologičar i jezikoslovac, rođen u Posuškom Gracu u Bosni i Hercegovini, slavistiku je studirao u Zagrebu, diplomirao u Fribourgu, a doktorirao u Aix-en-Provenceu. Emigrirao je 1965. godine, a u Kanadi živi od 1975. Pjesme su mu uvrštene u prestižne antologije hrvatske lirike od sredine osamdesetih, a eseji i monografije s područja teorije književnosti, kroatistike i opće lingvistike nalaze se u brojnim izdanjima u domovini i svijetu. Među knjigama koje je priredio najviše se ističu udžbenici hrvatskoga jezika i književnosti za izvandomovinstvo. Na konferenciji je dr. Grubišić govorio o priznanju hrvatskoga kao posebnoga jezika u SAD-u i Kanadi, o čemu je rado progovorio i za Glas Koncila.

Najvažnije je bilo osnivanje hrvatskih škola

Profesore Grubišiću, možete li na samome početku našega razgovora čitateljima Glasa Koncila u kratkim crtama približiti tijek nastojanja Hrvata iseljenih u SAD-u i Kanadi oko priznanja hrvatskoga kao posebnoga jezika?

DR. GRUBIŠIĆ: Ta nastojanja valja promatrati u nekoliko različitih etapa i kroz nekoliko različitih aspekata, a moglo bi se reći da je priznanje hrvatskoga jezika u SAD-u i Kanadi otpočelo sedamdesetih, a dovršeno osamdesetih godina. Od Drugoga svjetskog rata do ranih šezdesetih godina ništa se značajnije nije događalo u pogledu hrvatskoga jezika koji se pri rijetkim župama proučavao uglavnom uz folklor, i to dosta usputno. Prve hrvatske župne škole osnivane su u okviru većih župnih zajednica, kao što su u Torontu, New Yorku i Chicagu. One uglavnom nisu imale nikakve odnose prema školskim sustavima u Kanadi i SAD-u, nego su bile više-manje stvar hrvatske zajednice i njezine organiziranosti. God. 1974. na svećeničkom sastanku u New Yorku stvorena je odgojno-školska organizacija Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade (HIŠAK), sigurno najvažnija hrvatska školska ustanova izvan Hrvatske, koju od osnutka vodi fra Ljubo Krasić.

Za priznanje hrvatskoga jezika sigurno ništa nije bilo toliko važno kao hrvatske škole koje su okupljale više tisuća učenika. HIŠAK je organizirao i nekoliko međunarodnih simpozija na kojima je sudjelovalo stotine učitelja, potpisnika dviju značajnih deklaracija koje su apelirale na one institucije u svijetu koje nisu priznale hrvatski jezik da to, poštujući ljudska prava, a i tadašnji jugoslavenski ustav, trebaju što prije učiniti. Samim tim što je Kanadsko ministarstvo za multikulturalizam sedamdesetih godina omogućilo pripremu i publiciranje školskih priručnika kao što su »Hrvatski jezik 1« i »Hrvatski jezik 2«, knjige koje su doživjele nekoliko izdanja, te ilustrirani četverojezični rječnik za djecu, hrvatsko-englesko-njemačko-francuski, kanadska je vlada de facto priznala hrvatski jezik. Također, najbrojnije slavističko udruženje na svijetu American Association for the Advancement of Slavic Studies u svojim formularima od 1984. godine donosi hrvatski jezik kao poseban jezik. Uz hrvatske škole, i mnoge su se hrvatske kulturne i političke organizacije zalagale za priznavanje hrvatskoga jezika, kao što su Hrvatska katolička zajednica i Hrvatska bratska zajednica.

Koliko su pomogli hrvatski jezikoslovci?

Koliko su, prema Vašem mišljenju, hrvatski jezikoslovci bili uspješni u promoviranju hrvatskoga jezika u svijetu?

DR. GRUBIŠIĆ: Hrvatski jezikoslovci učinili su veoma mnogo, a svakako – naglasio bih – daleko više negoli su im političke prilike to dozvoljavale. Glasovitom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika temelji »jezičnoga jedinstva« su uzdrmani. »Lingua communis«, tj. zajednički jezik, u Jugoslaviji nije više dolazio u obzir. Takav stav hrvatskih lingvista, pa i izborena definicija u Ustavu Jugoslavije iz 1974. nama izvan Hrvatske u borbi za priznanje hrvatskoga jezika veoma su olakšali posao. Mogli bismo tadašnjim hrvatskim jezikoslovcima zamjeriti da nisu uvijek bili ni najjasniji ni najdosljedniji, ali oni su se ipak uvijek znali ispružiti i malo više nego je bilo pokrivača.

Jugodiplomati nisu čitali vlastiti ustav

Zasigurno je u to vrijeme bilo i brojnih pritisaka iz tadašnje Jugoslavije?

DR. GRUBIŠIĆ: Da, ti su pritisci bili stalni, a dolazili su preko jugoslavenskih diplomatskih predstavništva, kao i nekih sveučilišta. Naš je odgovor bio da nije naša krivnja ako ta predstavništva ne znaju čitati vlastiti ustav koji je – ma koliko te definicije bile smušene – ipak priznavao postojanje hrvatskoga jezika. Na sve teorijske rasprave veoma smo se malo obazirali, jer za nas je bilo najvažnije da kao porezni doprinosnici u demokratskoj zemlji imamo pravo da se naš jezik nazivlje našim imenom. Istina, uz škole za hrvatski jezik postojale su i škole u kojima se predavao »srpskohrvatski«, no broj učenika je za potonji bio desetak puta manji, a to je bio najbolji pokazatelj gdje tko stoji. Na sveučilištima je situacija s jedne strane bila dosta komplicirana, a s druge pak pojednostavljena do same profanacije: ako su profesori bili podrijetlom Srbi ili ako su studirali u Srbiji, predavali bi stvarno srpski, a ako su bili Hrvati ili ako su proveli koju godinu studija u Hrvatskoj, predavali bi uglavnom hrvatski. Argument sveučilišnih predavača koji su zagovarali »srpskohrvatski« bio je veoma praktične naravi: ako se odvoji hrvatski od srpskoga, onda bi trebalo imati nastavnike za oba jezika, a to bi prouzrokovalo dvostruke troškove. No stvari su se razvijale svojim tokom pa su ti isti profesori devedesetih ne samo razdvojili nego »rastrojili« »srpskohrvatski« na »bosanski/hrvatski/srpski«, a da se troškovi nisu povećali, kao ni broj sveučilišnog osoblja za »južnoslavenske jezike«. Istina je da studenti uglavnom ne žele studirati »jezične razlike« nego – jezik.

Hrvatski – od dječjega vrtića do sveučilišta

Potomci iseljenih Hrvata danas primarno obrazovanje na području hrvatskoga jezika i kulture mogu usavršavati i na izvandomovinskoj Katedri hrvatskoga jezika i kulture koja je službeno utemeljena još g. 1988. na Sveučilištu Waterloo. Možete li ukratko predstaviti rad katedre koju ste vodili?

DR. GRUBIŠIĆ: Danas u Kanadi učenici mogu učiti hrvatski jezik od dječjega vrtića do završetka studija. Nakon što se dobro »uhodalo« predavanje hrvatskog u nižim razredima, od 1976. hrvatski je jezik u provinciji Ontario uveden u škole kao priznati školski predmet, i to na najvišoj petoj razini koja učenicima omogućuje pristup na sveučilišta. Zapravo, šestina srednjoškolskog programa, pet od trideset školskih »kredita«, mogla je biti hrvatski jezik i kultura. Odnedavno je i u Britanskoj Kolumbiji uveden hrvatski u srednje škole, zasada samo u Vancouveru. Tako se došlo do samih vrata sveučilišta. Pregovori sa Sveučilištem Waterloo 1988. urodili su plodom i hrvatska je zajednica uložila određenu svotu novca za financiranje katedre »Hrvatskog jezika i kulture«, koja od početka djeluje u okviru Odjela za germanske i slavenske studije. U samu uspostavljanu katedre veliku su ulogu odigrali hrvatski donatori okupljeni u udruženju Croatian Studies Foundation, čiji je prvi predsjednik bio pokojni Gojko Šušak, a nakon njegova odlaska u Hrvatsku Anton Kikaš. Katedra djeluje već dvadeset i tri godine i kroz nju je prošlo više od tisuću studenata.

Uz hrvatski jezik na različitim se stupnjevima na katedri predaje suvremena i starija hrvatska književnost, a tečaj »Hrvatska kultura« podijeljen je u dva dijela: »Od Ilira do Iliraca« te »Od ilirskog preporoda do danas«. Taj se tečaj predaje na engleskom, otvoren je svim zainteresiranim studentima, a obuhvaća i pregled hrvatske znanosti i humanističke te kulturne dodire Hrvata sa susjednim i s drugim narodima svijeta. Za hrvatsku je zajednicu Južnog Ontarija Sveučilište Waterloo bilo posebno privlačno i zbog tzv. »dopisnih tečajeva«. Naime, studenti s bilo kojeg kraja svijeta mogli su odabrati studij hrvatskoga jezika, a onda bi im najbliže sveučilište, odnosno sveučilište na kojemu su studirali, moralo priznati hrvatski kao sveučilišni »kredit«. Tako su nerijetko i ona sveučilišta koja su još uvijek zadržala »srpskohrvatski« morala studentima priznati položene ispite iz hrvatskoga! Kasnije je, uz dopisne tečajeve, uveden i internetski studij hrvatskoga jezika, a hrvatski je prvi jezik na svijetu priređen za kasnije općenito prihvaćen internetski program »Angel« i već je na internetu šestu godinu na Sveučilištu Waterloo.

Mladi u potrazi za identitetom

Kazali ste kako, uz hrvatski jezik, studenti uče i o hrvatskoj kulturi kroz povijest, umjetnost i općenito hrvatske duhovne vrednote. Možete li pojasniti zašto je važan takav interdisciplinaran pristup i koji je profil studenata koji pohađaju te kolegije? Koliko su novi naraštaji, potomci hrvatskih iseljenika, u potrazi za svojim hrvatskim identitetom?

DR. GRUBIŠIĆ: Jezik je u biti oblik koji treba ispuniti sadržajem. Za predavanja hrvatskoga jezika priređeni su priručnici kroz koje se studenti upoznaju ne samo sa strukturama i riječima hrvatskoga jezika nego i s hrvatskim krajolicima, podnebljem i sl. Spomenuti tečaj hrvatske kulture kratak je pregled sveukupnih hrvatskih događanja i postignuća kroz stoljeća. Tu je riječ o sv. Jeronimu i Ruđeru Boškoviću, o Marku Maruliću, Benediktu Kotruljeviću, Lavoslavu Ružički, Nikoli Tesli, Ivanu Meštroviću, Miroslavu Kraljeviću, Jakovu Gotovcu, Miroslavu Krleži… Uz tekstove često se predavači koriste glazbenim materijalima i videomaterijalima. Nastoje se paralelno zahvatiti sve hrvatske duhovne vrednote, a ujedno prikazati u pravom svjetlu odnosi sa susjednim narodima s kojima su Hrvati dijelili pojedina povijesna razdoblja.

Studenti koji pohađaju taj tečaj najrazličitijih su profila i to čine iz najrazličitijih motiva. Na izvjestan način svi, pa i mi koji smo formirani više-manje u Hrvatskoj, tražimo neka očvršća svojega identiteta. Mladi ljudi danas mnogo lakše mogu saznavati o svojim prethodnicima, pa tako i o samima sebi, jer je Hrvatska s jedne strane danas demokratska i otvorena zemlja, a s druge to razvoj tehnologije danas omogućuje daleko više negoli prije kojih dvadesetak godina. Potraga za korijenima zapravo je svojevrsno snalaženje u sadašnjosti. A znanje jezika svojih predaka najsigurniji je put »u potrazi za identitetom«.

Veoma vješto izvedena prijevara

Budući da i sami živite u iseljeništvu, možete li posvjedočiti kako danas žive Hrvati »s druge strane Atlantika«? Koji su najčešći problemi i kakav je, prema Vašem mišljenju, odnos Hrvatske države prema izvandomovinstvu?

DR. GRUBIŠIĆ: Veoma kompleksno pitanje. Hrvati »s druge strane Atlantika« i dalje su »iseljenici«. S obzirom na zanos devedesetih godina, uvelike su se odnosi prema Hrvatskoj ohladili. Hrvati se danas više vraćaju u Hrvatsku i sve manje Hrvatskoj. Nekako kao turisti. Dive joj se kao zemlji, upoznaju je iznutra… »Hrvatski« mediji zemlju o sreći koju su sanjali prikazuju kao leglo kriminala, a Hrvatska nije niti zemlja kriminala, niti nesigurnosti. O nekom uspješnom simpoziju, o kojem kulturnom ili znanstvenom postignuću Hrvata u novinama se rijetko što kaže. Netko je došao na ideju da to nikoga ne zanima. U iseljeništvu su glasila na hrvatskom, a i na stranim svjetskim jezicima, većinom ugašena ili su prešla na internetsko izdanje koje malo tko prati. Bezrazložno se steklo povjerenje u domovinska glasila, a ona su ili sasvim požutjela ili niskotiražna.

Što se, pak, tiče odnosa hrvatske države prema Hrvatima izvan domovine, on nikada nije bio jasan. A danas je nejasniji negoli prije desetak godina. Netko se sjetio da – premda nije pronađena ni jedna jedina nepravilnost – treba dokinuti glasovanja po župama i hrvatskim domovima izvan Hrvatske. Time je golem postotak Hrvata izvan domovine isključen iz političkog, a samim time i javnog života. Na te i takve prijevare Hrvati u izvandomovinstvu nisu navikli, a valja priznati da je ta prijevara izvedena veoma vješto.

Riječi nisu samo za razumijevanje

Kako danas, kao jezikoslovac, gledate na odnos Hrvata prema materinskom jeziku? U svojem ste izlaganju na konferenciji u Zagrebu spomenuli kako globalizacija sve više prijeti, pa i našem »malom« jeziku…

DR. GRUBIŠIĆ: Čini mi se da je u prvom dijelu postavljenog pitanja najvažnija riječ »danas«. Danas više-manje nitko normalan ne niječe samobitnost hrvatskoga jezika, međutim kao da se nalazimo pred potpuno novim zabunama. Jedna nas političarka koja je u timu pregovarača s Europskom Unijom s televizije nedavno uvjerava kako u toj bajnoj zajednici nitko ne može ni pomišljati natjecati se za kakav posao bez dobra znanja engleskoga jezika. Pitanje hoće li taj budući »naddržavni jezik« biti neka vrsta »poslovnog engleskog« od kojih petstotinjak riječi na kojem će se sporazumijevati birokrati ili nešto više od toga, ovdje nas toliko ne zanima koliko neka pitanja u odnosu na hrvatski jezik. Ono što nije sasvim jasno ni u Hrvatskoj, još će manje biti jasno u glavama eurobirokrata.

Ako neki profesori na Zagrebačkom sveučilištu upotrebljavaju priručnike na srpskom jeziku, ako se filmovi sinkronizirani na srpski jezik prikazuju u hrvatskim kinodvoranama, ostaje dojam da je ipak hrvatski tek nekakav »polujezik«. U frankofonskoj kanadskoj provinciji Quebec sigurno svatko razumije englesku riječ »stop«, no ipak ulice su obilježene znakom »arret«, želeći tako pokazati da riječi nisu samo za razumijevanje nego za nešto mnogo značajnije. Što podrazumijeva priznanje hrvatskoga jezika u EU-u? Ako je engleski »iznad« nacionalnih jezika, hoće li hrvatski zaista biti ravnopravan francuskom, španjolskom i njemačkom? Je li čak poljski ravnopravan tim trima spomenutim jezicima? Hoće li hrvatski zastupnici govoriti hrvatski, a oni koji hrvatski ne razumiju imati slušalice na ušima za simultano prevođenje? Ili?!

Hrvati su malobrojan, ali nikako i mali narod, hrvatskim jezikom govori veoma mali promil svjetskoga stanovništva, ali u znanosti, umjetnosti i sportu oni su pridonijeli proporcionalno veoma mnogo. Ostvarenja na hrvatskom jeziku kroz stoljeća potiču nas da se vratimo samima sebi, da se pred magluštinom globalizacije upitamo znamo li zaista kamo idemo. Čini mi se da i nas danas pop Martinac podučava i opominje kako »jazik harvatski« nije samo jezik, komunikacija, nego čitava sudbinska povezanost sa zemljom, s rodom i domom.

Teško protiv sebeljublja

U pojedinim državama svijeta još uvijek, nažalost, hrvatski i srpski jezik na sveučilišnim katedrama nisu razdvojeni. Zašto je tomu tako? Kako se prema tom pitanju odnose slavisti?

DR. GRUBIŠIĆ: Osim baš najzagriženijih filologa, rijetko tko želi proučavati brojne razlike između hrvatskoga i srpskoga, nego učenici žele naučiti jedan ili drugi ili, što je rijetkost, oba jezika. Neki profesori su zaista (bili) uvjereni da je »srpskohrvatski« jedan jezik, i kada su se srpski i hrvatski razdvojili, njima je bilo veoma teško početi govoriti protiv jučerašnjih samih sebe. Rekao bih čak da je sebeljublje gotovo proporcionalno s »predavačkom hijerarhijom«. Bilo bi svakako zanimljivo izbliže utvrditi situaciju prema pojedinim sveučilištima, no za većinu sveučilišta najvažniji je kriterij broj upisanih studenata. A naglasimo da je god. 1985. bilo više studenata na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu u Australiji, na kampusu i dopisnim putem, za hrvatski jezik negoli na svim američkim sveučilištima za »srpskohrvatski«. Pametnome dovoljno.

Prve hrvatske škole osnivane pri župama

Koliko su hrvatske katoličke misije pomogle u očuvanju hrvatskoga jezika, kulture i svijesti o pripadnosti hrvatskome narodu među iseljenicima?

DR. GRUBIŠIĆ: Nemoguće bi bilo zamisliti hrvatsko školstvo, a samim tim i priznanje hrvatskoga jezika, bez hrvatskih katoličkih misija. Prve hrvatske škole u Americi i Kanadi osnivane su pri župama, a župnici su nerijetko u tim školama uz vjeronauk predavali i hrvatski jezik. Hrvatske katoličke misije i župe bile su i ostale prave čuvarice hrvatske kulture i duhovnosti. U Kanadi su ipak uvođenjem multikulturalizma sedamdesetih godina hrvatske subotnje škole većinom preselile iz župnih prostorija u redovite škole. Hrvatski jezik u srednjim školama nije nikada predavan u župnim prostorijama, nego u redovitim školama, ali su župnici u svojim propovijedima često naglašavali potrebu učenja hrvatskoga jezika na višim razinama od one koju je nudila subotnja, ne bez razloga često zvana »župna« škola.

Ivan Uldrijan
Glas Koncila 43 (1948) | 23.10.2011.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=19283

Postovani g. Jelovicu,

Uvelike se slazem s Vasim vidjenjem situacije. Tuzna je cinjenica da mi, Hrvati koji svoj cio zivot zivimo u Hrvatskoj, uglavnom nismo naucili ispravno politicki razmisljati i u nasoj politickoj nepismenosti nam se lako dadu prodati lude i zloceste ideje i poluistine kao nesto sto bi bez razmisljanja trebali prihvatiti. Ni ja u prvi mah nisam uocio ovo o cemu pisete ali vec i cinjenica da g. Zeljko pise ovako n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku je indikativno. Cak i da je napisao ne vrijedi NAM entuzijazam diljem svijeta kada ce NAM mangupi na vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku ne bi bilo dobro jer odaje kapitulantski duh. Ovako se samo pitam tko je on ako ce nama unistiti Hrvatsku a ne i njemu.

Srdacan pozdrav!
Darko Ercegovic, Sibenik

NA DANASNJI DAN
Zagreb, 7. listopada 2004.
RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

HRT – U jesensko poslijepodne radarska služba Hrvatske vojske primijetila je na zaslonu odsjaj nekoliko bojnih zrakoplova jugoslavenske vojske. Oko 15 sati sirene u Zagrebu označile su zračnu opasnost. Nekoliko minuta kasnije tišinu nad zamrlim gradom prekinuo je zvuk zrakoplova, a potom vrlo snažna detonacija. Nad Gornjim gradom nadvio se oblak prašine i dima. Nekoliko minuta kasnije Hrvatski radio obavještava: Zločinačko jugoslavensko zrakoplovstvo napalo je Banske dvore i raketiralo samu radnu sobu predsjednika Tuđmana.

Pukim slučajem u tome trenutku predsjednik Tuđman nije bio u svojoj sobi, međutim prilikom raketiranja jedan je građanin ubijen, a nekoliko je civila i gardista ranjeno u okolici Banskih dvora. Počinjena je i znatna materijalna šteta. Zbilo se to 7. listopada 1991.

Vijest o atentatu izazvala je ogorčene reakcije diljem svijeta. Predsjednik Tuđman u večernjem je televizijskom intervjuu izjavio kako osuđuje srpski terorizam, ali da Hrvatsku na svome putu do suverenosti i neovisnosti ne mogu spriječiti ni zločini niti žrtve. Hrvatska bi nastavila živjeti i bez mene, a sada će sa mnom živjeti u slobodi, naglasio je dr. Franjo Tudjman.

Službeno priopćenje srpskih političara i jugoslavenske armije bilo je očekivano – porekli su bilo kakvu upletenost u pokušaj atentata na hrvatskog predsjednika. Tvrdili su čak da jugoslavenski bojni zrakoplovi nisu ni letjeli toga dana. No raketiranje Banskih dvora bila je pomno isplanirana akcija srpske vojske i obavještajne službe.

U trenutku raketiranja u pogođenoj je sobi doktor Tuđman trebao održati sastanak s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem i s predsjednikom jugoslavenskog predsjedništva Stjepanom Mesićem. Plan srpskih političara i vojske bio je da jednim udarcem obezglave i Hrvatsku i Jugoslaviju – Mesića bi zamijenio srpski član predsjedništva, bilo bi proglašeno izvanredno stanje i vojska bi izašla na ulice. Srpski zločinački naum spriječila je tek slučajnost – predsjednik Tuđman nekoliko je minuta ranije izašao sa svojim gostima iz sobe i izbjegao atentat.