News

Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost, kaže VukojevićDavor Pongračić/Cropix
Osamdesetšestogodišnji Vice Vukojević, nekada istaknuti član HDZ-a i bivši ustavni sudac, s velikom pažnjom prati što se sve događa oko zahtjeva za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali se svojim javnim istupima nije htio miješati u ovu priču. To je planirao učiniti za desetak dana, ali nakon novinarskog nagovaranja pristao je malo ubrzati svoj umirovljenički ritam, te nam je dao svoju procjenu ovog apela za pomilovanje koji je potpisalo i šest umirovljenih hrvatskih generala. Vukojević je jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja osobno zna i one koje se predlaže za pomilovanje i generale koji to podržavaju, a 1991. je bio i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca zadužen za javnu sigurnost, pa se i neposredno susretao i s Perkovićem i s Mustačem te do u detalje zna njihovu ulogu u stvaranju Hrvatske.
RAZDOR MEĐU GENERALIMA
– Netko se nama Hrvatima, da izvinete, s ovom inicijativom o pomilovanju, što kažu moji Hercegovci, posrao u čanjak ili, ako hoćete, u tanjur, jer ta je inicijativa došla u razdoblju od Velikog petka do Uskrsa. Baš su našli kad će to predložiti! Ovo neće ništa dobroga donijeti ni među braniteljskom populacijom ni u redovima Generalskog zbora, niti uopće u redovima svih onih koji misle i žive hrvatsku državu. Koliko ja znam, Generalski zbor ima osamdesetak članova, znači mnogi ne misle na isti način kao što misle ovi generali potpisnici prijedloga za pomilovanje, i to može dovesti i do problema u njihovoj udruzi – kaže Vukojević.
Nas je zanimalo da Vukojević procijeni kolika je to zasluga Perkovića i Mustača u stvaranju hrvatske države koju generali ističu, te misli li on da je to dovoljan razlog da ih pomiluje predsjednik države Zoran Milanović.
– Perković nema nikakve veze s organizacijom i pomoći kod prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, nego se Savez komunista Jugoslavije bojao rumunjskog scenarija s Nikolaeom Ceausescuom i njegovom ženom Elenom te su jednostavno shvatili koje bi posljedice mogle biti za njih ako se tome suprotstave. Tako je po nalogu Komunističke partije Franjo Vugrinec, tadašnji načelnik Centra službe državne sigurnosti Zagreb, dao Tuđmanu, Šeksu i Živku Kustiću putovnice. Perković s tim nema nikakve veze, kako spominju neki generali. Od 1989. godine sam u HDZ-u, jedan sam od njegovih osnivača i dobro znam što govorim. Ti demokratski izbori nisu se mogli ničim zaustaviti i nitko ih nije trebao pomagati, pa ni Perković, koji je tada gledao kako da se prebaci u strukturu HDZ-ove vlasti ne znajući hoće li u novoj državi biti lustracije.
Osobno znam da je Perković kao pomoćnik ministra obrane bio zadužen za stvaranje SIS-a i da ga je tadašnji zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko jako kritizirao zbog katastrofalnih procjena. Naime, Perkovićev pomoćnik Vlado Matulović i on tvrdili su da je nemoguće izvesti deblokadu Dubrovnika jer su snage JNA, po njihovim izvještajima, bile toliko jake da je akcija neizvodiva. Tome se suprotstavio Andrija Matijaš Pauk, koji je Bobetka i sve nas izvijestio da je deblokada itekako moguća i da se on s tenkovima iz Gabele može bez problema probiti do Ivanjice i odatle uspješno izvesti akciju, što je i učinjeno.
BUŠIĆEVO UBOJSTVO
Bobetko je to opisao i u svojoj knjizi “Sve moje bitke”, pa i katastrofalne Perkovićeve prosudbe, čijih se usluga nakon toga riješio. Već ranije upozoravao sam Bobetka da je Perković, kao visoki djelatnik Udbe, odgovoran za ubojstvo devetorice hrvatskih emigranata, a jedan od njih je i Stjepan Đureković, za što je poslije zajedno s Mustačem jedino i osuđen. To je Bobetko znao otprije pa mu je nakon debakla u procjeni kod deblokade rekao doslovce: “Što vi radite uopće više u mojoj Hrvatskoj vojsci?” – prisjeća se Vukojević.
– Perkovića je predsjednik Tuđman nakon još nekoliko njegovih pogrešnih procjena umirovio 15. listopada 1992. godine, i to baš nekoliko minuta prije prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića. Znao je Tuđman da je u filmu elaborirana uloga Perkovića kao šefa Druge uprave u Osijeku koji provodi volju svojeg šefa Srećka Šimurine, koji izdaje naredbu da se sve snage Udbinih aktivista prebace iz svih krajeva Francuske u Pariz jer tamo stiže zloglasni emigrant Bušić – ističe Vukojević. Nakon toga Perković je životario dok ga ministar Šušak nije rehabilitirao i postavio za svojeg savjetnika u Ministarstvu obrane, da bi 1996. postao savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (HIS-u).
KONVOJ ORUŽJA
– Ja znam samo za jednu Perkovićevu koliko-toliko uspješnu akciju, i to 1990. godine, kad je od granice s Mađarskom do Varaždina dopratio jedan konvoj oružja. Ne da ga je nabavio, nego samo dopratio, a i za taj su konvoj doznali general JNA Aleksandar Vasiljević i KOS. Za to što je taj konvoj spašen i dopremljen u Varaždin zaslužan je Ilija Dodig iz našeg SZUP-a, koji je, nakon što su kamioni s oružjem prošli, srušio stabla i onemogućio djelatnicima KOS-a koji su u svojem automobilu pratili konvoj da doznaju koje je zadnje odredište i skladište dopremljenog oružja. Pitajte Antonija Lekića, tadašnjeg službenika SIS-a, što je s njegovim prijavama protiv Perkovića zbog trgovanja oružjem, oslobađanja od vojske sinova njegovih prijatelja i sličnih stvari. Nikada nisu procesuirane, to vam ja odgovorno tvrdim. I onda mi govore o ulozi Perkovića u oslobađanju Hrvatske – kaže Vukojević.
Za Mustača Vukojević tvrdi da su mu zasluge još manje ili gotovo nikakve.
– Pa on nikada nije ni bio u Hrvatskoj vojsci, on je bio tajnik u Uredu za zaštitu ustavnog poretka, koji je vodio Josip Manolić, te je s Manolićem otišao i on. Ja ga u ožujku 1993. godine tamo nisam zatekao, ni njega ni Manolića. Ne znam odakle onda izjave nekih naših generala koji su potpisali zahtjev za pomilovanjem da ih je on 1995. izvještavao o nekim samo njima znanim bitnim stvarima ili što general Džanko govori o ulozi u akciji Okučani. Što su ih Mustač i Perković uopće mogli izvijestiti i kako pomoći kad nisu imali nikakvu ulogu? Ovaj prvi od 1992., a ovaj od 1993. godine. Gdje je Ante Gotovina bio tih 1990. ili 1991. da bi sve ovo znao? Bio je u inozemstvu i pitanje je zna li i sada neke stvari. General Mladen Markač, koji je bio uznik s Gotovinom u Haagu, sada je u zapećku, a Gotovina je gospodarstvenik u usponu. A ja znam da sam bio u Pakracu 1. ožujka 1991. kad je Markač vodio postrojbu koja je uhitila i ispitala pobunjene Srbe koji su zauzeli tamošnju policijsku postaju, tada Gotovine još nije bilo na ratištu.
Pitate me zašto generali podržavaju Perkovića, a posredno i Mustača? Pa zato što su mnogi ovisni o Perkoviću, zna puno o njima. Markača, kao što vidite, nema među potpisnicima, Branimir Glavaš se dvoumi, ali podržava peticiju za pomilovanjem. Rekao sam mu, ako će govoriti o Perkoviću, neka onda govori ama baš sve. Vidite da ja imam još puno toga reći i da sada ne otvaram baš sve karte, ali uskoro će doći i to vrijeme.
OSAM UDBINIH UBOJSTAVA
Da zaključimo, Perković i Mustač ni po čemu nisu zadužili Hrvatsku da bi se zaboravila njihova udbaška prošlost i odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a njihovo pomilovanje, ako do njega dođe, unijet će nove podjele u hrvatsko društvo – rezolutan je Vukojević, koji ne sumnja da će Milanović to pomilovanje i realizirati nakon što je kao premijer bio protiv izručenja ovog dvojca Njemačkoj.
– Gospodo generali, zašto niste potpisali peticiju da se istraži i procesuira još osam neriješenih ubojstava hrvatskih emigranata od strane Udbe, a potpisujete peticiju za dvije osobe kojima je dokazana krivnja barem u organizaciji jednog ubojstva? – apelira Vukojević.
PIŠE MARKO DIDIĆ, 21. travnja 2022. – 18:54https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/bivsi-ustavni-sudac-i-svjedok-vremena-vice-vukojevic-za-slobodnu-progovorio-o-pomilovanju-mustac-nije-ni-bio-u-hv-u-a-perkovic-je-imao-samo-jednu-uspjesnu-akciju-1186169

BITKA KOJE NIJE BILO I LAŽNA ODLIKOVANJA Povjesničar o najavama kanadskog filma o Medačkom džepu: KANBAT se od početka izdvajao ne samo vojnom opremom nego i šokantnom neprofesionalnošću
U Kanadi je pokrenut portal, kako oni navode, za istinu o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dakle o Domovinskom ratu. Portal je namijenjen kanadskoj javnosti kako ističu, s “ciljem rasvjetljavanja zbivanja iz’ 90-ih godina” kada su deseci tisuća kanadskih vojnika služili u ovdašnjim UN-ovim i NATO misijama. Tekstovi na portalu podijeljeni su u tri sekcije: “Srbija – Kosovo”, “Bosna i Hercegovina” te “Hrvatska”. Od desetak izloženih tekstova iz hrvatske sekcije, većina ih je posvećena zbivanjima u Medačkom džepu iz rujna 1993. godine, kada su se kanadske mirovne snage oružano sukobile s Hrvatskom vojskom. Glavna teza tih članaka je da su kanadski vojnici uspjeli zaustaviti i spriječiti Hrvatsku vojsku u etničkom čišćenju Srba tijekom bitke u Medačkom džepu.

Dva teksta se odnose na težak poslijeratni položaj Srba u Hrvatskoj – članak “Građani drugog reda: hrvatski Srbi”, te onaj naslovljen s “Hrvatska nije zaštitila srpske izbeglice: Etnička diskriminacija usporava povratak izbjeglica”. U oba slučaja posrijedi su izvještaji Human Rights Watcha (HRW), izvorno objavljeni još 1999. i 2003. godine, u kojima se konstatira da hrvatski Srbi često nisu u mogućnosti iskoristiti najosnovnija prava koja bi trebali imati kao hrvatski državljani – od prava na život u vlastitim domovima do prava na mirovinu – odnosno da hrvatske vlasti namjerno ometaju i otežavaju povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.Snimanje filma s ‘istinom’ od Medačkom džepu
Kanađani su o lažnoj bitci odlučili snimiti i film, a za taj projekt skupljaju novac na platformi Gofundme. Za početnu fazu – pisanja scenarija pokušavaju prikupiti 10.000 dolara. I zasad im baš ne ide dobro, prikupili su tek manji dio novca.
‘UČINI PRAVU STVAR: Kanađani i Medački džep’ bit će naslov spomenutog projekta, a s obzirom na dosadašnje objave o bitki koje nije bilo, možemo samo pretpostaviti u kakvom svjetlu će biti prikazani hrvatski branitelji. Isto tako, možemo postaviti pitanje zašto Hrvatska nema filmove o Domovinskome ratu? Kada se progovori o Medačkom džepu, odnosno o hrvatskoj vojnoj operaciji “Džep-93”, koja je munjevito izvedena u Lici u rujnu 1993. godine, najčešće se spominje tako da se dobije dojam kako je bila riječ o nekoj hrvatskoj zločinačkoj operaciji kojoj je bio cilj likvidacija srpskih civila. O toj se operaciji posebice dosta pisalo kada su za zločine u njoj svojedobno optuženi generali Janko Bobetko, Mirko Norac i Rahim Ademi. I godinama se tako o Medačkom džepu piše i govori, a da se zapravo prave informacije o toj operaciji najčešće prešućuju.
Bitka koje nije bilo
Dvojica Kanađana, Scott Taylor i Brian Nolan, u knjizi “Tested mettle”, objavljenoj u Ottawi 1998. godine, naveli su kako je “Operacija Medački džep bila ona prijelomna točka na kojoj je nedvosmisleno dokazana hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Hrvata i Srba” , a o čemu je portal Direktno i ranije pisao. Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.
No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa. Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.
Kanadske postrojbe redovito obilježavaju izmišljenu bitku vojnim paradama.
Kanađani su Srbe smatrali “žrtvom probuđenog hrvatskog nacionalizma i ugroženom manjinom koju su Hrvati nasilno protjerali sa svog teritorija”, smatra povjesničar Ivica Miškulin s  Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je za portal Direktno komentirao spomenutu akciju i kanadski UNPROFOR. “Mirovne snage UN-a naziva UNPROFOR u Hrvatskoj se raspoređuju tijekom travnja i svibnja 1992., a među njima i kanadska laka pješačka brigada ‘Princeza Patricija’ (s drugim postrojbama zapravo jakosti pješačko-mehanizirane bojne), koja dolazi u Sektor Zapad, tj. zaštićenu zonu UN-a u zapadnoj Slavoniji. Pripadnici KANBAT-a ili Kanađani od početka su se izdvajali: ne samo na žalost vojničkom spremom i opremljenošću, nego mnogo više šokantnim stupnjem neprofesionalnosti”, istaknuo je Miškulin.
Autor: bl/kkž 22.01.2022. u 09:15https://direktno.hr/direkt/povjesnicar-o-najavama-kanadskog-filma-o-medackom-dzepu-kanbat-se-od-pocetka-izdvajao-ne-samo-vojnom-opremom-nego-i-sokantnom-neprofesionalnoscu-256775/

MOĆNA OBJAVA Meri Cetinić čestitala ‘Paucima’: Hrvatsko, ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe
Četvrtka gardijska brigada Hrvatske vojske, legendarni ‘Pauci’  slave 30. rođendan. Čestitku im je tim povodom uputila glazbena diva Meri Cetinić. “Čestitka povodom 30. obljetnice od osnutka 4. gardijske brigade!”, napisala je. “Zginuli su junaci časno, oni navik žive s nama i u našim sjećanjima. Zemljo Hrvatska ne zaboravi svoje junake, pali su za tebe…”, navodi se u kolažu koji je Cetinić podijelila.

Autor mnhttps://direktno.hr/zivot/zabava/meri-cetinic-nije-zaboravila-junake-koji-su-pali-hrvatsku-cestitala-rodendan-paucima-230879/