O PUTOVNICAMA I VIZAMA

O PUTOVNICAMA I VIZAMAKako smo “ratovali” s Kanađanima i zašto ispaštamo zbog tuđih lažnih interpretacija
Zbog vraćanja poljuljanog morala u redovima vlastite vojske i javnosti nakon neuspjeha i pogibije deset kanadskih vojnika padobranaca u mirovnoj misiji u Somaliji, više od 900 kanadskih vojnika 2. prosinca 2002. u Winnipegu je odlikovano za ‘junačko ratovanje’ za vrijeme operacije Medački džep. Tako je ni krivo ni dužno tih devet stotina kanadskih vojnika postalo nacionalnim herojima za bitku u Hrvatskoj koja se nikad nije dogodila. Naime, odlikovani su pripadnici kanadskog Unprofora kao sudionici u “najvećoj bitci kanadske vojske nakon Korejskog rata” u kojoj su ‘junački’ izdržali 15-satne napade hrvatskih snaga. Naveli su kako je pritom likvidirano između 27 i 31 pripadnika HV-a, dok su oni junaci imali samo četvoricu ranjenih. Po svemu sudeći propagandu im je radio sam Aleksandar Vulin ili Ivica Dačić s obzirom na to kako je ‘herojski’ odrađena.

Identična priča nalazi se i u knjizi Testirana odvažnost: kanadski mirotvorci u ratu autora Scott Taylor i Brian Nolan koji su napisali kako su se u akciji deblokade Gospića sukobili Kanađani i HV, pri čemu je izginulo tridesetak hrvatskih vojnika. Njihov zaključak temeljio se na izjavama neimenovanih pripadnika te kanadske postrojbe u sklopu UN koja je bila stacionirana u Metku. Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.
No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa. Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.
Nekadašnji prvi vojni obavještajac Hrvatske admiral Davor Domazet-Lošo medijima je tada rekao kako Kanađani naprosto izmišljaju te da se “HV nikada nije sukobila s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFOR-a. “Nezamislivo je da nitko nije proučio zašto je podijeljeno 800 najviših kanadskih odličja za bitku u kojoj tvrde da su ubili 26 Hrvata, rekao je tada Domazet, tvrdeći sa sigurnošću da kanadski vojnici nisu ubili ni jednog Hrvata. Ako su ubili 26 ljudi, a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga  jesu”, rekao je Domazet koji je 1993. bio glavni obavještajni časnik glavnog stožera HV-a. Dodao je kako se brojka o 26 stradalih može povezati s podatkom o stradanju 27 srpskih civila navedenih u ondašnjoj optužnici generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Lošo je također tada rekao kako su četiri Kanađana ranjena kada je njihovo vozilo naletjelo na minu kod obilaska terena.
Da Kanađani izmišljaju dobivene bitke poput naših istočnih susjeda potvrđuje i to da je kanadski zapovjednik mogao, ako je već bio ugrožen položaj i život njegovih vojnika pozvati tadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a, francuskog generala Jean Cota, koji je posjedovao niz sredstava na raspolaganju da ih zaštiti. Među ostalim, angažirati zrakoplovstvo NATO-a da udari po položajima hrvatskih snaga ili pak dovede pojačanja iz BiH. istina je naposljetku i ta da iz međunarodnih krugova nisu nikad stizale prijetnje odmazdom zbog navodnog napada na mirovne snage, pa ni od Francuza koji su se nalazili na terenu zajedno s Kanađanima.
No nažalost šteta u međunarodnim krugovima ugledu Hrvatske i Hrvatske vojske svejedno je napravljena. Do danas nijedan ministar vanjskih poslova ili diplomat nije poduzeo ništa kako bi međunarodna javnost bila upoznata sa stravičnim događanjima koje je pretrpjela Hrvatska i hrvatski građani tijekom Domovinskog rata. Pa onda nije ni čudo da postoje još neke zemlje koje inzistiraju na rigoroznim provjerama hrvatskih građana prije izdavanja viza. Pa su tako do prije par godina hrvatski građani za dobivanje, primjerice, kanadske vize trebalo ispuniti upitnik od 20-ak stranica. Za sam ulazak u tu zemlju bilo je potrebno pribaviti mnogo dokumenata, a posebice otkad je Kanada (1996. godine) Hrvatsku stavila na popis država rizičnih po pitanju ratnih zločina.
To je jednom dovelo i do otkazivanja posjeta predsjednika Hrvatskog sabora. Mnogi hrvatski branitelji ili osobe koje su samo bile u ratom obuhvaćenim područjima u Hrvatskoj morale su ispunjavati obrazac u kojemu su se tražili detalji o sudjelovanju u Domovinskom ratu. Iako je Hrvatska već odavno ušla u NATO i Europsku uniju, što je svrstava u obitelj demokratski najrazvijenijih zemalja svijeta, hrvatski građani imaju još uvijek problema s izdavanjem viza, u čemu je najveći problem upravo nerad Ministarstva vanjskih poslova koje nikad na sebe nije preuzelo zadaću da spere ljagu s Domovinskog rata koju su često nanijeli čudni interesi manjeg broja ljudi.
Autor: mo, 24.11.2018. u 20:50https://direktno.hr/direkt/kako-smo-ratovali-s-kanadanima-i-zasto-ispastamo-zbog-tudih-laznih-interpretacija-140044/