Poštovani Hrvati i Hrvatice

Canadian-Croatian Congress

Kanadsko-hrvatski Kongres       

 3550 Commercial Street, Vancouver, British Columbia, Canada, V5N – 4E9

Phone: 604 879-8915 e-mail:icurman@telus.net   http://www.crocc.org

Poštovani Hrvati i Hrvatice

Ovo je vrijeme kada pokušavamo sagledati rezultate rada tijekom protekle godine i napraviti planove za iduću, sa željom da u nadolazećoj godini još uspješnije radimo na ostvarenju planova Kanadsko-hrvatskog kongresa u Kanadi.

Kanadsko-hrvatski kongres je radio na mnogim programima za Hrvate u Kanadi kao i u cijelom svijetu. Među ostalim, od 1993. tiskamo Hrvatski telefonski imenik za Britansku Kolumbiju u tiraži od 2,500 primjeraka i dijelimo ga besplatno, dok jedan dio šaljemo našim ogrnacima u drugim dijelovima Kanade. Planiramo nastaviti sa izdavanjem imenika i u 2012. godini.  Izdajemo svakog mjeseca glasnik pod imenom ‘Kongres’ u tiraži od 400 primjeraka koji se također dijeli besplatno. ‘Kongres’ objavljuje različite članke iz hrvatske povijesti, kulture i sporta, te zanimljive vijesti iz domovine. U njemu također objavljujemo oglase koje se nalaze u ovom imeniku. Hvala svima na oglasima i vjerujemo da cete upotrijebiti njihove usluge.

U planu imamo stipendiranje studenata i uvođenje hrvatskog jezika u srednje škole Vancouvera i Britanske Kolumbije. Također dajemo podrsku na izgradnji malenog hrvatskog duhovno-kulturnog centra na Bleiburgu. Hrvatske svjetske igre 2010 u Zadru su sportsko-kulturna manifestacija u kojoj je ucestvovalo 750 sudionika iz 27 zemalja svijeta u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa. Pod geslom ‘Jedno srce’ pruzile su uglavnom mladim Hrvatima iz cijelog svijeta mogucnost nezaboravnog druzenja, upoznavanja, otkrica svojih korijenja i zajednistva o kojem Hrvati cesto samo znaju sanjati. Druge po redu Hrvatske svjetske igre odrzane su u Zadru od 18. do 23. srpnja 2010. Članstvo Kanadsko-hrvatskog kongresa surađuje s Veleposlanstvom u Ottawi, te radi kao poveznica između kanadske vlade i hrvatske zajednice kao krovna udruga svih hrvatskih organizacija u Kanadi sa sjedištem u Vancouveru. Ogranak Kanadskog-hrvatskog Kongresa u Edmontonu i Kanadsko-hrvatski Kongres pruža financijsku pomoć projektu uključivanja Republike Hrvatske u Wirht Institut za austrijske i srednje europske studije Sveučilišta Alberte, te je izrazio spremnost preuzimanja dijela financijske obaveze na dan potpisivanja memoranduma o suglasnasti između Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH i Sveučilišta Alberte 9. studenog 2010. Iskreno se nadamo da ce svi ogranci preko svojih predstavnika nastojati izraditi kvalitetne programe i to svojim djelovanjem sudjelovati u njegovom programu.

Svjesni smo da je put težak i pun izazova, ali uvjeren sam da zajedničkim i ustrajnim radom možemo naći najbolji način ispunjenja predviđenih planova kao što smo radili devedestih godina i sve do danas zajedničkim snagama pomagali oslobođenju i obnovi naše domovine. To nam je uostalom dužnost i obaveza prema našim ograncima te hrvatskoj zajednici u svijetu i u domovini.

U svoje ime i u ime Kanadsko-hrvatskog kongresa želim vam blagoslovljen i sretan Božić te mnogo zdravlja, sreće i uspjeha u nadolazećoj 2011. godini.

Ivan Curman

Predsjednik Kanadsko-hrvatskog kongresa

European Court of Human Rights – Ljubljanska banka #2

European Court of Human Rights – Ljubljanska banka #2

Hrvatska radio televizija

3. The Croatian Government

58. The Croatian Government submitted that Serbia and Slovenia should be held liable in the present case. Their reasons were along the lines of those of the Bosnian-Herzegovinian Government (see paragraph 56 above). As to the obligation to negotiate set out in Article 7 of Annex C to the Agreement on Succession Issues, this Government maintained that they had negotiated in good faith, whereas the Serbian and Slovenian Governments had shown no willingness to abandon earlier positions.

4. The Serbian Government

59. After a long analysis of international practice concerning a pactum de negotiando, the Serbian Government submitted that they had negotiated in good faith. As to the conduct of the other successor States, they criticised in particular Croatia for notifying the BIS of their willingness to continue negotiations concerning this issue only in 2010 (see paragraph 44 above). If the Court was to consider that Serbia interfered with the “possessions” of Mr Šahdanović for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, the Serbian Government argued that the interference was justified as it simply froze his savings in the Tuzla branch of Investbanka pending succession negotiations (see paragraph 34 above). Lastly, they asserted that Bosnia and Herzegovina had benefitted the most from “old” foreign-currency savings in the Tuzla branch of Investbanka; it should therefore be held liable in the present case. In support of their position, they submitted a contract pursuant to which a certain E.M. from Tuzla had obtained a dinar loan from the Tuzla branch of Investbanka in exchange for his foreign-currency deposit.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 19

5. The Slovenian Government

60. The Slovenian Government submitted that the issue of “old” foreign-currency savings in the Sarajevo branch of Ljubljanska Banka Ljubljana and the Tuzla branch of Investbanka was a succession issue. They further argued that Slovenia had at all times worked to find a solution to the distribution of the SFRY guarantees of “old” foreign-currency savings and that their efforts had failed because of Bosnia and Herzegovina’s and Croatia’s frustration of the negotiations. Notably, the Slovenian Government criticised Croatia for having refused to resolve the issue by IMF arbitration in 1999; for having refused to discuss it in the meetings of the Standing Joint Committee; for having agreed to continue BIS negotiations, allegedly under the pressure of the EU, only in 2010 (see paragraph 44 above); for having reneged on that offer after the closure of the EU accession negotiations in 2011; and, lastly, for making it impossible for Ljubljanska Banka Ljubljana’s Zagreb branch to engage in regular banking activities and thus generate additional assets. The Slovenian Government criticised Bosnia and Herzegovina for having taken a series of unilateral measures, shortly after the conclusion of the BIS negotiations, designed to improve its negotiating position towards Slovenia: on 15 July 2002 the FBH Government adopted a decision requiring the Ministry of Justice to propose an amendment to the Companies Register Act 2000 to retroactively extend the statute of limitations for the deletion of the 1993 entry in the companies register regarding the domestic Ljubljanska Banka Sarajevo and requiring the management board of that bank, which had been appointed by the Ministry of Finance, to apply for the deletion of that entry (see paragraph 24 above). In conclusion, they argued that Bosnia and Herzegovina and Croatia should be held liable in the present case.

61. As regards the transfers of foreign currency from Ljubljanska Banka Ljubljana’s Sarajevo branch to the National Bank of Slovenia, the Slovenian Government showed that a part of those funds had afterwards been shipped back to Sarajevo. They argued that the remaining funds had been forwarded to the NBY. However, while they showed that those funds had indeed been recorded as a claim of the Sarajevo branch against the NBY, they failed to show that they had been physically transferred to the NBY (see paragraph 11 above). In this regard, the Slovenian Government invited the Court not to accept any theory according to which physical cash would be more valuable than book entry cash (that is, paper transactions).

20 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

6. The Macedonian Government

62. The Macedonian Government submitted that they did not violate the applicants’ property rights as they had negotiated this issue in good faith.

B. The Court’s assessment

1. Applicable rule of Article 1 of Protocol No. 1

63. As the Court has stated on numerous occasions, Article 1 of Protocol No. 1 comprises three rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of property and subjects it to conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among other authorities, Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999-II).

64. It has not been contested before the Court that the present applicants’ claims have never been extinguished, but that they have nevertheless been unable to freely dispose of their “old” foreign-currency savings for many years. Therefore, the Court will examine the present case, like other similar cases (see Trajkovski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 53320/99, ECHR 2002-IV, and Suljagić v. Bosnia and Herzegovina, no. 27912/02, 3 November 2009), under the third rule of this Article.

2. General principles

65. The general principles of the interpretation of Article 1 of Protocol No. 1 (the principle of lawfulness, the principle of a legitimate aim and the principle of a fair balance) were restated in Suljagić, cited above, §§ 40-44.

3. Application of the general principles to the present case

66. The Court is ready to accept that the principle of lawfulness and that of a legitimate aim were respected in this case (see Trajkovski, cited above, and Suljagić, cited above). It will therefore proceed to examine the core issue, namely whether a fair balance has been struck between the general interest and the applicants’ rights guaranteed by this Article.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 21

67. By depositing foreign currency with banks, foreign-currency savers acquired an entitlement to collect at any time their deposits, together with accumulated interest, from the banks. Their claims against the banks have survived the dissolution of the SFRY (see the admissibility decision in this case, §§ 53-54). While it is true that all “old” foreign-currency savings were guaranteed by the State, that guarantee could have been activated only at the request of a bank and none of the banks in issue made such a request (see paragraph 9 above). Liability, therefore, did not shift from those banks to the SFRY. It should also be noted that the branches of Ljubljanska Banka Ljubljana and Investbanka did not have separate legal personality at the time of the dissolution of the SFRY; pursuant to the companies register, they acted on behalf and for the account of the parent banks.

Having regard to the foregoing, the Court finds that Ljubljanska Banka Ljubljana, based in Slovenia, and Investbanka, based in Serbia, remained liable for “old” foreign-currency savings in their branches, irrespective of their location, until the dissolution of the SFRY. The Court will examine the period after the dissolution of the SFRY below.

68. As to Ljubljanska Banka Ljubljana, the Slovenian Government first nationalised it and then transferred most of its assets to a new bank; at the same time, it confirmed that the old Ljubljanska Banka retained liability for “old” foreign-currency savings in its branches in the other successor States and the related claims against the NBY. The Court has already held that a Contracting State may be liable for debts of a State-owned company, even if the company is a separate legal entity, providing that the company does not enjoy “sufficient institutional and operational independence from the State” (see Mykhaylenky and Others v. Ukraine, nos. 35091/02 et al., § 43-45, ECHR 2004-XII). It is clear that Slovenia is the sole shareholder of the old Ljubljanska Banka and that a Government agency administers this bank. In addition, the State is responsible, to a large extent, for the bank’s inability to service its debts (as it transferred, by virtue of law, most of its assets to another bank). The Court finally notes that most of the funds of the Sarajevo branch of Ljubljanska Banka Ljubljana in all probability ended up in Slovenia (see paragraph 21 above). Considering all those factors, the Court concludes that there are sufficient grounds to deem Slovenia liable for the bank’s debt to Ms Ališić and Mr Sadžak in the special circumstances of the present case.

69. The Court has noted the Slovenian Government’s argument that the status of the clients of Ljubljanska Banka Ljubljana’s Sarajevo branch was far from being clear in the period 1992-2004 because of inconsistencies in law and practice in Bosnia and Herzegovina (see paragraphs 16 and 22-24 above). However, the situation has meanwhile changed: it has been shown that since 2004 Bosnia and Herzegovina has no intention to reimburse those savers. In those circumstances, the Court agrees with the Slovenian courts that those past inconsistencies are now irrelevant (see paragraph 38 above).

22 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

70. As to Investbanka, it had remained liable for “old” foreign-currency savings at its branches in the other successor States until 3 January 2002. On that date, the competent Serbian court made a bankruptcy order against that bank and the State guarantee of “old” foreign-currency savings in the bank and its branches was activated (see paragraph 35 above). The Court further notes that Investbanka is either entirely or to a large extent socially-owned. It has held in comparable cases against Serbia that the State is liable for debts of socially-owned companies as they are closely controlled by a Government agency (see, notably, R. Kačapor and Others v. Serbia, nos. 2269/06 et al., §§ 97-98, 15 January 2008, concerning a company mainly comprised of socially-owned capital, and Rašković and Milunović v. Serbia, nos. 1789/07 and 28058/07, § 71, 31 May 2011, as to a company comprised of both socially- and State-owned capital). The Court sees no reason to depart from that jurisprudence. Having regard also to the fact that most of the funds of Investbanka’s Tuzla branch most likely ended up in Serbia (see paragraph 27 above) and that Serbia sold all premises of that branch located in Bosnia and Herzegovina (see paragraph 28 above), the Court concludes that there are sufficient grounds to deem Serbia liable for the bank’s debt to Mr Šahdanović in the special circumstances of the present case.

71. The Court has noted the Serbian Government’s view, shared by the Slovenian Government, that Bosnia and Herzegovina benefited the most from “old” foreign-currency savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s and Investbanka’s branches in its territory in view of the fact that companies based in that country were granted dinar loans on very favourable terms in return for foreign currency shipped to Slovenia and Serbia (see paragraph 12 above). However, given the hyperinflation in the former SFRY and then, during the war, in Bosnia and Herzegovina, those dinar loans rapidly lost all their value, in contrast to “old” foreign-currency savings.

72. Having established that Slovenia is liable for “old” foreign-currency savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s Sarajevo branch and that Serbia is liable for “old” foreign-currency savings in Investbanka’s Tuzla branch, the Court must lastly examine whether the applicants’ inability to freely dispose of their “old” foreign-currency savings in those branches since 1991/92 has amounted to a violation of Article 1 of Protocol No. 1 by those States.

The explanation of the Serbian and Slovenian Governments for the delay essentially comes down to their duty to negotiate this question in good faith together with other successor States, as required by international law. Any unilateral solution would, in their view, be contrary to that duty.

73. However, the Court disagrees. The duty to negotiate does not prevent the successor States from adopting interim measures aimed at protecting the interests of savers. The Croatian Government have repaid a large part of its citizens’ “old” foreign-currency savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s Zagreb branch (see paragraph 32 above) and the Macedonian Government have repaid the total amount of “old” foreign-currency savings in the Skopje branch of that bank (see paragraph 39 above). At the same time, those two Governments have never abandoned their position that the Slovenian Government should eventually be held liable and have continued to claim compensation for the amounts paid at the inter-State level (notably, within the context of the succession negotiations). Although certain delays may be justified in exceptional circumstances (see, by analogy, Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 69, ECHR 1999-V), the Court considers that the applicants’ continued inability to freely dispose of their savings despite the 2002 collapse of the BIS negotiations conducted under the Agreement on Succession Issues and a lack of any meaningful negotiations concerning this issue thereafter is nevertheless contrary to Article 1 of Protocol No. 1.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 23

74. Therefore, a breach of Article 1 of Protocol No. 1 by Slovenia with regard to Ms Ališić and Mr Sadžak and by Serbia with regard to Mr Šahdanović should be found, unless the applicants have failed to exhaust all domestic remedies (for the Court’s final conclusion as to this Article, see paragraph 91 below). As regards the other respondent States, no breach of that Article should be found (ibid.).

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

75. Article 13 of the Convention provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. The parties’ submissions

1. The applicants

76. The applicants maintained that they did not have at their disposal in any of the respondent States an effective remedy for their complaints under Article 1 of Protocol No. 1.

2. The respondent Governments

77. The Slovenian Government submitted that the applicants had at their disposal the following remedies. First, they could have brought an action against the old Ljubljanska Banka in the Slovenian courts. That Government referred to a number of domestic judgments which had either become final before the 1997 stay of proceedings relating to the old Ljubljanska Banka’s branches in the other successor States or had been rendered after the 2009 decision declaring the stay of proceedings unconstitutional (see paragraph 38 above). Furthermore, the applicants could have brought an action against the Republic of Slovenia. In case of a negative decision on the merits or a procedural decision to stay proceedings, they would have been able to lodge a constitutional appeal. In addition, the applicants could have petitioned the Slovenian Constitutional Court to initiate abstract constitutionality review proceedings as regards the 1997-2009 stay of proceedings and/or the failure of the State to assume liability for “old” foreign-currency savings in the old Ljubljanska Banka’s Sarajevo branch. Otherwise, the applicants could have brought an action against the old Ljubljanska Banka in the Croatian courts: more than 500 clients of the old Ljubljanska Banka’s Zagreb branch had obtained judgments and 63 of them had so far been paid their “old” foreign- currency savings from a forced sale of assets of that bank located in Croatia (see paragraph 32 above).

24 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

78. The Serbian Government were also of the opinion that the applicants had at their disposal various remedies. They maintained that Mr Šahdanović should have registered his claim against Investbanka’s Tuzla branch in the bankruptcy proceedings. At the same time, that Government acknowledged that none of the clients of Investbanka’s branches situated in Bosnia and Herzegovina had been paid back their “old” foreign-currency savings within the context of those bankruptcy proceedings. They further submitted that Mr Šahdanović should have pursued civil proceedings against Investbanka in the Serbian courts. Lastly, they argued that he should have made an attempt to withdraw his savings on humanitarian grounds (see paragraph 33 above).

79. The Macedonian Government submitted that the applicants should have exhausted all domestic remedies in Serbia and Slovenia, without going into any details.

80. In contrast, the Governments of Bosnia and Herzegovina and Croatia maintained that there were no effective remedies at the applicants’ disposal, given the stay on all proceedings concerning “old” foreign-currency savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s and Investbanka’s branches located in the other successor States (see paragraphs 34 and 38 above). Moreover, even if the applicants obtained decisions ordering the old Ljubljanska Banka to pay them their savings, they would most likely not be enforced because the 1994 legislation had left that bank with limited assets (see paragraph 37 above).

B. The Court’s assessment

81. The Court has held on many occasions that Article 13 guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief. Although the scope of the Contracting States’ obligations under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint, the remedy required by Article 13 must be effective in practice as well as in law. The “effectiveness” of a “remedy” within the meaning of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome for the applicant. Nor does the “authority” referred to in that provision necessarily have to be a judicial authority; but if it is not, its powers and the guarantees which it affords are relevant in determining whether the remedy before it is effective. Also, even if a single remedy does not by itself entirely satisfy the requirements of Article 13, the aggregate of remedies provided for under domestic law may do so (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 157, ECHR 2000-XI). It should be reiterated that, although there may be exceptions justified by particular circumstances of a case, the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with the Court (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001-V, and Babylonová v. Slovakia, no. 69146/01, § 44, ECHR 2006-VIII). Lastly, as a general rule, applicants living outside the jurisdiction of a Contracting State are not exempted from exhausting remedies within that State (see, by analogy, Demopoulos and Others v.Turkey (dec.) [GC], nos. 46113/99, 3843/02, 13751/02, 13466/03, 10200/04, 14163/04, 19993/04 and 21819/04, § 98, ECHR 2010).

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 25

82. Turning to the present case, the Court will first examine whether an action against the old Ljubljanska Banka or the Republic of Slovenia in the Slovenian courts, a petition to the Slovenian Constitutional Court to initiate abstract constitutionality review proceedings and an action against the old Ljubljanska Banka in the Croatian courts, taken separately or together, can be considered effective domestic remedies for the inability of Ms Ališić and Mr Sadžak to freely dispose of their “old” foreign-currency savings at the old Ljubljanska Banka’s Sarajevo branch. It will then proceed to determine whether a claim to the competent bankruptcy court in Serbia, a civil action against Investbanka in the Serbian courts and an application for withdrawal on humanitarian grounds, taken separately or together, can be considered effective domestic remedies for the inability of Mr Šahdanović to freely dispose of his “old” foreign-currency savings at Investbanka’s Tuzla branch.

1. As regards the Sarajevo branch of the old Ljubljanska Banka

(a) Civil action against the old Ljubljanska Banka in the Slovenian courts

83. The Court notes that the Ljubljana District Court has rendered many judgments ordering the old Ljubljanska Banka to pay back “old” foreign-currency savings in its Sarajevo and Zagreb branches, together with interest, and that at least one such judgment, concerning exactly the Sarajevo branch, has already become final (see paragraph 38 above). However, given the fact that the 1994 legislation had left that bank with limited assets, it is uncertain whether those judgments will be enforced (see paragraph 37 above). Indeed, the Slovenian Government have failed to demonstrate that at least one such judgment has been enforced. There is therefore no evidence as of now that this remedy was capable of providing appropriate and sufficient redress to the applicants.

26 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

(b) Civil action against the Republic of Slovenia in the Slovenian courts

84. A number of clients of the Sarajevo and Zagreb branches of the old Ljubljanska Banka have pursued civil proceedings against the Republic of Slovenia. Since none of them have so far been successful (see paragraph 38 above), the Court finds that this remedy did not offer reasonable prospects of success to the applicants (see, by analogy, E.O. and V.P. v. Slovakia, nos. 56193/00 and 57581/00, § 97, 27 April 2004).

(c) Petition to the Slovenian Constitutional Court

85. The Court notes that under section 24 of the Constitutional Court Act 2007 any individual who demonstrates legal interest may petition that abstract constitutionality review proceedings be initiated (see paragraph 36 above). In the present case it is not necessary to rule on the effectiveness of this remedy in general. Even assuming that it could be effective in another context, it was not capable of providing appropriate and sufficient redress to the present applicants for the following reasons.

As to the effectiveness of a petition to the Slovenian Constitutional Court to initiate constitutionality review of the 1997-2009 stay of proceedings, it is true that such a petition of two Croatian savers has been successful in the sense that the Slovenian Constitutional Court has declared the stay of proceedings unconstitutional enabling the continuation of all civil proceedings regarding this issue (see paragraph 38 above). However, they were not awarded any compensation or any other redress. Furthermore, the fact that their civil proceedings have then resumed is not sufficient in itself to render a petition to the Constitutional Court an effective remedy since the Court has already found (see paragraphs 83 and 84 above) that civil proceedings were either not capable of providing appropriate and sufficient redress or did not offer reasonable prospects of success to the applicants.

As to the effectiveness of a petition to the Slovenian Constitutional Court to initiate constitutionality review of the provision limiting the State’s liability to “old” foreign-currency savings in the old Ljubljanska Banka’s domestic branches, that provision is incorporated in the Basic Constitutional Charter Constitutional Act 1991 which is not subject to a review by that court (see paragraph 36 above).

(d) Civil action against the old Ljubljanska Banka in the Croatian courts

86. The Court has earlier held that in cases concerning the redistribution of liability for “old” foreign-currency savings among the successor States of the SFRY, such as the present case, claimants can reasonably be expected to seek redress in fora where other claimants have been successful located in any of the successor States (see Kovačić and Others, cited above, § 265). It is true that some savers at the Zagreb branch of the old Ljubljanska Banka have been paid back their “old” foreign-currency savings from a forced sale of that bank’s assets located in Croatia (see paragraph 32 above). However, the Slovenian Government have not been able to demonstrate that any saver at the Sarajevo branch has been successful in the Croatian courts. The Court therefore considers that neither this remedy offered reasonable prospects of success to the applicants.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 27

2. As regards the Tuzla branch of Investbanka

(a) Claim to the competent bankruptcy court in Serbia

87. Although hundreds of clients of Bosnian-Herzegovinian branches of Investbanka lodged such claims with the competent bankruptcy court, none of them has so far been successful (see paragraph 35 above). Accordingly, it follows that this remedy did not offer reasonable prospects of success to Mr Šahdanović.

(b) Civil action against Investbanka in the Serbian courts

88. While it is true that in the early 1990s a small number of savers at branches of Serbian-based banks located outside Serbia obtained judgments in the Serbian courts ordering the banks to pay their “old” foreign-currency savings (see the facts in Šekerović v. Serbia (dec.), no. 32472/03, 4 January 2006), the Serbian Government have failed to show that any such judgment had in fact been enforced before the statutory termination of all enforcement proceedings concerning this issue in 1998. Therefore, this remedy was not capable of providing appropriate and sufficient redress to Mr Šahdanović.

(c) Application for withdrawal on humanitarian grounds

89. The Court notes that “old” foreign-currency savings may have been withdrawn in the early 1990s on limited grounds, notably to cover medical or funerary expenses (see paragraph 33 above). As there is no indication, let alone proof, that Mr Šahdanović had any such expenses at the relevant time, this remedy was not available to him.

3. Conclusion

90. Having regard to the above, the applicants had no effective remedy at their disposal for their complaints under Article 1 of Protocol No. 1. As Slovenia is liable for “old” foreign-currency savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s Sarajevo branch and Serbia for “old” foreign-currency savings in Investbanka’s Tuzla branch (see paragraphs 68 and 70 above), the Court finds that there has been a breach of Article 13 by Slovenia with regard to Ms Ališić and Mr Sadžak and by Serbia with regard to Mr Šahdanović. As a result, it dismisses the Governments’ objections in respect of the applicants’ failure to exhaust domestic remedies (see paragraph 51 above). As regards the other respondent States, the Court finds that there has been no breach of Article 13.

28 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

IV. FINAL CONCLUSION AS TO ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

91. In the light of the preliminary conclusion as to Article 1 of Protocol No. 1 set out in paragraph 74 above and the conclusion as to the applicants’ alleged failure to exhaust all domestic remedies set out in paragraph 90 above, the Court concludes that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 by Slovenia with regard to Ms Ališić and Mr Sadžak and by Serbia with regard to Mr Šahdanović. The Court further concludes that there has been no breach of that Article by any of the other respondent States.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

92. Article 14 of the Convention reads as follows:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

93. The applicants alleged a breach of Article 14 taken in conjunction with Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, relying in essence on the considerations underlying their complaints under the latter provisions taken alone. Having examined the Governments’ observations and having regard to its conclusions regarding Article 13 and Article 1 of Protocol No. 1 in paragraphs 90-91 above, the Court considers that there is no need to examine the matter under Article 14 taken in conjunction with those Articles as regards Serbia and Slovenia and that there has been no violation of Article 14 as regards the other respondent States.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

94. The relevant part of Article 46 of the Convention reads as follows:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution. …”

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 29

A. The parties’ submissions

95. The Serbian, Slovenian and Macedonian Governments as well as the applicants objected to the application of the pilot-judgment procedure in this case. The Bosnian-Herzegovinian Government argued that the present case was suitable for that procedure as it concerned around 130,000 savers at the Sarajevo branch of the old Ljubljanska Banka, around 132,000 savers at the Zagreb branch of that bank who had not transferred their savings to Croatian banks (see paragraph 32 above) and around 132,000 savers at Investbanka’s branches in Bosnia and Herzegovina. The Croatian Government maintained that it was difficult to tell, at this stage, whether the case was suitable for the pilot-judgment procedure or not.

B. The Court’s assessment

1. General principles

96. The Court reiterates that Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent States a legal obligation to apply, under the supervision of the Committee of Ministers, appropriate general and/or individual measures to secure the applicants’ rights which the Court found to be violated. Such measures must also be taken in respect of other persons in the applicants’ position, notably by solving the problems that have led to the Court’s findings (see Lukenda v. Slovenia, no. 23032/02, § 94, ECHR 2005-X). This obligation was consistently emphasised by the Committee of Ministers in the supervision of the execution of the Court’s judgments (see ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 and ResDH(2006)1).

97. In order to facilitate effective implementation of its judgments, the Court may adopt a pilot-judgment procedure allowing it to clearly identify structural problems underlying the breaches and to indicate measures to be applied by the respondent States to remedy them (see Rule 61 of the Rules of Court and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, §§ 189-94, ECHR 2004-V). The aim of that procedure is to facilitate the speediest and most effective resolution of a dysfunction affecting the protection of the Convention rights in question in the national legal order (see Wolkenberg and Others v. Poland (dec.), no. 50003/99, § 34, ECHR 2007-XIV). While the respondent State’s action should primarily aim at the resolution of such a dysfunction and at the introduction, if necessary, of effective domestic remedies in respect of the violations in issue, it may also include ad hoc solutions such as friendly settlements with the applicants or unilateral remedial offers in line with the Convention requirements. The Court may decide to adjourn the examination of similar cases, thus giving the respondent States an opportunity to settle them in such various ways (see, among many authorities, Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, § 127, ECHR 2009). If, however, the respondent State fails to adopt such measures following a pilot judgment and continues to violate the Convention, the Court will have no choice but to resume the examination of all similar applications pending before it and to take them to judgment in order to ensure effective observance of the Convention (see E.G. v. Poland (dec.), no. 50425/99, § 28, ECHR 2008).

30 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

2. Application of the principles to the present case

98. The violations which the Court has found in this case affect many people. There are more than 1,650 similar applications, introduced on behalf of more than 8,000 applicants, pending before the Court. Accordingly, the Court considers it appropriate to apply the pilot-judgment procedure in this case, notwithstanding the parties’ objections in this regard.

99. While it is in principle not for the Court to determine what remedial measures may be appropriate to satisfy the respondent States’ obligations under Article 46 of the Convention, in view of the systemic situation which it has identified, the Court would observe that general measures at national level are undoubtedly called for in the execution of the present judgment.

Notably, Slovenia should undertake all necessary measures within six months from the date on which the present judgment becomes final in order to allow Ms Ališić, Mr Sadžak and all others in their position to be paid back their “old” foreign-currency savings under the same conditions as those who had such savings in domestic branches of Slovenian banks. Within the same time-limit, Serbia should undertake all necessary measures in order to allow Mr Šahdanović and all others in his position to be paid back their “old” foreign-currency savings under the same conditions as Serbian citizens who had such savings in domestic branches of Serbian banks.

As regards the past delays, the Court does not find it necessary, at present, to order that adequate redress be awarded to all persons affected. If, however, either Serbia or Slovenia fails to apply the general measures indicated above and continues to violate the Convention, the Court may reconsider the issue of redress in an appropriate future case against the State in question (see, by analogy, Suljagić, cited above, § 64).

100. It must be emphasised that the above orders do not apply to persons who, although in the same position as the present applicants, have been paid their entire “old” foreign-currency savings by other successor States, such as those who were able to withdraw their “old” foreign-currency savings on humanitarian grounds (see paragraphs 17 and 33 above), or to use them in the privatisation process (see paragraph 22 above), and those who were paid their savings in Ljubljanska Banka Ljubljana’s Zagreb and Skopje branches by the Croatian and Macedonian Governments (see paragraphs 32 and 39 above). Serbia and Slovenia may therefore exclude such persons from their repayment schemes. However, if only a part of one’s “old” foreign-currency savings has thus been paid, Serbia and Slovenia are now liable for the rest (Serbia for “old” foreign-currency savings in all branches of Serbian banks and Slovenia for such savings in all branches of Slovenian banks, regardless of the location of a branch and of the citizenship of a depositor concerned).

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 31

101. Lastly, the Court adjourns the examination of all similar cases for six months from the date on which the present judgment becomes final (see, by analogy, Suljagić, cited above, § 65). This decision is without prejudice to the Court’s power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list in accordance with the Convention.

VII. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

102. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

103. The applicants claimed the payment of their “old” foreign-currency savings with interest in respect of pecuniary damage. The Court has already made orders in this regard in paragraph 99 above.
104. Each of the applicants further claimed 4,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. The Bosnian-Herzegovinian, Croatian, Serbian and Macedonian Governments argued that the claims were unjustified. The Court, however, accepts that the applicants sustained some non-pecuniary loss arising from the violations of the Convention found in this case. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, it awards the amounts claimed (that is, EUR 4,000 to Ms Ališić and the same amount to Mr Sadžak to be paid by Slovenia and EUR 4,000 to Mr Šahdanović to be paid by Serbia).

B. Costs and expenses

105. The applicants also claimed EUR 59,500 for the costs and expenses incurred before the Court. The Bosnian-Herzegovinian, Croatian, Serbian and Macedonian Governments maintained that the claim was excessive and unsubstantiated. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. That is, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the violation found or to obtain redress. The Court requires itemised bills and invoices that are sufficiently detailed to enable it to determine to what extent the above requirements have been met. Since no bill of costs has been submitted in the present case, the Court rejects this claim.

32 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

C. Default interest

106. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Dismisses by six votes to one the Governments’ objections as to the applicants’ failure to exhaust domestic remedies;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention by Serbia with regard to Mr Šahdanović;

3. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention by Slovenia with regard to Ms Ališić and Mr Sadžak;

4. Holds unanimously that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention by the other respondent States;

5. Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention by Serbia with regard to Mr Šahdanović;

6. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 13 of the Convention by Slovenia with regard to Ms Ališić and Mr Sadžak;

7. Holds unanimously that there has been no violation of Article 13 of the Convention by the other respondent States;

8. Holds unanimously that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 with regard to Serbia and Slovenia and that there has been no violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 with regard to the other respondent States;

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT 33

9. Holds unanimously that the failure of the Serbian and Slovenian Governments to include the present applicants and all others in their position in their respective schemes for the repayment of “old” foreign-currency savings represents a systemic problem;

10. Holds unanimously that Serbia must undertake all necessary measures within six months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention in order to allow Mr Šahdanović and all others in his position to be paid back their “old” foreign-currency savings under the same conditions as Serbian citizens who had such savings in domestic branches of Serbian banks;

11. Holds by six votes to one that Slovenia must undertake all necessary measures within six months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention in order to allow Ms Ališić, Mr Sadžak and all others in their position to be paid back their “old” foreign-currency savings under the same conditions as those who had such savings in domestic branches of Slovenian banks;

12. Decides unanimously to adjourn, for six months from the date on which the present judgment becomes final, the examination of all similar cases, without prejudice to the Court’s power at any moment to declare inadmissible any such case or to strike it out of its list in accordance with the Convention;

13. Holds unanimously

(a) that Serbia is to pay Mr Šahdanović, within three months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

14. Holds by six votes to one

(a) that Slovenia is to pay Ms Ališić and Mr Sadžak, within three months from the date on which the present judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros) each in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

34 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA AND OTHERS JUDGMENT

15. Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early Nicolas Bratza
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Zupančič is annexed to this judgment.

N.B.
T.L.E.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA 35 
AND OTHERS JUDGMENT – SEPARATE OPINION

DISSENTING OPINION OF JUDGE ZUPANČIČ

I regret that I cannot follow the majority judgment. For a number of reasons, only some of which are outlined in this dissent, it is my considered opinion that the outcome of this judgment by the ad hoc Chamber will, before the Grand Chamber, most certainly prove not to be in accordance with the letter and the spirit of the Convention.

If we begin with the Protocol No. 1, Article 1, paragraph 1 provision of the Convention, we see that its purpose is to protect bona fide possessions, legitimate expectations, arguable claims, etc. However, in this case we are, in the final analysis, safeguarding the speculative impact and the defects of a Communist state-run pyramid scheme of state-wide proportions. The scheme had been set up by the now defunct Yugoslav regime—then in dire need of hard currency funds. More importantly and from the moral point of view, since the LB bank and/or the Republic of Slovenia had not set up this Ponzi scheme, they are decidedly not the Madoffs of the story!

In the worst case scenario, in which the LB Bank and by implication the Republic of Slovenia were to be liable for the, to put it bluntly, “theft” of the depositors’ money –, it would still not make sense to reimburse the depositors with the absurd 12% on the initial deposits. Ethically speaking, this share of the reimbursement claim had been a speculation of the naïve, as usual, investors in the said Communist Ponzi scheme.

In banking and in similar succession situations, the territorial principle applied and implemented in order to reimburse debts owed in a particular country, mirrors the well-known economic consideration that the moneys received from depositors’ deposits are invested, in terms of the so-called ‘book money’, in the very territory in which the bank had been functioning as a debtor vis-à-vis the bank’s depositors, but especially as a creditor vis-à- vis numerous enterprises that the same bank had concurrently financed through its loans. The majority judgment, to put it differently, is in violation of the territorial principle.

The territorial principle maintains that the creditors – i.e., the savers of the bank – are to be reimbursed for their deposits in the region, area or territory in which the compounded commercial loans derived from their deposits were in fact extended to different enterprises. As put in the oft-cited and seminal article on the Yugoslav succession: “[…] the territorial principle clearly serves as the general rule on state succession related to tangible movable property.” (see, Carsten Stahn, Agreement on Succession Issues of the Former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 96 Am. J. Int’l L. 379 (2002)). We shall see straightaway why this is logical and therefore fair.

One must understand that all banks have always been functioning in this mode of speculative assessment of their future risks, based on which the depositors’ money is multiplied in a virtual fashion in extending the loans far beyond the capital of initial deposits (‘book money’). ‘Virtual’ here means that the ‘book money’ is literally borrowed from the future and is in this sense ‘virtual money’.

36 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA
AND OTHERS JUDGMENT – SEPARATE OPINION

Thus the hard-currencies deposited and converted into the ‘book money’ were extended as credit to enterprises in the territory or to the individual in the territory that were willing and capable of repaying and to paying a normal interest rate on the loan they were taking from the bank. Of course, the interest paid may never be as high as 12%. This tends to prove that the said pyramid scheme – was just that.

This well-known mode of banking, however, is to be seen in the light of the then moribund Marković government and in the light of the impending financial and federal state breakdown, of which the very Communist hard- currency Ponzi scheme had been a clear warning sign for all to see and to take into account.

It is also obvious that any ‘run on the bank’ will immediately end in the bankruptcy of the bank. Every bank is essentially a speculative delay operation as is also true of every pyramid scheme, Ponzi scheme, etc. — except that in honest banking the loan–repayment cycle is realistic. Thus, for example, the Tudjman regime in Croatia abruptly closed down the LB Bank on its territory, which had implied – as it would for any bank – an immediate liquidation of the LB Bank. In such a situation, all the debts of all the depositors are instantly called in, whereas the loans are still in the long-term process of repayment. In other words, the closing of the bank by the fiat of the regime will cause an immediate default of the bank – especially vis-à-vis its individual depositors, creditors.

The territorial principle denotes the dynamic view of the banking function: it is guided by the idea that the determinative aspect of the bank’s function is its continual placement of its own loans in a particular territory. When the territory in question is therefore considered to be the main criterion for repayment, this has its own justified logic that cannot be comprehended from the simple private law perspective of Article 1, paragraph 1 of Protocol No. 1.

In the event that the bank is unable to repay its depositors, only depositors from that territory, irrespective of their citizenship, etc. will be covered by the state guarantee –, for the obvious macroeconomic reason that the book money originally derived from the depositors’ deposits has in fact been invested and has stayed in the territory in question. There it had stimulated economic activity, etc.

It thus makes sense, when the talk is of succession, that the successor states likewise cover their territories with their guarantees as the central authority, in this case the Central Bank in Belgrade, had not fulfilled its own guaranteeing function. If such is the logic, it is easy to understand that it also makes sense for the six successor States to underwrite their depositors’ claims – each one on its own territory.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA 37
AND OTHERS JUDGMENT – SEPARATE OPINION

This is in fact what happened at least to some extent, i.e., in so far as Croatia has largely reimbursed the depositors of the LB Bank on its territory. One might ask the question whether the State of Croatia has done this out of pure good heartedness vis-à-vis their own citizens –, or has there perhaps been in this move a built-in macroeconomic justice, which the Croatian state when coming into being has duly taken into consideration. In other words, were it not for the logic of the territorial principle in the first place, why would the Croatian state take over part of the debt of LB Bank for all those citizens who wished to be reimbursed by the Croatian state?

In any event, the logic of the territorial principle is obvious on both sides of this case. We wish to reiterate the simple idea that individualised justice, as considered by Protocol No. 1, has its fully compatible complement in Aristotle’s distributive justice built into the territorial principle.

In pectore, I have for many years harboured another question because there is another travesty in this case: viz. the issue in the present adversary setting is thoroughly miscomprehended. The dispute is confused because this is not, as it ought to be, an interstate case. Unmistakeably, the atypical private law issue would in the interstate adversary backdrop have rightly developed into an expected, natural, and logical interstate succession issue. This would result in a far clearer perspective on the case. Why is it that not one of the respondent States has filed, in the European Court of Human Rights, an interstate action against the Republic of Slovenia? Why is it that the respondent States hide behind the individual complainants when everything points to the fact that these are succession questions? I think the answer is clear.

Another of my major objections to this majority judgment derives from the actual composition of the present ad hoc Chamber, in which four of the members, i.e., a simple majority at least, are from the creditor states, one of the members is from a fellow debtor state, whereas there are only two other members of the panel who are not, in one sense or another, national judges in the case. We understand perfectly well the usual procedural logic of the Convention to the effect that the national judge of the country concerned must in all cases be a member of the panel in order to facilitate the assessment of the case. However, in a situation in which we have seven successor States addressing what is essentially a succession problem, the logic of the presence of the national judge in each particular case will result in an ad hoc composition, as in the present one, in which the plaintiffs’ ‘representatives’ have a clear majority over the influence of the defendants’ ‘representatives’. This is absurd since it was discernible from the very beginning that the interests of the plaintiffs will instruct the outcome of the ad hoc casu majority judgment. Fortunately, the Convention’s sacrosanct separate opinion philosophy will here save the day in as much as the case clearly must be examined in the Grand Chamber. In the Grand Chamber, the composition with the presence of all national judges will be attenuated in the group of 17 judges, i.e., the bearing of the plaintiff’s interests will likewise be less decisive. I wish to emphasise, that I have no doubts about my colleagues’ impartiality, while keeping in mind of course that conscious impartiality when it comes to contemplating national interests has its own objective confines. However, even if it were not for the numeric prevalence in the ad hoc casu panel as such, the so-called ‘appearances’ will make it obvious that such a panel will not, to the outside world, appear objective and impartial.

38 ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA
AND OTHERS JUDGMENT – SEPARATE OPINION

For years I have maintained, and still do, that the issue in this case is best documented in the now famous Professor Jürgen’s Report (Repayment of the deposits of foreign exchange made in the offices of the Ljubljanska Banka not on the territory of Slovenia, 1977-1991, Doc. 10135, 14 April 2004, Report, Committee on Legal Affairs and Human Rights, Rapporteur: Mr Erik Jürgens, Netherlands). The sense of the report, at 20 & 21, is as follows:

“The economic conclusion must be that the original deposits had, in 1991, in fact ceased to exist. The depositors had, attracted by the high interest rates, run a risk by depositing their money in banks within the SFRY. When this risk was recognised, they were reassured by the guarantee given by the SFRY government that the deposits would be repaid with accumulated interest. But this guarantee evaporated at the moment the SFRY was dissolved, unless and inasmuch the successor states were willing to take over this guarantee. This was duly realised, but the different successor states did it in different ways. Slovenia […] took over the guarantee for FE savings deposited in banks on its territory, expecting the other republics to do the same.”

The timing of this judgment is particularly bad because negotiations between Slovenia and Croatia at least are now moving forward and are run by expert bankers of the two countries who understand the problem. The judgment will be misunderstood as final and it will be as a matter of course and on both sides politically misinterpreted.

If one considers paragraph 58 of the judgment in which the Slovenian government criticised Croatia for having refused to resolve the issue by IMF arbitration in 1999; for having refused to discuss it in the standing joint committee; for having agreed to continue Bank for International Settlements negotiations, allegedly under the pressure of the EU only in 2010; for having reneged on that offer after the closure of the EU accession negotiations in 2011; and lastly for making it impossible for LB Bank Zagreb Branch to engage in regular banking activities and thus generate additional assets (see para. 58 of the majority judgment). These allegations of the Slovenian government have not been properly answered by the Croatian government, neither have they been addressed by the majority judgment. It follows inexorably that the villain in this story is not Slovenia, because Slovenia has tried at least five times to decently negotiate this succession problem with Croatia – but to no avail. Of course, it is impossible to know whether this time, despite everything, the Croatian government is serious or not. One would hope at least that this time the negotiations could in fact move forward because, as pointed out above, they are now run by two experts who understand the problem. Moreover, Croatia’s entry into the European Union is conditioned upon the success of these negotiations. We reiterate that the judgment is badly timed because it will create a political impression as to who is now in the winning position, despite the fact that the case might be going to the Grand Chamber, and needs no longer to show benevolence and a constructive attitude in the ongoing negotiations.

ALIŠIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA 39
AND OTHERS JUDGMENT – SEPARATE OPINION

In this context, we must call attention to the essence of the Kovačič case judgment, which was before the Grand Chamber on a pure technicality, and carries its real message in the concurring opinion of the former judge, Professor George Ress, a world-renowned specialist in international law, i.e., a specialist on succession. In Kovačič, the question had not been addressed in the judgment, but Professor Ress had articulated the message in his concurring opinion. That message was essentially the same as the one found in the Jürgen report, i.e., that the issue cannot be properly resolved by a judgment between private parties and the State. Unless this was to be an interstate case, it can only be resolved by negotiations in the context of a future succession agreement.

http://www.hrt.hr/index.php?id=vijesti-clanak&tx_ttnews[tt_news]=188359&tx_ttnews[backPid]=850&cHash=1a30a6a9e2

MALI HRVATSKI DUHOVNO-KULTURNI CENTAR

Jedan javni prijedlog HSK-a

MALI HRVATSKI DUHOVNO-KULTURNI CENTAR

S CRKVOM NA BLEIBURGU

Na tragu spomena koji su hrvatski prognanici i prezivjeli pojedinci Bleiburga i Kriznog puta cuvali u Austriji od zavrsetka Drugog svjetskog rata, ali i u duhu onoga sto smo u ime Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) davno potakli kao i onoga sto je dosad tamo ucinjeno, dolazimo s prijedlogom koji bi trebao voditi prema upotpunjenju i zavrsetku izgradnje spomen-obiljezja na Bleiburgu.

Kad vec imamo na Bleiburgu dobar vlastiti komad zemlje, drzimo da bi tu jos trebalo

a)
izgraditi jednostavne prostore za prikladan prijem posjetitelja i/ili hodocasnika, te

b)
ako se nakon temeljitog promisljanja ucini potrebnim, osigurati boravak za par osoba, medju njima i jednoga svecenika, a koje bi bile na raspolaganju za duhovno-kulturne potrebe posjetiteljima i/ili hodocasnicima.

Stoga smatramo nuznim da se pocne s ostvarenjem ovoga projekta, primjerice, s imenovanjem strucnjaka koji bi odmah poceli oblikovati sadrzaj “Malog hrvatskog duhovno-kulturnog centra s crkvom na Bleiburgu”. On bi uz skromnu multifunkcionalnu crkvu, mogao ukljuciti, ako se pokaze potrebnim, i stan za par osoba, koje bi tu stanovale ili cesto tamo dolazile, neku vrstu dvorane (odmoriste, prismok i sl.) barem za dva-tri autobusa posjetitelja, pa visenamjenski muzejsko-izlozbeni prostor, te higijenske prostorije.

Zapravo ono, sto je ovakvom jednom susretistu potrebito, bez pretjerivanja s gradjevinskim prostorom, imajuci u vidu da ce to trebati uzdrzavati. Vjerujemo, da bi se uvijek naslo u nasoj Crkvi i narodu par prikladnih osoba koje bi se mogle na jedno vrijeme obvezati svojim boravkom, molitvom i nazocnoscu podgrijavati vjecnu vatru na Bleiburgu i biti na usluzi posjetiteljima. Crkva bi mogla biti posvecena, primjerice, Gospi tjesiteljici, Kraljici mira, Zalosnoj Gospi ili sl.

Kad bi se tako nesto osiguralo, sigurno bi tu preko cijele godine ili u odredjeno dogovoreno vrijeme dolazili posjetitelji, od raznoraznih skupina odraslih do ministranata, krizmanika i ostale skolske djece, koje bi tu trebalo s onim najosnovnijim docekati i primiti.

Nije lako doci ni na samu ideju za nesto, ali ovdje je najvaznije da iza ovoga projekta stane netko s moralnim i duhovnim autoritetom pred cijelim nasim narodom. Kako je nekoliko casnih hrvatskih emigranata koji simbolicno cine Pocasni Bleiburski vod vec preslo 80-tu godinu zivota, a hrvatske drzavne vlasti ocito nisu na recenoj razini, ipak bi – medju svim nasim slabima najbolje bilo da, uz sve moguce prigovore, ovaj crkveno-nacionalni projekt povedu hrvatski biskupi (HBK i BKBiH), naravno, uz dogovor i sudionistvo odgovarajucih hrvatskih drzavnih ustanova.

U tom slucaju mislimo da ne bi zapelo na financiranju ovoga projekta. Pod vodstvom nasih biskupa mislimo da bi malo koja hrvatska zupa i misija u domovini i u hrvatskom izvandomovinstvu sa svojim vjernicima odbila svoju pomoc. Bilo bi tu darova pojedinaca i sponzora, a sto osjecamo medju clanovima HSK-a koji djeluje u vise od tridesetak drzava svijeta. Osim toga, ne bi to trebao biti projekt samo Hrvata vjernika!

Uz to, gradnja niposto ne bi smjela spadati u skupe crkveno-nacionalne objekte, vec vidno skromna i prakticna, odvijala bi se bez pritiska zurbe i u vremenskom ritmu stvarnih mogucnosti dobrocinitelja i mogucih donatora. Njome se nikoga ne bi smjelo optereti, posebice ne u ovim vremenima krize i jos vaznijih potreba nasega naroda, primjerice, iskorjenjivanja siromastva u HR i BiH.

Nadalje, ovo mjesto bi moglo imati za posjetitelje i/ili hodocasnike, izmedju ostalog, dvije vazne dimenzije. Na jednoj strani, bilo bi to mjesto mira, molitve, pijeteta, cuvanja uspomene, sredisnje mjesto posjeta i/ili hodocasca svim hrvatskim zrtvama Bleiburga i Kriznog puta. Na drugoj strani, bilo bi to mjesto brige, promisljanja i molitve za pravedni mir i blagostanje medju ljudima i narodima na ovom nasem planetu, za sve zrtve svirepih progonstva i nepravdi, a kojih uvijek ima i, nazalost, jos ce ih dugo biti.

O ovome sam osobno razgovarao s nekoliko hrvatskih biskupa i jedan bi se vrlo rado sam angazirao na ostvarivanju ovoga cilja. Ali eto, dobro bi bilo cuti o ovome prijedlogu i glas javnosti, pa radi toga ovo najprije javno pred nju i iznosimo.

Fra Simun Sito Coric,
glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK)
sito.coric(et)gmx.net

Solothurn, 7. listopada 2010

Hrvatski svjetski kongres (HSK)

Hrvatskim udrugama, ustanovama

Hrvatskim udrugama, ustanovama
i javnim djelatnicima u hrvatskom Izvandomovinstvu

Stovana gospodo, dragi suradnici:

U prilogu proslijedujemo Vam tekst prijedloga Strategije (3. nacrt) o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, dostavljenog od Samostalne sluzbe za Hrvate u inozemstvu i kulturu MVPEI RH.

Hrvatski svjetski kongres (HSK) izravno se je ukljucio u izradi Strategije prijedlozima, odnosno predlozenim programima (pored ostalog – Hrvatske svjetske igre-Crolimpijada, redovne godisnje gospodarske konvencije, djelatnosti prestavnistva HSK u UN-ECOSOC-u, Virtualno mentorstvo za studente, istrazivanje uloge hrvatskog Izvandomovinstva u obrani i medunarodnom priznanju Hrvatske, izdavacke djelatnosti HSK, utemeljenje Studijskog centra za istrazivanje hrvatskog izvandomovinstva, uspostavljanje non-stop zracne veze izmedu Hrvatske i Sjevernoamerickog kontinenta, te Hrvatske i Australije, sira kulturna razmjena i znanstvena suradnja), koje drzimo vaznim u buducem povezivanju na svim poljima izmedu Hrvatske i hrvatskog izvandomovinstva.

Kako je donosenje Strategije o odnosu RH s Hrvatima izvan RH od povijesne vaznosti, nuzno je da u izradi konacne verzije Strategije doprinesu svi oni izmedu nas u Izvandomovinstvu koji poznavanjem prilika i problematike u odnosu izmedu domovinske i izvandomovinske Hrvatske mogu doprinijeti. Vase prijedloge uputite u sto skorije vrijeme, ali najkasnije do 20. rujna ove godine, gosp. Petru Barisicu, nacelniku Samostalne sluzbe za Hrvate u inozemstvu i kulturu MVPEI RH, slijedecim mogucim putem:

postanskom posiljkom:
Trg N. S. Zrinskog 7-8, 10000 Zagreb,

fax posiljkom:
(385-1) 4896-337,

elektronickom posiljkom:
inozemstvo.kultura@mvpei.hr

U nadi plodne suradnje po ovom vaznom pitanju,
u ime Izvrsnog odbora HSK
srdacno Vas pozdravljam,

Josip Ante Sovulj, predsjednik HSK

Letter to the Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services

Letter to the Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services

Canadian Croatian Congress

Canadian Croatian Congress
Kanadsko hrvatski kongress
NGO Member of the United Nations
March 18, 2005

Honourable Patrick Wong
Minister of State for Immigration and Multiculturalism Services
PO Box 9042
Stn Prov Govt
Victoria, British Columbia
Canada, V8W 9E2

Dear Mr. Wong,

On February 12th, 2005 a Roundtable discussion was held between the Canadian Croatian Congress (CCC) and the Honourable Raymond Chan, Federal Minister of State (Multiculturalism) regarding the preservation of the Croatian heritage in Canada. On the topic of language promotion, Mr. Chan referred the Canadian Croatian Congress (CCC) both the British Columbia Ministry of Education and the British Columbia Ministry of Multiculturalism.

The Canadian Croatian Congress (CCC) interested in working with the British Columbia Government to establish a Croatian language Curriculum to be offered to students in Grades 9 to 12. The inclusion of the Croatian language as a secondary school credit would allow students of Croatian heritage an opportunity to maintain their cultural, historical and linguistic ties with their community and to allow other students a chance to develop their linguistic skills.

The aim of this Curriculum is to provide students with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language and culture which is over 1300 years old and could be a associated with the heritage language school program offered by the Croatian Parish in Vancouver. We are planning to base our Curriculum on a program successfully used for over 30 years in the Province of Ontario.

This initiative is supported by the Department of Germanic and Slavic Languages and Literatures at the University of Waterloo, Croatian Embassy in Ottawa, the Croatian Heritage Foundation in Zagreb, the Ministry of Foreign Affairs (Education) for the Republic of Croatia, the Croatian Language School in Vancouver and Immaculate Heart of Mary Croatian Parish in Vancouver. 

Please advise on how to begin the process to implement a Secondary School Croatian language program. You may contact Ivan Curman at iab@shaw.ca or (604) 879-8915 for further discuss this matter.

Sincerely,

Ivan Curman, president
Canadian Croatian Congress

Vinko Grubisic, PhD
Associate Professor and Chair for
Croatian Language and Culture,
University of Waterloo
Secretary, Canadian Croatian Congress


MVPEI
Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija
http://www.mvpei.hr/
broj 24/2010
http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1382&godina=2010&Mjesec=2
Zagreb, 2. veljače 2010.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Ministarstvo obrazovanja kanadske provincije British Columbije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda.

Učenici u British Columbiji će biti u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta, odabrati hrvatski jezik, koji će jednakopravno s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je u provinciji Ontario uveden hrvatski jezik u redovni školski program, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, a uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ottawi, nadležno ministarstvo provincije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani do sljedećeg semestra pripremiti provincijski curriculum, za koji postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od 18 815 članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije. Dobivanje statusa redovnog predmeta u još jednoj kanadskoj provinciji je novo priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom partnerskom hrvatsko-kanadskom političkom okviru.

Mario Dragun
Glasnogovornik


Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

OTTAWA / WASHINGTON – Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama. [Hina]

Vjesnik
Utorak, 2. veljače 2010.
http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/02/vijesti.asp


OD 5. DO 12. RAZREDA
U kanadske škole uveli hrvatski jezik

Školarci u kanadskoj provinciji British Columbiji od 5. do 12. razreda za jedan od izbornih predmeta od nove školske godine mogu izabrati i hrvatski jezik.

OTTAWA – Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi.

Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. Piše: Hina

http://www.rtl.hr/u-kanadske-skole-uveli-hrvatski-jezik-clanak-15678


Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. (Hina)

http://www.barkun.hr/2010/02/01/kanada-hrvatski-jezik-ukljucen-u-skolski-program-provincije-british-columbia/




Postovani,

n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku. Ona je vec na koljenama zbog masovne pljacke intresnih lobija potpomugunte vlasti.

Pozdrav

JURIS PROTECTA
Zlatko Zeljko



Stovani g. Zeljko,

Uistinu ne znam otkud Vam hrabrost za iznositi smione premise o bezvrijednosti entuzijazma pojedinaca i skupina koje pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu u Britanskoj Kolumbiji. Jer, ukoliko se i dogodi da, kao sto rekoste, mangupi uniste Hrvatsku, unistit ce drzavu, ali nece uspjet unistiti narod. On je neunistiv. A za dokazivanje njegovog identiteta, jezik ce mu bit garancija i legitimacija.

Nadalje, Kada bi Vasa Jugis Protecta (da, dobro sam napisao) bila ono kakvom je pisete, apriorna zadaca bi joj trebala biti – energicno suprostavljanje diskriminatorskim strelicama koje se odapinju prema Hrvatskoj, bez obzira tko god ih i otkud ih odapinjao. Umjesto da ste izrazili zabrinutost sto nam neki EU parlamentarci pokusavaju ograniciti pravo na sluzenje jezikom kojega nam je Gospod podario, porucujete Hrvatima Britanske Kolumbije da im je “uzaludan trud”. Divota! Nije li supstanca Vase poruke cinizam?

Slazem se s Vama da je Hrvatska na koljenima zbog masovne pljacke interesnih lobija, medjutim nije samo zbog njih nego pak i zbog mnostva onih koji su od malena priviknuli bezbriznom i ugodnom zivljenju, priviknuli prosjacenju, tracarenju, mudrovanju i kukanju. Jedino nisu priviknuli korisnom, postenom, pozrtvovanom i discipliniranom radu.

I da ne ne duljim, pred zavrsetkom cu Vam, a tek ravnanja radi predociti dio teksta jednog vaseg uvazenog clana, a koji se odnosi na prijedlog nekih “zelenih” (prije bih rekao trulih) EU parlamentarki.

“Na stranu to sto to kosta ne male novce, ali to je potpuno besmisleno, jer je razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika je kao otprilike ona izmedju njemackog i austrijskog njemackog ili francuskog i belgijskog francukog ili portugalskog i brazilskog portugalskog.

Sjetimo se one paranoje kad se svim silama pokusavalo dokazivati kako hrvatski i srpski nisu jedan jezik, pa se izdavali i kojekakvi razlikovni rjecnici, koja se na srecu stisala, ne radi dokazivanja da se radi o inacicama istog jezika, nego radi besmisla razdvajanja ionako razdvojenih naroda i ljudi s jedne strane, uz zagovor suzivota s druge strane.”

Eto vidite g. Zeljko uz mnostvo inih bisera koje je Jugis Protecta lansirala i navedeni je (s)kuhan u njenoj kuhinji. I upravo stoga, nemojte se osvrtati na Hrvate Britanske Kolumbije cija su nastojanja usredostrucena na to da im pokoljenja, kako sada tako i u buducnosti, govore hrvatskim jezikom. Mi koji smo nastanjeni u uredjenim i naprednim drzavama necemo moci odredjivati smjernice koje bi se mogle u Hrvatskoj odvijati, a ni vi ih, gospodo iz Jugis Protecta, nemojte odredjivati nama.

Sa stovanjem
Pavle Jelovic, Saskatoon, SK.




Postovani g. Jelovicu,

Uvelike se slazem s Vasim vidjenjem situacije. Tuzna je cinjenica da mi, Hrvati koji svoj cio zivot zivimo u Hrvatskoj, uglavnom nismo naucili ispravno politicki razmisljati i u nasoj politickoj nepismenosti nam se lako dadu prodati lude i zloceste ideje i poluistine kao nesto sto bi bez razmisljanja trebali prihvatiti. Ni ja u prvi mah nisam uocio ovo o cemu pisete ali vec i cinjenica da g. Zeljko pise ovako n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku je indikativno. Cak i da je napisao ne vrijedi NAM entuzijazam diljem svijeta kada ce NAM mangupi na vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku ne bi bilo dobro jer odaje kapitulantski duh. Ovako se samo pitam tko je on ako ce nama unistiti Hrvatsku a ne i njemu.

Srdacan pozdrav!
Darko Ercegovic, Sibenik




Postovani gosp. Jelovic,

Vasa se adresa nasla na popisu, vjerojatno zbog kumunikacije neke grupe s nama. Zalosno je da zivite u drzavi u kojoj vladaju zakoni (the rule of law), a istovremeno ne zelite da to bude slucaj u Vasoj bivsoj domovini. Vama je zgodno “kitite” se Hrvatskom u inozemstvu, a malo Vas briga kako njezini gradjani zive. Gradjani Hrvatske traze samo ono sto vec postoji u civiliziranim zemljama zapadne Europe, a i Kanada nije daleko od toga. Kada biste bili stvarni rodoljub, zeljeli biste da vecina hrvatskih gradjana dostojno zivi, a ne nekoliko stotina politicki podobnih obitlji.

Sto se tice jezika mi o tome nismo nista rekli. Steta sto svjetski jezik za medjusobnu komunikciju svih naroda nije postao ESPERANTO, a svaki narod ima pravo sluziti se svojim jezikom. Bilo bi zanimljivo znati kako Vasa djeca u Kanadi govore hrvatski.

U mladim godinama bio sam izrazito nacionalno orijentiran, ali kada danas vidim kakva je pljacka ucinjena u ime hrvatstva, onda me sram reci da sam Hrvat. Hrvatstvo je u Hrvatskoj postalo profesija. Stravicno, zar ne? Bruno Busic je svojevremeno napisao da ce Hrvati dobiti svoju drzavu i onda ce tek vidjeti sto znaci pljacka od pripadnika vlastitog naroda. To se upravo dogodilo s planom Franje Tudjmana da ustolici 200 vladajucih obitelji u Hrvatskoj. Jedna od tih obitelji je i obitelj Hanzekovic (otac je bio prvi Tudjmanov ministar financija, a sinu je osigurao da njegov odvjetnicki ured odredjuje visinu tarifa za gradjane i zastupa veliki dio drzavnih firmi i poduzeca). Tako je danas mladji Hanzekovic jedan od najbogatijih Hrvata.

S postovanjem,

JURIS PROTECTA
Z. Zeljko


— Original Message —
From: Michael Pack
Sent: Friday, February 05, 2010 12:27 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Stovani gdin Protecta,

Mozda i jeste dobar Hrvat, ali jeste li patriot? Kako mozete biti takav pesimist, a i blato bacati (samo) na naseg najveceg drzavnika dr Franju Tudjmana? Zasto ne spominjete one poslije njega, koji su prodali sva nasa drzavna dobra, ukljucujuci i hrvatske banke? Ili Racana, koji nas je skoro utopio u Istarskoj Vali? Ili Mesica, koji ode na strani sud i svjedoci protiv nasih osloboditelja – generala? Sto Vi znate o pljacki. Tocno, dogodila se u onom ratnom kaosu i nek svi koji su sudjelovali, budu sudjeni.

Pitanje: zar vise volite srpske ili ruske tajkune od Todorica i drugih hrvatskih?

Molim Vas, budite pozitivni, ne blatite svoj hrvatski narod

Michael Pack


— Original Message —
From: Juris Protecta
Sent: Friday, February 05, 2010 8:24 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski programprovincije British Columbia

Ako se radi o pljački onda mi je gora hrvatska pljačka od tudjinske pljacke.

Pozdrav,
Z. Zeljko


— Original Message —
From: Paul Jelovic
Sent: Friday, February 05, 2010 6:48 PM
Subject: RE: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincijeBritish Columbia

Cijenjeni g. Zeljko,

Buduci sto ste, ste u odgovoru pribjegli, upotrebi niskih udaraca, stoga cemo okoncat polemiku. Ponovno cu Vam naglasiti da sam i sam za eliminiranje korumpiranih pojedinaca iz svih segmenata u Lijepoj nasoj, bez obzira na njihovu stranacku pripadnost. Tu ne bismo smjeli gledati da li se radi o korumpiranom Handzekovicu ili pak Nobilu. Dakle, vasem clanu.

Ali racunam da nije uputno rusiti hrvatske korupcionase uz pomoc neojugoslavenskih. A takvih je u Juris Protecta ohoho. Zar mislite da Cacic bolji od Keruma?! Nadalje, kako biste se uvjerili kojim jezikom/cima govore izvolite njihov telefonski broj pa ih upitajte: (306) 978-2032

Uz pozdrav
Pavao Jelovic

Saskatoon Kanada/Zupanja Hrvatska

-bivsi politicki zatvorenik
-bivsi pripadnik 104 posavske brigade
-autor osamnaest samostalnih i suautor osam skupnih zbirki pjesama


— Original Message —
From: Michael Pack
Sent: Sunday, February 07, 2010 1:42 AM
Subject: Re: Kanada: Hrvatski jezik ukljucen u skolski programprovincije British Columbia

Slazem se, ali prvo treba optuziti, pa dokazati i izreci pravorijek a na zalost u mnogim slucajevima to su samo blebetanja bez dokaza. Ponavljam, na svim stranama i sferama hrvatskog drustva ima i dandanas previse kradja i mafije, to je nasa boljka. Ali isto je nasa boljka traziti dlaku u jajetu i tamo gdje se ne ce moci naci. Vecina je hrvatskog naroda sretna imati svoju neovisnu drzavu Hrvatsku i nemojmo prekopavati po mrtvim grobovima, dosta nam to cini EU, Haag i komunisti, koji bi se trebali skriti u misju rupu od srama, jer su nam bas oni ucinili vise zla i od tkzv antifasista. I dandanas zale za svojom bivsom kravom muzarom, Jugovinom. I drze fotelje od tvornica do vlasti.

Bez ljutnje
Michael Pack


— Original Message —
From: Paul Jelovic
Sent: Monday, February 08, 2010 1:01 PM

G. Zlatko,
Umjesto komentara na izlozeno izvolite ovo:

Svakodnevno mi gledamo cudnovate igrokaze,
Kojekakvi egzorcisti, licemjeri i nakaze
Sve sto brizno njegovasmo kopitima sada gaze,
Pale vatru medju nama i zlocince pronalaze.

Branitelje i casnike za zlocine optuzuju,
Lijepu nasu podlo kradu, rasprodaju, zaduzuju,
Puk klevecu gdje god zinu, necastivog posluzuju
Za suradnju s dusmanima, okov oni zasluzuju.

Ponovno su razigrani u sumnjivom nekom kolu,
Raduju se nasim zlima, porazima i raskolu,
Opet nam je, ljudi moji, ropski zivot na pomolu.
Jer udbaski stipendisti kod nas sjede na prijestolu.

Pisao bih jos kojesta, al’ sam zbilja jako zedan,
Pa cu poci okrijepit se, u vino sam sad zagledan
No, prije cu upitati: Je l’ komunist, bar ijedan
Zbog zlosilja i zlocina ruci pravde dosad predan?

Pavao Jelovic
Saskatoon Kanada

Vinko Grubišić: TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA

Canadian Croatian Congress

Vinko Grubišić
TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću – dr. Vinko Grubišić • Škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova

Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon sv. mise, ispred hrvatske crkve. Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja «Canadian Teachers of the Croatian Heritage», a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete:

a) imati dovoljan broj zainteresiranih učenika;

b) program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario;

c) kvalificirana srednjoškolskoga profesora.

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu.

Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa.

S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike, bolje rečeno «srpsko-hrvatskog» Milan Sudučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik «koji ne postoji». Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava. Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači «dokaz».

Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete «Letter of Standing», a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete «Teacher Certificate») s pravom predavanja posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili.

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Prof. Megler u suradnji s nekim drugim hrvatskim entuzijastima, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić i Marin Sopta, bili su od velike pomoći. Tu su nam se pridružili Stjepan Mišljenović te bračni par Jelena i Nikola Vrdoljak. Djevojke i mladići iz njihove plesne grupe «Zrinski-Frankopan» gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame «Robinja», u koju su se uključili gotovo svi učenici.

Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne hrvatske prosvjetne organizacije HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Europe) kojoj je na čelu dugi niz godina vrijedni požrtvovni fra Ljubo Krasić, a od velike je pomoći bilo i nekoliko seminara koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika i folklora.

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. Tu je ogromni posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi ne tako davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi.

Trebalo je tako u istom razredu slijediti nekoliko programa. Kasnije su škole u drugim mjestima uvele hrvatski kao nastavni predmet, u Kitcheneru, Bramptonu, Hamiltonu, Ottawi… Programi su se mijenjali, upotpunjavali… Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s Hrvatskim konzulatom u Missisaiugi omogućuje nove polete i nova ostvarenja.

Prilog:
RATIONALE 1
(Croatian III – Revised Course)

The aim of the course is to provide students (regardless of their ethnic affiliation or age) with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language, which is spoken in the Republic of Croatia, Yugoslavia, and to learn more about the Croatian culture which is 1300 years old. The following five groups of students could benefit from the third level of the course. All would, of course, have successfully completed the Croatian II, or its equivalent.

I. Students who are affiliated with a Croatian Canadian Community by birth and wish to preserve their heritage. Inclusion of Croatian Language in a Secondary School Program is the most effective way in which the Croatian Community can maintain their heritage and culture in their new homeland, and at the same time, reinforce their feeling of belonging to our Canadian society.

2. Students who become affiliated with the Croatian Canadian Community by marriage and want to continue to develop their communication skills and hence strengthen their family relationship.

3. Students from other ethnic origins who are affiliated with the Croatian Canadian Community by interest (members of folk dance groups, soccer clubs, etc.) and want to expand and improve their knowledge for travel in Croatia.

4. Students who intend to study History at the University level and major in the Medi- terranean or Central European History, Croatia in particular.

5. Students who intend to study Slavic languages at the University level in Canada or abroad and use the Croatian as one subject, or as the bridge to the Russian language, or to the Old Slavic language which is a compulsory subject at any Slavic Institute in the world.

II. GENERAL AIMS

(a) The course will deal, at a senior-intermediate level with all four communication skills but with increased emphasis on reading and writing. 

(b) The course will involve continued study of Croatian history, geo¬graphy and the introduction of classical, renaissance and Croatian dialectal literature selections.

III. OBJECTIVES

At this level, the language of instruction is Croatian. Students successfully completing Croatian III should be able to demonstrate the 

Summary

THIRTY YEARS OF THE CROATIAN LANGUAGE IN THE SECONDARY SCHOOLS OF ONTARIO (CANADA)

In mid 1976 the Croatian language became a part of the secondary school program in Ontario (Canada) thanks to the Minister of Education at the time, Betty Stevenson, and the lobbying effort of Croatians, including those of Vinko Grubišić, the most prolific writer of textbooks for the Croatian language and culture in the Croatian communities abroad in the 20th century.

This secondary school program dovetailed brilliantly with the activity of the, at the time very active, Croatian educational organisation HIŠAK (Croatian Schools of America and Canada) led for many years by the worthy and selfless Friar Ljubo Krasić. Also of great help were the several seminars organised by HIŠAK that included all of the more significant places where Croatian language and culture schools were active in the Croatian communities abroad.

Croatian language and culture schools are active across Canada, in Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas and Windsor, all making the effort to instil into a gen- eration of young Canadian Croatians, dedicated to their new homeland, a love of the Croatian homeland of their parents and grandparents.

Resúmen

TREINTA AÑOS DE ENSEÑANZA DE IDIOMA CROATA EN LAS ESCUELAS SECUNDARIAS DE ONTARIO (CANADÁ)

A mediados de 1976 el idioma croata comenzó a formar parte del programa de ense- ñanza secundaria en Ontario (Canadá) gracias a la gestión de la ministra de instrucción pública de aquélla época, Betty Stevenson, y a la actividad de los „lobbys“ croatas. En dichos lobbys actuaba el dr. Vinko Grubišić, uno de los autores mas prolíficos de manu- ales de idioma y cultura croata para la emigración.

Este programa de enseñanza secundaria se adaptaba de modo excelente al trabajo de la muy activa organización cultural croata „Escuelas croatas fuera de la Patria – de América, Australia y Europa“ (ECfP), encabezada durante muchos años por el diligente y sacrificado fray Ljubo Krašić. Fue grande el aporte de seminarios organizados por la ECfP en todos los lugares significativos donde existían escuelas de idioma y cultura croata para la diáspora.

Actualmente, dichas materias se enseñan a lo largo y ancho de Canadá en escuelas de Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas y Windsor. La finalidad de dichas escuelas es motivar a las jovenes generaciones de croatas canadienses para que del mismo modo como aman a su nueva Patria, aprendan a querer a Croacia, la tierra natal de sus padres y abuelos.

Vinko Grubišić:
Trideset godina hrvatskoga jezika u srednjim školama Ontarija

Godina 2006 – 20007

stranica 105 – 109 link:
http://www.matis.hr/pdf/HIZ_2007.pdf
http://www.crocc.org/english/events/info.asp?id=21266

Postovani g. Jelovicu,

Postovani g. Jelovicu,

Uvelike se slazem s Vasim vidjenjem situacije. Tuzna je cinjenica da mi, Hrvati koji svoj cio zivot zivimo u Hrvatskoj, uglavnom nismo naucili ispravno politicki razmisljati i u nasoj politickoj nepismenosti nam se lako dadu prodati lude i zloceste ideje i poluistine kao nesto sto bi bez razmisljanja trebali prihvatiti. Ni ja u prvi mah nisam uocio ovo o cemu pisete ali vec i cinjenica da g. Zeljko pise ovako n vrijedi Vam entuzijazam diljem svijet kada ce Vam mangupi n vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku je indikativno. Cak i da je napisao ne vrijedi NAM entuzijazam diljem svijeta kada ce NAM mangupi na vlasti u Hrvatskoj unistiti Hrvatsku ne bi bilo dobro jer odaje kapitulantski duh. Ovako se samo pitam tko je on ako ce nama unistiti Hrvatsku a ne i njemu.

Srdacan pozdrav!
Darko Ercegovic, Sibenik

Hrvatski jezik ukljucen u skolski program provincije British Columbia

Stovani g. Zeljko,

Uistinu ne znam otkud Vam hrabrost za iznositi smione premise o bezvrijednosti entuzijazma pojedinaca i skupina koje pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu u Britanskoj Kolumbiji. Jer, ukoliko se i dogodi da, kao sto rekoste, mangupi uniste Hrvatsku, unistit ce drzavu, ali nece uspjet unistiti narod. On je neunistiv. A za dokazivanje njegovog identiteta, jezik ce mu bit garancija i legitimacija.

Nadalje, Kada bi Vasa Jugis Protecta (da, dobro sam napisao) bila ono kakvom je pisete, apriorna zadaca bi joj trebala biti – energicno suprostavljanje diskriminatorskim strelicama koje se odapinju prema Hrvatskoj, bez obzira tko god ih i otkud ih odapinjao. Umjesto da ste izrazili zabrinutost sto nam neki EU parlamentarci pokusavaju ograniciti pravo na sluzenje jezikom kojega nam je Gospod podario, porucujete Hrvatima Britanske Kolumbije da im je “uzaludan trud”. Divota! Nije li supstanca Vase poruke cinizam?

Slazem se s Vama da je Hrvatska na koljenima zbog masovne pljacke interesnih lobija, medjutim nije samo zbog njih nego pak i zbog mnostva onih koji su od malena priviknuli bezbriznom i ugodnom zivljenju, priviknuli prosjacenju, tracarenju, mudrovanju i kukanju. Jedino nisu priviknuli korisnom, postenom, pozrtvovanom i discipliniranom radu.

I da ne ne duljim, pred zavrsetkom cu Vam, a tek ravnanja radi predociti dio teksta jednog vaseg uvazenog clana, a koji se odnosi na prijedlog nekih “zelenih” (prije bih rekao trulih) EU parlamentarki.

“Na stranu to sto to kosta ne male novce, ali to je potpuno besmisleno, jer je razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika je kao otprilike ona izmedju njemackog i austrijskog njemackog ili francuskog i belgijskog francukog ili portugalskog i brazilskog portugalskog.

Sjetimo se one paranoje kad se svim silama pokusavalo dokazivati kako hrvatski i srpski nisu jedan jezik, pa se izdavali i kojekakvi razlikovni rjecnici, koja se na srecu stisala, ne radi dokazivanja da se radi o inacicama istog jezika, nego radi besmisla razdvajanja ionako razdvojenih naroda i ljudi s jedne strane, uz zagovor suzivota s druge strane.”

Eto vidite g. Zeljko uz mnostvo inih bisera koje je Jugis Protecta lansirala i navedeni je (s)kuhan u njenoj kuhinji. I upravo stoga, nemojte se osvrtati na Hrvate Britanske Kolumbije cija su nastojanja usredostrucena na to da im pokoljenja, kako sada tako i u buducnosti, govore hrvatskim jezikom. Mi koji smo nastanjeni u uredjenim i naprednim drzavama necemo moci odredjivati smjernice koje bi se mogle u Hrvatskoj odvijati, a ni vi ih, gospodo iz Jugis Protecta, nemojte odredjivati nama.

Sa stovanjem
Pavle Jelovic, Saskatoon, SK.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Ministarstvo obrazovanja kanadske provincije British Columbije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda.

Učenici u British Columbiji će biti u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta, odabrati hrvatski jezik, koji će jednakopravno s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je u provinciji Ontario uveden hrvatski jezik u redovni školski program, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, a uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ottawi, nadležno ministarstvo provincije prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani do sljedećeg semestra pripremiti provincijski curriculum, za koji postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od 18 815 članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije. Dobivanje statusa redovnog predmeta u još jednoj kanadskoj provinciji je novo priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom partnerskom hrvatsko-kanadskom političkom okviru.

Mario Dragun
Glasnogovornik


Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

OTTAWA / WASHINGTON – Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji. Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama. [Hina]

Vjesnik
Utorak, 2. veljače 2010.
http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/02/vijesti.asp


OD 5. DO 12. RAZREDA
U kanadske škole uveli hrvatski jezik

Školarci u kanadskoj provinciji British Columbiji od 5. do 12. razreda za jedan od izbornih predmeta od nove školske godine mogu izabrati i hrvatski jezik.

OTTAWA – Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi.

Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5. do 12. razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. Piše: Hina

http://www.rtl.hr/u-kanadske-skole-uveli-hrvatski-jezik-clanak-15678


Kanada: Hrvatski jezik uključen u školski program provincije British Columbia

Hrvatski jezik uključen je u redovni školski program u kanadskoj provinciji British Columbia, priopćilo je u ponedjeljak Veleposlanstvo RH u Kanadi. Ministarstvo prosvjete kanadske provincije British Columbia prihvatilo je hrvatski jezik kao dio redovnog školskog programa od 5 do 12 razreda. Učenici u British Columbiji bit će u mogućnosti, u kategoriji izbornih predmeta odabrati hrvatski jezik, koji će jednako s drugim jezicima i predmetima utjecati na njihov uspjeh.

Budući da je obrazovanje u Kanadi u nadležnosti provincija, mogući status hrvatskog jezika se rješava pojedinačno u svakoj od njih. Nakon što je provincija Ontario odobrila hrvatski jezik u svom redovnom školskom programu, Kanadsko-hrvatski kongres je 2005. godine započeo istu proceduru u British Columbiji.

Ustrajnim radom Kanadsko-hrvatskog kongresa, koordinatorice projekta Helene Prlić i uz potporu Veleposlanstva RH u Ottawi, provincijsko nadležno ministarstvo je prihvatilo hrvatski jezik kao dio redovne nastave u osnovnim i srednjim školama.

Hrvatski nastavnici su pozvani da do sljedećeg semestra pripreme nastavne programe, za koje postoji veliki interes brojne hrvatske zajednice od gotovo 19 tisuća članova, ali i ostalih stanovnika British Columbije.

Dobivanje statusa u redovnom školskom programu u još jednoj kanadskoj provinciji, novo je priznanje hrvatskom jeziku i identitetu, hrvatskoj zajednici u Kanadi i novom hrvatsko-kanadskom partnerstvu. (Hina)

http://www.barkun.hr/2010/02/01/kanada-hrvatski-jezik-ukljucen-u-skolski-program-provincije-british-columbia/

ICTY – Kako je tužiteljstvo krivotvorilo istinu

ICTY – Kako je tužiteljstvo krivotvorilo istinu

Nakon što su, koncem 2004. godine, sve optužnice podignute, a ICTY počeo primjenjivati svoju izlaznu strategiju, vidi se koliko su u pravu bili profesori međunarodnog prava Alain Pellet i George Abi-Saab kad su na samom početku upozoravali na loše pravne temelje ICTY-a. Sada je posve očito da je takva pravda bila “skupa, spora i ne-pravedna”, da je “u tužiteljevim rukama koncentrirana prevelika moć” i da zapravo nije bilo instance kojoj je dužnost “utvrditi istinu”. Jer ako je tužitelj taj koji odlučuje koje će se istrage voditi, tko će biti optužen i kako će se kvalificirati djela, jasno je da se međunarodna pravda nalazi u njegovim rukama.

I naposljetku, koliko god se tko pozivao na presumpciju nevinosti, optužnice ICTY-a u javnosti su često tretirane kao pravomoćne presude, a istrage koje je vodilo Tužiteljstvo bile su pogodan medij za različite političko-obavještajne utjecaje i manipulacije. No nije istina bila tek kolateralna žrtva takvoga pravnog sustava. Ona je katkad i namjerno ubijana zbog političke volje Tužiteljstva, odnosno ljudi čiji je utjecaj na tužitelja bio presudan. Upravo to dogodilo se s istragom o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u dolini Neretvice i Neretve u sjevernoj Hercegovini (općine Jablanica i Konjic).

Bosna i Hercegovina

Riječ je zapravo o slučaju koji bi mogao biti ogledni model etničkoga čišćenja ostvarenoga kombinacijom vojnih operacija, ratnih zločina i zatočeničkih centara. Ujedno je to i primjer na kojem se vidi kako je Alija Izetbegović ratom protiv Hrvata u BiH planirano stvarao prostor za muslimansku državu, onakvu o kakvoj je govorio zapovjedniku svoje vojske Seferu Haliloviću na povratku iz Ženeve, nakon predstavljanja Vance-Owenovog mirovnog plana [S. Halilović, “Lukava strategija” Sarajevo 1997.]

Muslimanske izbjeglice koje su iz istočne Bosne protjerali Srbi, u Konjic i Jablanicu stižu već ujesen 1992. Tako se primjerice u Jablanici, broj muslimanskog stanovništva udvostručio, a izbjeglice traže svoj novi životni prostor. Otvoreni rat protiv Hrvata počinje u ožujku: 23. ožujka pripadnici Armije BiH ubijaju 6 pripadnika HVO-a, 4 u Gostovićima, općina Konjic, i još 2 na drugim lokacijama u istoj općini. Tri dana kasnije, muslimanska jedinica koja je dotad pripadala HVO, upada u nebranjeni brdski zaseok Orlišta u kojem su živjeli stočari i na vrlo brutalan način ubija 4 civila, a dan kasnije u brdskom selu Buščak, ubijaju još dvojicu pripadnika HVO-a. Dvadeset dana poslije, istoga dana kad HVO počinje napad u Lašvanskoj dolini, uključujući i napad na Ahmiće, 16. travnja ujutro Armija BiH upada u hrvatsko selo Trusina, zauzima ga bez ispaljenog metka, a pripadnici HVO-a koji su bili na straži na okolnom brdu, predaju se pod prijetnjom da će im obitelji biti pobijene. (Fusnota: Autorica razgovarala s Milkom Drljo i njezinom kćerkom Andrijanom. Pod prijetnom da će ubiti tada četverogodišnju Andrijanu i četrnastgodišnjeg joj brata, majka Milka je išla na položaj HVO-a na obližnjem brdu tražiti sina Ivana (19 godina] i njegovih desetak kolega, da se idu predati vojnicima A BiH.)

Nakon predaje, zarobljavanja i selekcije, muslimanska vojska ubija 25 ljudi, praktički sve vojno sposobne muškarce u tom selu. Preživjeli su protjerani. Napadi na ta sela, baš kao i većina muslimanskih vojnih akcija u muslimansko-hrvatskom ratu, imaju svoju vojnu logiku: riječ je o hrvatskim selima smještenim uz alternativne putove koji povezuju Konjic i Zenicu, kojima se služila Armija BiH. U drugom valu ofanzive, pri pokušaju da dolinom Neretve otvore put prema moru za novu muslimansku državu (fusnota: operacija, najveća koju je muslimanska A BiH ikada vodila, imala je kodno ime Neretva 93 i kao takva se spominje i u spisima ICTY-a), Armija BiH počinila je još dva velika zločina. Pokolj Hrvata u Grabovici, selu uz obale Neretve, jedan je od najjasnijih primjera zločina nad civilima. Nakon što je u svibnju 1993. godine Grabovicu osvojila A BiH, u tom selu više nije bilo nijednoga vojnika HVO-a, prve crte fronte bile su udaljene dvadesetak kilometara. Početkom rujna u selo dolaze pripadnici posebnih muslimanskih jedinica iz Sarajeva i između 8. i 9. rujna ubijaju hrvatsko stanovništvo na najbrutalnije načine, ukupno 32 od 91 stanovnika. Na desnoj obali Neretve pobijeni su svi, uključujući i četverogodišnju djevojčicu Mladenku Zadro. Spasila su se jedino njezina dva brata, dječaci koji su tada imali 8 i 9 godina, a koji su pobjegli u šumu. Na lijevoj obali bilo je više preživjelih, koji su odvedeni u logore.

Tjedan dana poslije, u Uzdolu, općina Rama, Armija BiH počinila je zločin koji je po tipu najusporediviji s onim u Ahmićima. U Uzdolu je bio smješten lokalni HVO koji je kontrolirao prometnicu Prozor-Jablanica, a Armija BiH željela je presjeći tu prometnicu i otvoriti si put prema jugu. Dio žrtava muslimanskog napada stradao je u borbi, dio ih je ubijen kao kolateralne žrtve, a dio su žrtve vrlo brutalnoga ratnog zločina koji uključuje sakaćenja. Ubijeno je 12 vojnika i 29 civila, mahom staraca. U to vrijeme, u općinama Konjic i Jablanica postoji više desetaka logora, odnosno zatočeničkih centara za Hrvate, zlostavljanja u njima po brutalnosti ne zaostaju za zlostavljanjima u hrvatskim logorima za muslimane u Hercegovini. No i jedni i drugi, po brutalnosti su daleko ispod zlostavljanja u srpskim logorima. No dok su hrvatski logori za muslimane u Hercegovini (Dretelj, Heliodrom, Gabela, Vojno) privukle veliku pažnju medija, a potom i sudskih istražitelja, muslimanske logore za Hrvate prekrio je veo šutnje, a istraga koja je bila na putu da rasvijetli istinu o njima, pod nerazjašnjenim je okolnostima “ubijena” u tužiteljstvu ICTY-a.

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. (Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima) Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor.

Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. (fusnota, izvor iz istražiteljskog tima) Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom (fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici), Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. (fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici).

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani. Najčešći razlog koji navode jest strah. Baš kao i u travničkoj općini, povratak je usporavan napadima na povratnike. Onaj najtragičniji, dogodio se na Badnje veče (24. prosinca) 2002. godine, kada je sljedbenik radikalnih islamskih ideologija Muamer Topalović u nekoć hrvatskom selu Kostajnica, upao u kuću povratničke obitelji Anđelić i ubio Anđelka (68), njegove kćeri Maru (46) i Zoricu (27) i ranio sina Marinka (30).

Zločin, sa simboličnom božićnom porukom povratničkoj katoličkoj obitelji je izazvao i značajnu pažnju međunarodne administracije, M. Topalović je pred sudom BiH osuđen na 35 godina zatvora. No strah je ostao: nakon toga šestero Hrvata povratnika (Viktor Čelić, Kate Čelić, Anđa Drljo, Ivan Azinović, Ivan Blažević, Ivan Verkić) na tom malom području i blizini Jablaničkog jezera i rijeke Neretve umrlo je pod okolnostima koje njihove obitelji smatraju sumnjivim, dok nalazi (muslimanskih) istražnih organa ukazuju kako je riječ o prirodnim smrtima. Obiteljima je sumnjivo što su njihovi rođaci završili utapanjem: u Neretvi, Neretvici ili Jablaničkom jezeru, pod čudnim okolnostima (bez odjeće, s ozljedeama od tupih predmeta, a prema službenim organima BiH uzrok smrti je srčani udar. (fusnota, Zvonko Dragić, Gorka vremena Hrvatskoga naroda konjiva, Klisa, Župe i Bjelimića, Mostar, 2006, str 224) Taj prostor općina Konjic i Jablanica danas je jedno od najaktivnijih središta radiklanoga islama u BiH.

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga. Naš se izvor ne sjeća da je ikad dotad niti još godinama poslije, vidio ikakav papir na kojem bi pisalo da je cilj neke istrage – Slobodan Milošević. Uostalom, Milošević je u prvoj optužnici, koju je u vrijeme intervencije NATO-a na SR Jugoslaviju podigla L. Arbour, optužen samo za zločine na Kosovu. Tek poslije dolaska Carle del Ponte, ujesen 1999. godine, haaško Tužiteljstvo počinje intenzivnije tražiti od hrvatske vlade dokumentaciju o srpskim zločinima počinjenim u ratu u Hrvatskoj 1991. godine.

Hrvatska

Istraga i priprema optužnice za Medački džep neodoljivo podsjeća na pripremu optužnica za Lašvansku dolinu. Ono što je u istrazi za Lašvu obavila muslimanska obavještajna služba AID, preko Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina, to su u istrazi za Medački džep obavile srpske obavještajne strukture preko srpskoga informacijskog centra “Veritas”. “Veritas” su početkom 1993. godine, nakon prve hrvatske operacije za povrat okupiranoga teritorija na Maslenici, (fusnota 23. siječnja 1993.) u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, na njenom tada okupiranom i od Hrvata etnički očišćenom teritoriju u Kninu, osnovale pobunjeničke srpske vlasti.

Od samoga osnutka na čelu “Veritasa” je Savo Štrbac, tadašnji tajnik vlade samoproglašene Republike Srpska Krajina (RSK). Za vrijeme SFRJ, Savo Štrbac je bio sudac Okružnoga suda u Zadru, poznat po svojoj bliskosti sa zapovjednicima JNA i suradnji s jugoslavenskom, komunističkom obavještajnom službom KOS. U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevoga ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca.

Dan poslije, kako pokazuju dokumenti “RSK” zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući “humanitarac”, na sastanku Ratnoga štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra. Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi “RSK” zadužen za “raspodjelu ratnoga plijena”. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike “Vlade RSK”, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio “registrirati srpsku opštinu Zadar”. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad neće priznati hrvatske granice. “Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji” rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova “vlada”, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u “RSK” svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva “vlada” opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske “države” u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni “RSK” ni njezine Vlade, “Veritas” je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije “Veritasa”, otvoreno govore o težnji obnove “RSK” i stvaranju Velike Srbije. Sukladno tom odnosu prema UN-u i Vijeću sigurnosti, srpske vlasti od samog početka nisu priznavale niti ICTY koji je osnovan kao organ Vijeća sigurnosti. Štoviše, odmah su ga proglasili dijelom velike antisrpske zavjere. Kasnije je otkriveno da je zamjenik glavnoga tužitelja tek osnovanog ICTYa, Graham Blewitt, Australac s dugim stažom u progonu ustaša u Australiji, ipak već tada počeo surađivati sa Savom Štrpcem na istrazi navodnih hrvatskih zločina.

Nije tu bila riječ o bilo kakvoj, nego o “vrlo uspješnoj suradnji od 1994.godine”, naglašava sam Blewitt u svojoj preporuci međunarodnim donatorima za “nevladinu organizaciju Veritas” [dokument s tekstom Blewittove preporuke od 2. ožujka 2000.godine, objavljen na web –situ Veritasa.] “Centar “Veritas” koji vodi gospodin Savo Štrbac, pomagao je i još uvijek pomaže rad Ureda tužitelja na profesionalan, ozbiljan i odgovoran način, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su se zbili u razdoblju 1990-1995 godine. Uz to, “Veritas” nalazi i Uredu tužitelja omogućuje pristup žrtvama i svjedocima kršenja međunarodnoga humanitarnog prava koja spadaju u mandat ovog Suda”, piše Blewitt u preporuci. Prvi veliki zajednički posao ICTY-a i Save Štrbca bila je istraga hrvatskih zločina u Medačkom džepu. Model je jako podsjećao na istragu zločina u Ahmićima. Samo umjesto britanskoga bataljuna UNPROFOR-a i pukovnika Boba Stewarta, u slučaju Medačkog džepa ulogu su-tužitelja preuzeli su kanadski bataljun UNPROFOR-a i pukovnik Jim Calvin. Među kanadskim Unproforcima, cijelo vrijeme nalazio se i tim britanskog SAS-a.

(Tested Mettle, str 163) Akcija Medački džep bila je vojno-policijska akcija hrvatskih oružanih snaga, vrlo ograničenoga opsega, koja se odnosila na tri sela u Republici Hrvatskoj: Počitelj, Čitluk i Divoselo. Počela je 9. rujna 1993. godine u 6 sati ujutro i završena je istog poslijepodneva. Medački džep bio je istinski “džep” između planine Velebit na kojoj su bile hrvatske snage, i grada Gospića koji je također bio pod hrvatskom kontrolom. Iz toga “džepa”, srpske znage pod zaštitom UNPROFOR-a redovito su granatirale Gospić, a njihove patrole bile su stalna prijetnja hrvatskim snagama na Velebitu. Kanadski bataljun nije činio ništa da spriječi srpsko razaranje Gospića i ubijanje hrvatskih građana.

Tadašnji šef stožera HV-a general Janko Bobetko, predložio je, a hrvatski predsjednik Tuđman prihvatio, operaciju vojnoga ovladavanja Medačkim džepom, koja je trajala jedan dan. Nakon međunarodnih pritisaka na Hrvatsku da povuče vojnike s vlastitog teritorija koji je u blitzkriegu bila vratila, 15. rujna potpisan je sporazum o prekidu vatre koji je podrazumijevao i povlačenje hrvatske vojske u roku od dva dana. Po potpisivanju sporazuma i prije isteka roka za povlačenje, pripadnici kanadskoga bataljuna pod vodstvom generala Calvina, na silu pokušavaju ući u Medački džep i dolazi do manjeg sukoba s hrvatskim vojnicima, a noću i do razmjene vatre. U izvješću UNPROFOR-a od 16. 9. 1993. piše da su oko 22h 15min. hrvatske snage zapucale na Kanađane koji su potom uzvratili vatru.

Prema francuskom “Le Mondu”, bila je to razmjena vatre u kojoj nije bilo žrtava, izravan sukob je izbjegnut. No u interpretaciji kanadske vojske to je postala “najveća kanadska bitka nakon Korejskoga rata”, a general Jim Calvin jedan od najvećih kanadskih vojskovođa svih vremena. O vojnom poduhvatu generala Calvina i njegovih vojnika napisana je knjiga Odlučnost na kušnji (fusnota -Tested Mettle, Scott Taylor i Brian Nolan, 1999. Esprit de Corps Books)

Prema Kanađanima, u bitci je ubijeno 27 hrvatskih vojnika. Prema hrvatskim službenim izvorima, u cijeloj operaciji Medački džep ubijeno je 10 hrvatskih vojnika, niti jedan od njih u bitci s Kanađanima, koje zapravo nije bilo. Čak ni srpski vojni izvori “RSK” nigdje ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku koja bi njima svakako išla u prilog. General Calvin i 875 vojnika 2. bataljuna pješačke borbene grupe “Princeza Patricija”, odlikovani su 1. prosinca 2002. godine najvišim kanadskim odlikovanjima (za herojsku i profesionalno obavljenu misiju u vrijeme operacije Medački džep u bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1993. godine. Ni general Calvin, ni oni koji su ga odlikovali nigdje ne spominju da se ta operacija vodila na teritoriju Republike Hrvatske, u to vrijeme međunarodno priznate države. Naprotiv, oni tvrde da su bili u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji, tamo su ih napale hrvatske snage, a oni su hrabro uzvratili. “Primjerna akcija borbene grupe zaustavila je hrvatske snage u njihovoj taktici etničkoga čišćenja u tom Sektoru, i bez sumnje spasila mnoge živote civila”, piše u obrazloženju odlikovanja. Velika kanadska bitka u Medačkom džepu, izučava se i na kanadskim vojnim učilištima.

Ta izmišljena kanadska bitka postupno je u istrazi tužiteljstva ICTY-a postajala veliki hrvatski zločin etničkoga čišćenja Medačkoga džepa. Kanadski vojnici i zapovjednici svjedočili su da je cilj hrvatske operacije bilo etničko čišćenje Srba i da je bila riječ o primjeni taktike “spaljene zemlje”. Savo Štrbac opskrbio ih je dokumentacijom o žrtvama već u ožujku 1995. godine, dakle u vrijeme kad su pobunjeničke “kninske vlasti” na hrvatskom teritoriju naizgled bile u najdubljoj međunarodnoj izolaciji (Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 06. 99). Metodologija je već bila poznata iz slučaja Ahmići: u civilne žrtve uračunati su poginuli vojnici, kolateralne civilne žrtve, umrli prirodnom smrću, sve što se moglo pribrojiti. Svaka kuća u kojoj su se nalazili srpski pobunjenici i iz koje je pružan otpor, postala je civilni cilj. Svaka ubijena žena postala je namjerna civilna žrtva, iako su se krajinski Srbi ponosili modelom partizanske gerile u kojoj su žene ravnopravni borci. Uobičajena vojnička metoda čišćenja neprijateljskih uporišta, postala je namjerna destrukcija s ciljem etničkoga čišćenja.

Osim dokumentacije, Savo Štrbac nalazio je i svjedoke te ih pripremao za haaško Tužiteljstvo. “Naš program “Svjedoci za Haag” najviše je financirala Vlada Kanade, preko svoje ambasade u Beogradu. Program traje još od travnja 1996. godine”, pohvalio se direktor Veritasa u kolovozu 1999. godine (Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 08. 1999). Potpomognut novcem kanadske vlade, uz podršku pripadnika kanadskog bataljuna i uz blagonaklonost zamjenika haškog tužitelja Grahama Blewitta, Savo Štrbac uspio je velikosrpsku verziju operacije Medački džep pretočiti u optužnice protiv trojice hrvatskih generala. Najprije je optužen Rahim Ademi, a potom mu je pridružen i Mirko Norac. I ratni zapovjednik HV-a general Janko Bobetko, ujedno i planer operacije, optužen je na toj operaciji koja obuhvaća tri zaseoka iz kojih su mjesecima granatirani hrvatski položaji i grad Gospić, a koje su hrvatski vojnici prilikom povlačenja doista spalili, no s obzirom na metode istrage, upitno je koliko je među 37 žrtava koje navodi Tužiteljstvo, doista bilo ubijenih civila. Samu operaciju Tužiteljstvo ICTY-a okarakteriziralo je kao plansko etničko čišćenje Srba, baš onako kako su je okarakterizirali Savo Štrbac i general Calvin.

Tužiteljstvo hrvatskoj državi nije priznalo pravo da jedne hrvatske građane zaštiti od napada drugih, pobunjenih hrvatskih građana u “džepu”, a kamoli pravo da vojnim putem vrati pod svoju upravu vlastita okupirana područja. U vrijeme kad je intenzivno istraživalo zločine u Medačkom džepu iz 1993., isto Tužiteljstvo nije imalo ni jednu provedenu istragu etničkog čišćenja koje su srpske snage počinile u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Vukovar (fusnota – Srpski zločini u Vukovaru , svedeni su na slučaj “Ovčara” odnosno egzekuciju ranjenika i pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice nakon što su srpske jedinice zauzele grad), Dalj, Erdut, Ilok, čitav niz sela u istočnoj Slavoniji i Baranji, zatim dalmatinska sela Kijevo, Škabrnja, Nadin, Drniš, Baćin, kao primjeri najbrutalnijega etničkog čišćenja, za Tužiteljstvo nisu postojali. Hrvatska vojna operacija Oluja postala je predmet istrage Tužiteljstva ICTYa odmah po svom okončanju, 7. kolovoza 1995. godine. Dakako, glavni je suradnik bio Savo Štrbac. U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše : “U kolovozu (1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, kojeg su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem. Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija ne će uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu” (Bill Clinton, My Life, Izdavač, mjesto i godina, str 666-667).

Toj hrvatskoj akciji za vraćanje ustavnopravnoga poretka na 18 % svoga područja koje je četiri godine bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika i zaštitom UN-a, čestitali su brojni diplomati uključeni u postjugoslavenski mirovni proces, nemoćni da mirovnim porukama zaustave velikosrpski ratni stroj. Svojim profesionalnim karakteristikama, Oluja je izazvala respekt vojnih analitičara i iznenadila laike. Za samo 36 sati oslobođen je Knin, dotad smatran neosvojivom tvrđavom srpskih pobunjenika iz koje se četiri godine prkosilo svim međunarodnim mirovnim naporima. “Sve dok hrvatska vojska nije objesila svoju zastavu iznad Knina, nakon jedva 36 sati ofanzive, glasnogovornik snaga Ujedinjenih naroda još je imao prilike pričati o navodno fenomenalnim borilačkim kvalitetama i vještinama srpskih snaga.

Hrvatska pobjeda pokazala je da su pričali koješta. Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne policy-makere, hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima”, komentirao je nekoliko dana poslije Wall Street Journal (WSJ od 10. 8. 95) New York Timesa je iz Sarajeva izvještavao: “I osoblje i pacijenti sarajevske bolnice zahvaljuju ofanzivi hrvatske vojske protiv srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, za dašak normalnosti koju sad proživljavaju… I osoblje i pacijenti računaju kako su srpske snage destabilizirane ozbiljnim napadima na njihove suradnike u Hrvatskoj” (NYT od 6. 8. 95.] Službeni Washington bio je zadovoljan rezultatom. “Bio je to prvi poraz Srba u četiri godine i on je promijenio i odnos snaga na terenu i psihologiju svih strana”, piše Clinton (Bill Clinton, My Life, Hutchinston,2004, str. 667). Otkriva kako je dan uoči početka Oluje posjetio poznatoga dopisnika ABC News-a Sama Donaldsona u bolnici i ovaj je iz bolničkoga kreveta izvijestio da bi hrvatska ofanziva mogla biti korisna u rješavanju sukoba (Bill Clinton, My Life, str. 667). Na drugoj strani, službena Britanija bila je u prvom trenutku rezervirana prema operaciji i dogovorno s ostalim članicama mirovne kontaktne skupine, SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, pozvala je Hrvatsku da zaustavi ofanzivu.

Već prvog dana operacije Oluja, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bivši švedski premijer Carl Bildt, apelirao je za optužnicu protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, ni više ni manje nego zbog – prekomjernoga granatiranja Knina, utvrde i “glavnoga grada” srpskih pobunjenika. Iz svoje baze u Kninu, UN-ov glasnogovornik izvještavao je kako su gađane i civilne zgrade, uključujući i bolnicu, i da je popucalo dosta stakala. Nekoliko dana poslije tih dramatičnih izvještaja, dopisnik Washington Posta zatekao je u kninskoj bolnici drukčiju sliku: “Gradska bolnica, koja je navodno teško oštećena, pretrpjela je izgleda samo jedan udarac granate. UN-ova službenica koja je u tom trenutku bila u bolnici, vjeruje da su hrvatski topnici gađali srpski tenk koji je pucao s pozicije kraj bolnice.” (WP od 10. 8. 95) Savo Štrbac, kao tajnik vlade koja nestaje, poslao je tih dana žurno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju, optužujući Hrvatsku zbog etničkog čišćenja Srba.

No tek koji dan poslije u Banjoj Luci, i kasnije u Beogradu, potpuno se posvetio radu u udruzi Veritas, ne skrivajući da mu je cilj dovesti hrvatsko vodstvo na optuženičku klupu Haaškoga suda. Hrvatske vlasti olakšale su mu taj posao. Nakon briljantne vojne operacije Oluja, u danima uspostavljanja policijskoga nadzora i administrativne uprave na 10.500 km2 reintegriranoga područja, dogodio se palež i pljačka napuštenih srpskih kuća i počinjeno je više brutalnih ubojstava , uglavnom starijih osoba (fusnota – prema podacima tužiteljstva : Grubori 28.8. 1995 – 7 ustrijeljenih osoba, Gosić 27.8. 1995- 8 ustrijeljenih osoba, Varivode 28.9 1995 -9 ustrijeljenih osoba). Zakazala je i vojna i civilna hrvatska policija koja nije prepoznala opasnost i nije spriječila zlodjela, koja su počinjana uglavnom nakon okončanja same vojne operacije. (fusnota – vojna operacija Oluja službeno zavšena 7. kolovoza 1995.)

Nakon što su zločini počinjeni, počinitelji su uglavnom kazneno prijavljivani ( 3.978 kaznenih prijava), osuđene su 1492 osobe, njih trinaest na zatvorske kazne od 1 do 15 godina. Ali činjenica je da hrvatske policijske i sudbene vlasti nisu na profesionalno uvjerljiv način istražile, i provele sudske postupke za nekoliko eklatantnih zločina nad Srbima nakon službenog okončanja operacije, poput Grubora, Varivoda ili Gospića. (fusnota – upravo stoga što ni hrvatski sudovi, niti haaško Tužiteljstvo nisu proveli profesionalnu istragu tih zlodjela i utvrdili činjenice, danas nedostaju vjerodostojni podatci o broju žrtava i o njihovom statusu. Hrvatske su službene vlasti te brojke zanemarivale ili minorizirale dok na srpskoj strani dolazi do značajnih preuveličavanja, u civilne žrtve se ubrajaju poginuli srpski vojnici, stanovnici okupiranih područja koji su umrli prirodnom smrću pa čak i oni koji su ubijeni u međusobnim obračunima).

Velikosrpska propaganda u vezi s operacijom Oluja, kao pomoć u istrazi Tužiteljstva Haaškoga suda o tim događajima, katkad je bila upravo groteskna, primjerice Veritasova brošura “Srpska Krajina, August 95 – Izgon Srba”. Autor tog teksta koji promiče rasističku, velikosrpsku tezu o genocidnosti Hrvata, prof. Svetozar Borak, piše da “Hrvati samo sticajem okolnosti nisu ubili milijun Srba, ali metode obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma”. Nažalost, buduće optužnice za Oluju samo se u nijansama razlikuju od velikosrpske idejne platforme ponuđene u toj brošuri. Prva optužnica, protiv zapovjednika Južnog sektora, generala Ante Gotovine koji je vodio ključni dio operacije uključujući zauzimanje Knina, u Hrvatsku je stigla početkom lipnja 2001. godine.

Tjedan dana prije, u srpskim medijima najavio ju je Sava Štrbac. U toj optužnici samoproglašena RSK statusno je izjednačena s međunarodno priznatom hrvatskom državom, a hrvatsko osamostaljenje, iako zajamčeno svim jugoslavenskim ustavima, uključujući i posljednji iz 1974., kvalificirano je kao secesija. Kvalifikacija o hrvatskoj secesiji od Jugoslavije bila je sukladna gledištima službenoga Beograda i suprotna zaključcima međunarodne, tzv. Badinterove komisije koji su ugrađeni u sve dokumente UN-a. General Gotovina tada je iznenada nestao, a Sava Štrbac je likovao. “Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše historiju, ili kako Račan voli da kaže “kriminalizira” Domovinski rat. U tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na RSK, na teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Samim tim, država koja je nastala na zločinu ne može postojati, već se mora redefinovati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti RSK“, kaže Sava Štrbac (Nedeljni telegraf, kolovoz 2001).

U međuvremenu, Carla del Ponte pretvorila je Oluju i izrijekom u “udruženi zločinački pothvat” i krajem veljače 2004. podigla nove optužnice, protiv upravitelja Knina nakon okončanja vojne operacije, generala Ivana Čermaka, i zapovjednika vojne policije, Mladena Markača. Prva mjesta među sudionicima zločinačkoga pothvata zauzeli su pokojnici: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednici glavnoga stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. No kao suradnike “udruženoga zločinačkog pothvata” Carla del Ponte navela je i “ostale pripadnike HDZ-a i lokalnih vlasti”. Na inicijativu britanske diplomacije, u rezoluciji Vijeća sigurnosti general Gotovina uvršten je među najtraženije bjegunce optužene za ratne zločine, uz bok velikosrpskim vođama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Na temelju tvrdnji Carle del Ponte da se Ante Gotovina nalazi u Hrvatskoj, a Vlada ga ne želi uhititi, Hrvatskoj je bilo zapriječeno otvaranje pristupnih pregovora za EU i zaustavljen je pristupni proces NATO-u. Gotovina je uhićen u prosincu 2006. na Kanarima. Prema navodima te optužnice, na području Južnoga sektora u kojem je general Ante Gotovina vodio vojne operacije od 4. do 7. kolovoza 1995., u vrijeme vojne akcije i mjesec dana nakon njezina završetka, protivno ratnom pravu ubijeno je 38 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je devetero neidentificiranih. Uz njih del Ponte još navodi u optužnici “najmanje 150 protupravno ubijenih srpskih civila, u Oluji i poslije nje”, bez identifikacije i utvrđivanja, mjesta, vremena i načina na koji su ubijeni.

Prema podatcima koje je iznijela Nataša Kandić, mirovna aktivistica iz Beograda, nakon međunarodne vojne intervencije na Kosovu i uspostave međunarodne uprave, ondje je ubijeno više od 1000 Srba. Baš kao što je još 1996. najavio britanski policajac Simon Leach, voditelj haaškoga istražiteljskog tima za slučaj Lašvanska dolina, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak našli su se i u “udruženom zločinačkom pothvatu” etničkoga čišćenja muslimana u BiH. Sama optužnica napisana je tako da bi zahtijevala pomniju pravnu analizu, kako zbog nepreciznosti tako i zbog kolektivizacije kaznene odgovornosti. Onako kako je napisana, ona praktički kriminalizira sve Hrvate u BiH. “Hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH” počeo je, prema Carli del Ponte, “18. studenog 1991. ili prije”, a trajao do “približno travnja 1994. godine i nakon toga”. Njegov je cilj bio “politički i vojno potčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate”, kako bi se ostvarila Velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Na popisu članova “udruženog zločinačkog pothvata”, osim Tuđmanu i Šušku, prva mjesta pripala su i zapovjedniku Združenog stožera hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu. Slijede Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, zapovjednici HVO-a, Valentin Čorić, ministar policije i Berislav Pušić, koji je bio zadužen za razmjenu zatočenika u logorima. Suđenje njima počelo je 2006. godine u Haagu. I u ovoj optužnici postoji kategorija “ostali”.

Tko su ti “ostali” sudionici udruženoga zločinačkog pothvata? Prema tužiteljici del Ponte, riječ je o: “raznim drugim dužnosnicima i članovima vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a, na svim razinama, uključujući i općinske organe vlasti i mjesne organizacije, raznim čelnicima i članovima HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, raznim pripadnicima oružanih snaga Herceg-Bosne: HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; raznim pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske te drugim poznatim i nepoznatim osobama.” Za kaznenu odgovornost tih optuženika, prema Carli del Ponte, nije čak ni nužno da svi oni, “poznati i nepoznati”, budu članovi svehrvatskog zločinačkog pothvata. “Dodatno ili alternativno”, oni mogu biti kazneno odgovorni za pomaganje ili podržavanje udruženog zločinačkog pothvata. Kad bi se formula “dodatno ili alternativno” primijenila doslovno, kaznena odgovornost za sudjelovanje u hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH mogla bi se proširiti i na cijelo muslimansko političko i vojno vodstvo, uključujući Aliju Izetbegovića i sve njegove vojne vođe jer su oni mnogo puta, čak i u vrijeme najjačeg muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH, potpisivali sporazume u kojima su HVO i Armija BiH legalne vojske BiH.

I u ovoj optužnici, popis aktivnosti na ostvarenju “udruženog zločinačkog pothvata” vrlo je dugačak. Optuženi su, precizira tužiteljica del Ponte, “vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, naredili, izvršili, proveli, omogućili, sudjelovali, pridonijeli, podržali i na drugi način djelovali u ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.” Udruženi zločinački pothvat ostvarivali su: “uporabom sile, zastrašivanjem ili prijetnjom silom, progonom, zatvaranjem i zatočivanjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugih sredstava.” Srž te optužnice čini sam “udruženi zločinački pothvat”, odnosno hrvatska politika u BiH i prema BiH. Nitko od optuženika ne tereti se posebno ni za koji zločin, već su svi optuženici, prema funkciji u tom zločinačkom pothvatu, jednako odgovorni za cijeli popis zločina iz optužnice, za Lašvansku dolinu, za zlostavljanje u zatočeničkim logorima HVO-a, ili za ubojstvo koje je počinio neki vojnik HVO-a u nekom selu. Tužiteljica del Ponte nikad nije podigla optužnicu protiv vojnoga vodstva jugoslavenske JNA.

Ta, tadašnja treća vojna sila u Europi, povela je s Miloševićem rat za promjenu unutrašnjih granica nekadašnje Jugoslavije, iako su one i prema jugoslavenskom Ustavu i prema mišljenju međunarodne, tzv. Badinterove komisije, bile zajamčene i nepromjenjive. JNA je u suradnji sa srpskim dragovoljačkim postrojbama, vojnim putem izvršila osvajanje dijelova Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, provodeći u obje Republike strategiju etničkoga čišćenja razrađivanu i objavljivanu u srpskim povijesnim dokumentima (Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents sur une ideologie serbe, Fayard, Paris, 1993.) No optužnica je podignuta samo protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, vođe i simbola velikosrpskoga projekta. Sudjelujući na jednoj konferenciji u Zagrebu, na pitanje zašto nije optužila vodstvo JNA, del Ponte je odgovorila kako joj je Vijeće sigurnosti ograničilo rok za podizanje optužnica do kraja 2004. godine, dodavši da im se može suditi i pred nacionalnim sudovima. Takav odgovor del Ponte ukazuje na vrhunski cinizam. Naime rok za podizanje optužnica bio je deset godina, nakon što je tužiteljstvo počelo raditi, a to se čini dosta razumnim rokom za završetak istrage protiv glavnih krivaca. Još je ciničnije poručiti da srpskom vojnom i političkom vrhu mogu suditi sudovi u Srbiji.

Britanski povjesničar Marko Atilla Hoare koji je radio u istražiteljskom timu koji se bavio srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH, i potom postao oštar kritičar ICTY-a, smatra kako je time “Tužiteljstvo napravilo ustupak u korist napadača. Vjerujem da je del Ponte izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova, time što je optužila samo Miloševića. Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, a nije optužilo generale JNA koji su je okupirali” (Marko Atilla Hoare, intervju za sarajevski list Dani od 9.12.2005.) M. A. Hoare otkriva i kako se to dogodilo: “U vrijeme kada sam radio tamo, naš je plan bio da optužimo kompletno srbijansko vodstvo i vodstvo tadašnje JNA uključujući generale Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, Branka Kostića, Borisava Jovića (fusnota : Adžić i Kadijević su bili na čelu JNA, Kostić i Jović Miloševićevi ljudi u krnjem Predsjedništvu Jugoslavije), koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku, glavna tužiteljica Carla del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo, a optužimo samo Miloševića”. Nakon beogradskoga ubojstva srpskog premijera Đinđića 2003.godine, del Ponte je optužila Jovicu Stanišića i Frenkija Šimatovića, Miloševićeve šefove obavještajnih službi koji su Srbe u Hrvatskoj i u BiH naoružavali i pripremali za oružanu pobunu. Haaški sud pustio ih je da čekaju početak suđenja u Srbiji i nije vjerojatno da će se ikad više pojaviti u Haagu, a niti da će ikada biti osuđeni u Srbiji. Nakon Miloševićeve smrti, velikosrpski će projekt pred ICTY-em ostati bez presude na najvišoj političkoj i vojnoj razini, sveden na četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja i lokalnoga kninskog policajca Milana Martića koji je u jednom trenutku bio predsjednik “RSK”.

Površniji promatrači djelovanja Haaškog suda ostali su šokirani ili barem zatečeni presudom tzv. Vukovarskoj trojci, Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koju je pročitao australski sudac Kevin Parker 27. rujna 2007.godine. Miroslav Radić, u doba zločina niži oficir JNA oslobođen je krivnje zvog nedostatka dokaza. Mile Mrkšić, u vrijeme opsade Vukovara zapovjednik Prve gardijske brigade, koja je napadala grad, osuđen je na 20 godina zatvora, za pomaganje u egzekuciji 261 pacijenata i ranjenika odvedenih iz Vukovarske bolnice na stočnoj farmi Ovčara. Pomagao je zločinu time što je donio odluku o povlačenju vojne policije JNA iz “hangara” na Ovčari, u kojem su ubijeni mučeni prije konačne egzekucije i prepustio ih je pripadnicima srpske teritorijalne obrane, odnosno četnicima. Veselin Šljivančanin, koji je u vrijeme opsade grada bio major, ali i oficir KOS-a (fusnota – obavještajna služba JNA) koji je koordinirao aktivnosti JNA i srpskih paravojnih jedinica, osobno prisustvovao izdvajanju osoba predodređenih za smaknuće u bolnici i njihovom izdvajanju u posebne kamione, naknadnoj selekciji na putu do smaknuća, dakle onaj koji je držao ključ zločina – osuđen je tek na pet godina zatvora. Dobio je pet godina jer im je propustio dati jaču policijsku pratnju u hangaru prije strijeljanja, pa su ih stoga četnici prije ubijanja mogli mučiti. A dobio je samo pet godina – jer on kao niži po činu nije mogao povući odluku Mile Mrkšića o povlačenju vojnih policajaca JNA. Pokolj na Ovčari dakle, prema presudi, nije bio zločinački plan čija je egzekucija prepuštena srpskim paravojskama, odnosno četnicima. On se dogodio slučajno – jer je Mile Mrkšić uslijed nemara, povukao vojne policajce s posljednje točke na putu prema stratištu. A zašto su ih uopće vozili na pustu farmu pokraj Vukovara, na kojoj su već bageri kopali masovnu grobnicu? Uz to, veći dio optužnice protiv Šljivančanina je odbačen jer je tužiteljstvo ubijene kvalificiralo kao civile, a oni su bili vojnici – dakle ratni zarobljenici.

No od samog početka, od prvog postupka za Ovčaru započetog 1997. godine, (fusnota: riječ je o postupku protiv bivšeg vukovarskog gradonačenika i lokalnog čelnika srpske pobune, Srbina Slavka Dokmanovića, koji se objesio u Haagu dan uoči izricanja presude) bilo je poznato da su Šljivančanin i njegovi podređeni za ulazak u autobuse smrti u bolnici birali one (ranjene hrvatske branitelje ili tek one koji su se sklonili u bolnici nakon pada grada) koje su smatrali najvećim neprijateljima. Presuda je bila samo kraj jedne farse, u kojoj je Tužiteljstvo prethodno svelo zločin nad Vukovarom na egzekuciju na Ovčari, propustilo optužiti vrh JNA i krnje Predsjedništvo, pogrješno kvalificiralo zločin i omogućilo Sudu da odgovornost za cijeli zločin nad Vukovarom svede na lokalne četnike i jednoga neopreznog oficira JNA.

Uostalom, nije li i sam tužitelj u uvodnoj riječi u procesu Vukovarskoj trojci, za tužiteljstvo sasvim netipično, konstatirao kako su optuženi oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić, djelovali protivno zapovjedima svojih viših zapovjednika koji su im naredili da poštuju ženevske konvencije? Za haaško Tužiteljstvo, JNA je na Vukovar “poduzela vojnu akciju”, a hrvatska vojska u oslobađanju 18% vlastitog teritorija oko Knina, u akciji Oluja, izvela je “udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja”. U intervjuu hrvatskoj televiziji [Dnevnik- od 22.2.2007] tužiteljica del Ponte dala je do znanja kako je general Gotovina “čini se, operaciju vodio u skladu s pravilima ratovanja”, ali i dodala: “da nije bilo zločina, Srbi ne bi otišli”. Samo dan prije operacije Oluja, za pregovaračkim stolom u Ženevi, srpski su vođe imali ultimativnu hrvatsku ponudu – da prihvate autonomiju u skladu s hrvatskim ustavnim zakonom koji je donesen početlkom 1992. godine, u skladu s preporukama Badinterove komisije i kao uvjet EU za međunarodno priznanje Hrvatske. Osim toga, Tužiteljstvo ima i dokumentaciju koja pokazuje da je evakuaciju Srba iz Krajine unaprijed organizirao Milošević, odnosno srpske vlasti. Parafrazirajući Carlu del Ponte, da Hrvati nisu željeli vratiti svoj okupirani teritorij i da su ga prepustili velikosrbima – ne bi bilo ni optužnice za “udruženi zločinački pothvat”.

Sličan je pristup Tužiteljstva i prema Hrvatima u BiH. Svaka vojna operacija HVO-a dio je zločinačkoga pothvata. Čak i u slučajevima kad se očito brane hrvatska sela, HVO je tretiran kao okupacijska snaga. Paradoksalno, za isto to tužiteljstvo strani islamski borci-mudžahedini, kao dio snaga Armije BiH, su tretirani kao borci za jedinstvenu, demokratsku i multinacionalnu BiH. Niti u jednoj optužnici u kojoj se spominju njihovi zločini (fusnota: slučaj Hadžihasanović, slučaj: Delić), ti zločini nisu kvalificirani kao progon na vjerskoj, etničkoj ili nacionalnoj osnovi ili zločin protiv civilnoga stanovništva, već tek kao kršenje pravila ratovanja. Stoga samo na prvi pogled može izgledati paradoksalno da suci na suđenju ratnom zapovjedniku Armije BiH Rasimu Deliću uporno insistiraju da im bivši pripadnik mudžahedina u BiH Ali Ahmed Hamad (fusnota: Hamad služi dvanaestogodišnju kaznu u Zenici za teroristički napad autobombom u (pretežito hrvatskom) zapadnom Mostaru 1997.godine), koji je na sudu svjedok optužbe, kaže jesu li od nadređenih im zapovjednika Armije BiH bili upozoreni da moraju poštivati ženevske konvencije. (fusnota slučaj Delić, transkript 7 i 8. rujna 2007). A sam Ali Hamad je prethodno otvoreno rekao pred sudom da je bio član Al Qua’ide, da ga je ona poslala 1992. godine u BiH, da je više puta sreo Osamu bin Ladena, da su od zapovjedništva Armije BiH dobili zapovjed da očiste sve Hrvate, vojnike i civile, iz sela između Zenice i Travnika. No problem je u tome što tužitelj te zločine Armije BiH, u čijem su sastavu djelovali i mudžahedini, nije kvalificirao kao zločin progona na vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi, već tek kao kršenje ratnoga prava i običaja. Prema tome, na sucima je tek da utvrde je li general Delić uložio dovoljno truda da upozna sa ženevskim konvencijama islamske borce, sljedbenike islamističke ideologije Osame bin Ladena.

Epilog

ICTY je počeo primjenjivati svoju zaključnu strategiju, svi postupci trebali bi biti okončani do kraja 2010. godine, sve planirane optužnice podignute su do kraja 2004. godine. Od pionirskih nastojanja prvih sudaca i tužitelja da konstituiraju međunarodni sud sa skromnim budžetom od 270 tisuća dolara, ICTY je izrastao u veliku instituciju s godišnjim budžetom od 270 milijuna dolara i oko tisuću zaposlenih, koja je senzibilizirala javnost za pitanja ratnih zločina. No najdragocjenija ostavština ICTY-a svakako je njegova arhiva, opsežna dokumentacija o politici, ratu i zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije, koja zaslužuje ozbiljan pristup povjesničara i pravnika, ne samo zbog utvrđivanja istine o prošlosti, nego i zato da budućnost ne bi iznenadila. Uoči svog odlaska, Carla del Ponte za neuspjeh optužuje međunarodnu politiku koja nije željela locirati, uhititi i u Haag dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića. I doista je pitanje bi li se Mladić i Karadžić mogli tako dugo skrivati da nemaju moćne saveznike, ne samo u Srbiji. No u svome Tužiteljstvu, Carla del Ponte kao tužiteljica ponašala se jednako kao i ta zapadna politika koju ona optužuje: uglavnom je dosljedno slijedila njezine signale.

Može li tužiteljica koja kaže da nije stigla podići optužnicu protiv vrha bivše JNA i krnjeg Predsjedništva Jugoslavije, koji su pokrenuli ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, imati kredibilitet? Može li imati kredibilitet tužiteljica po čijoj je optužnici trodnevna hrvatska oslobodilačka operacija Oluja iz 1995. godine kvalificirana kao “udruženi zločinački pothvat hrvatskih državnih struktura”, a potpuno uništenje grada Vukovara od 44600 stanovnika iz 1991., proglašeni su “poduzimanjem vojne akcije JNA”, uz napomenu da su više strukture zapovjedile poštivanje ževenskih konvencija? Poslije Oluje, Carla del Ponte sa svojim suradnicima uspjela je prebrojiti svu ubijenu stoku u napuštenim srpskim selima i prezentirati to kao dokaze za planirani hrvatski progon Srba, no poslije Vukovara koji se dogodio 4 godine prije Oluje, nije uspjela prebrojiti ni mrtve, ni nestale ljude u zatočeničkim logorima po Srbiji (fusnota: u logore u Srbiji odvedeno oko 10.000 Hrvata iz istočne Slavonije, oko 300 ih je ubijeno u logorima, 495 zatočenika tih logora se još uvijek vode kao nestali) i pretvoriti to u optužnicu protiv tadašnjeg srpsko-jugoslavenskog vrha. Nije imala vremena dodati tome desetke tisuća mrtvih muslimana i Hrvata iz BiH, žrtava “poduzimanja vojne akcije JNA”. Optužila je doduše Slobodana Miloševića za zločine počinjene u Hrvatskoj i BIH, kao simbol velikosrpskoga projekta, no protiv njegovih suradnika koje izrijekom spominje kao članove zajedničkoga zločinačkog pothvata nije podigla optužnicu. Konstatirala je tek kako je Miloševićeva smrt velik udarac vjerodostojnosti Suda. Milošević je imao pravo umrijeti, ali Carla del Ponte nije imala pravo svesti velikorspski projekt samo na njega. Upravo to pokazalo je svu štetnost ideje da se tako velike i nekontrolirane ovlasti Suda daju glavnom tužitelju. Pitanje je bi li ijedna država potpisala ugovor sa Sudom koji Tužiteljstvu daje takve ovlasti kakve je glavnim tužiteljima ICTY-a dalo Vijeće sigurnosti.

Time što je propustila optužiti glavne krivce i pokretače rata i zločina, usprkos dokazima kojima je raspolagala, tužiteljica nije dala zadovoljštinu žrtvama u Hrvatskoj i BiH. Njezin bivši istražitelj, povjesničar M. A. Hoare, ne naziva to propustom nego “izrugivanjem žrtvama”. Haaška Tužiteljica propustila je suočiti Srbiju sa spoznajom da je velikosrpski projekt koji podrazumijeva etničko čišćenje, međunarodno neprihvatljiv, te tako obeshrabriti četničke opcije, a pomoći i podržati one demokratske. “Za dosad potrošen novac mogli smo imati dovršene istrage svih većih zločina i utvrđene kaznene odgovornosti za njih” smatra član tima koji je radio na istrazi muslimanskih zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini, istrazi koja je “ubijena” za mandata tužiteljice Arbour. No cilj tužiteljstva ICTY-a nije bilo utvrditi činjenice, već prilagoditi ih potrebama optužbe. Primjerice, u slučajevima Lašvanske Doline i muslimani i Hrvati smatraju da su oštećeni. Muslimani smatraju da nije kažnjeno dovoljno Hrvata za zločin u Ahmićima. Hrvati su ogorčeni što je ICTY tako žmirio na zločine koje su nad njima počinili muslimani. No i jedni i drugi suglasni su da većina ljudi koji su optuženi, a i neki od onih koji su pravomoćno osuđeni – nisu krivi. Činjenice nisu utvrđene, ne samo prije podizanja optužnica, već ni nakon okončanja svih procesa. Velika udaljenost Suda od mjesta na kojem su počinjeni zločini, sucima nije olakšala posao. Ono što je Tužiteljstvo ICTY-a ponudilo Hrvatima, Srbima i muslimanima, kao suočavanje s kaznenom odgovornošću za zločine, nije suočavanje s činjenicama i istinom, već suočavanje s krivotvorinama.

Na izborima u Srbiji i dalje pobjeđuju stranke velikosrpske, četničke orijentacije – najjači su Nikolićevi radikali odnosno sljedbenici optuženoga četničkog vojvode Šešelja koji je u jednoj svojoj kampanji izjavio da “Hrvate ne treba klati nožem nego zarđalom kašikom”, zatim bivša Miloševićeva stranka SPS i Koštuničini demokrati koji su u izborno finale ušli sa četničkom himnom “Spremte se, spremte, četnici”. Taj problem EU rješava proglašavajući Vojislava Koštunicu demokratskom opcijom. I EU i SAD strepe od razvoja islamskoga radikalizma u BiH i nemaju odgovor na njega. Da bi udovoljila srpskim radikalima, EU trenira strogost kriterija za članstvo na Hrvatskoj, a islamski radikalizam u BiH već godinama nastoji namiriti na račun tamošnjih Hrvata. Baš kao i tužiteljstvo ICTY-a. O problematičnoj podudarnosti zapadnoeuropske politike iz vremena rata u bivšoj Jugoslaviji i politike Haaškoga suda, još prije Miloševićeve smrti pisala je francuska književnica Louise Lambrichs: “Ma kako Haaški sud može iz toga izići častan, sa statutima kakve ima i s presudama koje je već donio, a koje pokazuju toliko nedosljednosti?

Iskreno, meni nije jasno kako međunarodni pravnici mogu podnijeti kolaboraciju s takvim pravosuđem… Koje drugo objašnjenje nego li da odbijaju vidjeti i znati? Svaki razumom obdaren častan čovjek obavezan je priznati da je tu riječ o paravanskoj pravdi, s jedinom namjenom da opravda nas, zar ne? Tko se slagao s projektom Velike Srbije? Tko ga je podržao? Tko je predložio “etnički čistu” podjelu? Tko je smatrao da je napuštanje muslimanskih enklava “rješenje”? Međunarodna zajednica pozvala je Haag da zaključi suđenje Miloševiću u listopadu 2005., a sve dosjee 2010. Alibi je da je sud preskup. A zapravo je i više nego preskup, ako presude dovedu jedino do toga da se ta povijest zatrpa bez osude pravih krivaca i bez punog priznavanja pravih žrtava. (Louise Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar, Phillipe Rey, Paris, 2004)

Višnja Starešina
Znanstveno-stručna istina
HKV-portal 19. prosinca 2007. http://hakave.org/

TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA CANADA

Vinko Grubišić
TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću – dr. Vinko Grubišić • Škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova

Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon sv. mise, ispred hrvatske crkve. Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja «Canadian Teachers of the Croatian Heritage», a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete:

a) imati dovoljan broj zainteresiranih učenika;

b) program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario;

c) kvalificirana srednjoškolskoga profesora.

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu.

Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa.

S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike, bolje rečeno «srpsko-hrvatskog» Milan Sudučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik «koji ne postoji». Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava. Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači «dokaz».

Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete «Letter of Standing», a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete «Teacher Certificate») s pravom predavanja posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili.

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Prof. Megler u suradnji s nekim drugim hrvatskim entuzijastima, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić i Marin Sopta, bili su od velike pomoći. Tu su nam se pridružili Stjepan Mišljenović te bračni par Jelena i Nikola Vrdoljak. Djevojke i mladići iz njihove plesne grupe «Zrinski-Frankopan» gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame «Robinja», u koju su se uključili gotovo svi učenici.

Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne hrvatske prosvjetne organizacije HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Europe) kojoj je na čelu dugi niz godina vrijedni požrtvovni fra Ljubo Krasić, a od velike je pomoći bilo i nekoliko seminara koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika i folklora.

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. Tu je ogromni posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi ne tako davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi.

Trebalo je tako u istom razredu slijediti nekoliko programa. Kasnije su škole u drugim mjestima uvele hrvatski kao nastavni predmet, u Kitcheneru, Bramptonu, Hamiltonu, Ottawi… Programi su se mijenjali, upotpunjavali… Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s Hrvatskim konzulatom u Missisaiugi omogućuje nove polete i nova ostvarenja.

Prilog:
RATIONALE 1
(Croatian III – Revised Course)

The aim of the course is to provide students (regardless of their ethnic affiliation or age) with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language, which is spoken in the Republic of Croatia, Yugoslavia, and to learn more about the Croatian culture which is 1300 years old. The following five groups of students could benefit from the third level of the course. All would, of course, have successfully completed the Croatian II, or its equivalent.

I. Students who are affiliated with a Croatian Canadian Community by birth and wish to preserve their heritage. Inclusion of Croatian Language in a Secondary School Program is the most effective way in which the Croatian Community can maintain their heritage and culture in their new homeland, and at the same time, reinforce their feeling of belonging to our Canadian society.

2. Students who become affiliated with the Croatian Canadian Community by marriage and want to continue to develop their communication skills and hence strengthen their family relationship.

3. Students from other ethnic origins who are affiliated with the Croatian Canadian Community by interest (members of folk dance groups, soccer clubs, etc.) and want to expand and improve their knowledge for travel in Croatia.

4. Students who intend to study History at the University level and major in the Medi- terranean or Central European History, Croatia in particular.

5. Students who intend to study Slavic languages at the University level in Canada or abroad and use the Croatian as one subject, or as the bridge to the Russian language, or to the Old Slavic language which is a compulsory subject at any Slavic Institute in the world.

II. GENERAL AIMS

(a) The course will deal, at a senior-intermediate level with all four communication skills but with increased emphasis on reading and writing. 

(b) The course will involve continued study of Croatian history, geo¬graphy and the introduction of classical, renaissance and Croatian dialectal literature selections.

III. OBJECTIVES

At this level, the language of instruction is Croatian. Students successfully completing Croatian III should be able to demonstrate the 

Summary

THIRTY YEARS OF THE CROATIAN LANGUAGE IN THE SECONDARY SCHOOLS OF ONTARIO (CANADA)

In mid 1976 the Croatian language became a part of the secondary school program in Ontario (Canada) thanks to the Minister of Education at the time, Betty Stevenson, and the lobbying effort of Croatians, including those of Vinko Grubišić, the most prolific writer of textbooks for the Croatian language and culture in the Croatian communities abroad in the 20th century.

This secondary school program dovetailed brilliantly with the activity of the, at the time very active, Croatian educational organisation HIŠAK (Croatian Schools of America and Canada) led for many years by the worthy and selfless Friar Ljubo Krasić. Also of great help were the several seminars organised by HIŠAK that included all of the more significant places where Croatian language and culture schools were active in the Croatian communities abroad.

Croatian language and culture schools are active across Canada, in Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas and Windsor, all making the effort to instil into a gen- eration of young Canadian Croatians, dedicated to their new homeland, a love of the Croatian homeland of their parents and grandparents.

Resúmen

TREINTA AÑOS DE ENSEÑANZA DE IDIOMA CROATA EN LAS ESCUELAS SECUNDARIAS DE ONTARIO (CANADÁ)

A mediados de 1976 el idioma croata comenzó a formar parte del programa de ense- ñanza secundaria en Ontario (Canadá) gracias a la gestión de la ministra de instrucción pública de aquélla época, Betty Stevenson, y a la actividad de los „lobbys“ croatas. En dichos lobbys actuaba el dr. Vinko Grubišić, uno de los autores mas prolíficos de manu- ales de idioma y cultura croata para la emigración.

Este programa de enseñanza secundaria se adaptaba de modo excelente al trabajo de la muy activa organización cultural croata „Escuelas croatas fuera de la Patria – de América, Australia y Europa“ (ECfP), encabezada durante muchos años por el diligente y sacrificado fray Ljubo Krašić. Fue grande el aporte de seminarios organizados por la ECfP en todos los lugares significativos donde existían escuelas de idioma y cultura croata para la diáspora.

Actualmente, dichas materias se enseñan a lo largo y ancho de Canadá en escuelas de Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas y Windsor. La finalidad de dichas escuelas es motivar a las jovenes generaciones de croatas canadienses para que del mismo modo como aman a su nueva Patria, aprendan a querer a Croacia, la tierra natal de sus padres y abuelos.

Vinko Grubišić:
Trideset godina hrvatskoga jezika u srednjim školama Ontarija

Godina 2006 – 20007

stranica 105 – 109 link:
http://www.matis.hr/pdf/HIZ_2007.pdf