Haaška propovijed biskupa Mile Bogovića

Haaška propovijed biskupa Mile Bogovića

U prethodnom prilogu donijeli smo završni govor mons. dr. Mile Bogovića s prosvjeda koji je u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa za hrvatske uznike 24. rujna 2011. godine održan u Haagu. U ovom prilogu donosimo propovijed na čitanje poslanice sv. Pavla apostola Filemonu koju je biskup također održao u Haagu.(hkv, slike: arhivske)

Propovijed biskupa Mile Bogovića na molitvi u Den Haagu za naše uznike 24. rujna 2011.

U propovijedi reći ću nešto o sv. Pavlu koji je iz tamnice uputio svoje pismo prijatelju i kršćaninu Filemonu. Primjer sv. Pavla jasno pokazuje da kršćani, i onda kada se nisu ogriješili ni o Božje ni o ljudske zakone ne trebaju misliti da će u ovom svijetu biti pošteđeni progonstva i nevolja. Svijet je takav i gdjegod i dokle god vladaju njegovi zakoni, takvi slučajevi će se događati. Isus je svojima rekao: „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove… Čuvajte se ljudi jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene… Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. … Ali tko ustraje do kraja, bit će spašen….Ako su domaćina Belzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane” (usp. Mt 10, 16-25).

Pavao je od svoga naroda optužen, uhićen i transferiran stranoj vlasti da mu ona po svojim mjerilima odredi kaznu. Nije on učinio ništa zloga protiv naroda, pače znamo da je bio spreman primiti na sebe osudu samo da se njegov narod spasi. I upravo taj njegov narod ne samo da ga nije uzeo u obranu nego ga je uhitio, i predao stranoj vlasti da mu sudi po svojim mjerilima. Poslanicu koju je napisao prijatelju Filemonu piše iz rimske tamnice, u lancima. No, taj utamničenik ne traži neku vezu za sebe, nego zauzima se za jednoga koji je kao rob pobjegao od svoga gospodara i dospio u isti zatvor gdje je bio i Pavao. Pavao ga je obratio na kršćanstvo. Vraća se svome gospodaru. Pavao mu daje popratno pismo u kojem moli prijatelja Filemona ne samo da primi natrag odbjeglog roba, nego da ga oslobodi od ropstva, da bude slobodan. Šalje ga kao „ljubljenoga brata”, tj. smatra ga svojim bratom, jednakim s njime, dijete Božje kao i slobodni ljudi. Pavao se veseli kao malo dijete jer vjeruje da je prekinuo ropske lance na svome bratu, makar on sam na svojim rukama i dalje osjećao težinu zatvorskih lanaca. Osjeća da postavlja čvrste temelje za društvo koje će dokinuti ropstvo. Pavao iz zatvora naviješta svijet u kojem su svi braća, ne da je jedan gospodar a drugi rob.

Sav taj „posao” obavlja on u zatvoru, s lancima na rukama i nogama. Iz tamnice izlazi poruka i program za bolji svijet. U zatvoru se nalazi čovjek koji planira kako pomoći svijetu, onima izvan zatvora, pa i onima koji su ga strpali u zatvor. Ne znamo pojedinosti je li i kada je Pavao izišao iz zatvora. Znademo samo da mu je uskoro odrubljena glava jer se nije htio odreći osobe Isusa Krista i njegova projekta o dostojanstvu svakoga čovjeka za što se borio sve do smrti na križu.

Događalo se često u povijesti da su u zatvor dospijevali krivi ljudi, tj. oni kojima bi u društvu trebalo dati punu slobodu jer su spremni sve uložiti da drugima bude bolje. Jednako se događa da su krivi ljudi na vlasti. Nisu, dakako, svi koji su u zatvorima razmišljali kao Pavao, ali je bilo mnogo takvih slučajeva u svjetskoj povijesni, pa i u povijesti našeg naroda. U mnogo slučajeva zdrava obnova društva skovana je u zatvorima. Nije, istina, lijepo svjedočanstvo ni za jedno društvo koje takve ljude smješta u zatvore, da takve baca u lance i verige, ali je također istina da su neki i to vrijeme iskoristili za dobro svoga naroda.

Mi imamo ovdje u Haagu u zatvoru takvih ljudi koji poput Pavla i dalje snuju što učiniti da ovome svijetu bude bolje, da on bude bolji.

Mi imamo u ovom zatvoru, u mnogim zatvorima u domovini ljudi koji razmišljaju kako stvoriti bolju Hrvatsku, koji su već dovoljno jasno dokazali da žele dobro Hrvatskoj i njezinom narodu. Neshvatljivo je da je država svoje heroje, koji su se za nju borili, narod za koji su se oni žrtvovali, da njih uhićuje i predaje stranom sudu da im sudi po svojim mjerilima. Zacijelo je i Isusa teško pogodilo Pilatovo pitanje: „Tvoj narod i svećenički poglavari predadoše te meni. Što si učinio?” (Iv 18, 35) Nije ni našim uznicima bilo lako slušati slična pitanja. No nije u njima zato prestala živjeti iskrena i predana ljubav i za državu i za narod.

Zar mislite vi u Haškom sudišta, zar mislite vi u Hrvatskoj da iz ovoga zatvora i drugih naših zatvora, od zatvorenika koje ste vi zatvorili, ne može doći zdravo usmjerenje i za svijet i za naš narod? Iz ovoga i iz drugih zatvora mogla bi i u Hrvatsku dolaziti pisma s obnoviteljskim smjernicama za naš narod i državu. Vjerojatno bi se neki od naših uznika uhvatili pera pa poput Pavla uputili prijateljima pismo toga sadržaja, ali danas bi se i to moglo protumačiti kao krimen pa im to ne preporučujemo. No, ovdje okupljeni narod, kao i većina naroda u domovini smatra da su i danas mnogi u zatvorima koji su nam mnogo pomogli, da su mnogi u zatvorima koji bi nam mogli pomoći kako stvoriti bolju Hrvatsku. Oni se i dalje ne pomiruju s tezom da je naše hrvatsko „čelo zato stvoreno, da u prah pada ropski, kukavno” (Kranjčević). Koji su ih poslali i sudili teško bi mogli napisati takvo pavlovsko pismo a da u isto vrijeme ne osude svoje postupke.

Molimo se za njih da slušaju glas svoje savjesti te da im Bog dade snagu vjerno izvršiti taj ljudski i kršćanski čin. Molimo da patnje naših uznika urode pavlovskim plodovima za naš narod, a njima da Bog dade snagu nositi plodonosno svoj križ, za sebe i za nas, za svoj narod i svoju domovinu. Amen!

Mons. dr. Mile Bogović, biskup Gospićko-senjski
(arhivske slike)
http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/inicijative/9144-haaka-propovijed-biskupa-mile-bogovia-.html