Vinko Grubišić
TRIDESET GODINA HRVATSKOGA JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA ONTARIJA

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću – dr. Vinko Grubišić • Škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova

Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon sv. mise, ispred hrvatske crkve. Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja «Canadian Teachers of the Croatian Heritage», a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete:

a) imati dovoljan broj zainteresiranih učenika;

b) program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario;

c) kvalificirana srednjoškolskoga profesora.

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu.

Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa.

S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike, bolje rečeno «srpsko-hrvatskog» Milan Sudučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik «koji ne postoji». Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava. Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači «dokaz».

Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete «Letter of Standing», a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete «Teacher Certificate») s pravom predavanja posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili.

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Prof. Megler u suradnji s nekim drugim hrvatskim entuzijastima, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić i Marin Sopta, bili su od velike pomoći. Tu su nam se pridružili Stjepan Mišljenović te bračni par Jelena i Nikola Vrdoljak. Djevojke i mladići iz njihove plesne grupe «Zrinski-Frankopan» gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame «Robinja», u koju su se uključili gotovo svi učenici.

Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne hrvatske prosvjetne organizacije HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Europe) kojoj je na čelu dugi niz godina vrijedni požrtvovni fra Ljubo Krasić, a od velike je pomoći bilo i nekoliko seminara koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika i folklora.

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. Tu je ogromni posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi ne tako davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi.

Trebalo je tako u istom razredu slijediti nekoliko programa. Kasnije su škole u drugim mjestima uvele hrvatski kao nastavni predmet, u Kitcheneru, Bramptonu, Hamiltonu, Ottawi… Programi su se mijenjali, upotpunjavali… Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s Hrvatskim konzulatom u Missisaiugi omogućuje nove polete i nova ostvarenja.

Prilog:
RATIONALE 1
(Croatian III – Revised Course)

The aim of the course is to provide students (regardless of their ethnic affiliation or age) with the opportunity to expand their basic knowledge of the Croatian language, which is spoken in the Republic of Croatia, Yugoslavia, and to learn more about the Croatian culture which is 1300 years old. The following five groups of students could benefit from the third level of the course. All would, of course, have successfully completed the Croatian II, or its equivalent.

I. Students who are affiliated with a Croatian Canadian Community by birth and wish to preserve their heritage. Inclusion of Croatian Language in a Secondary School Program is the most effective way in which the Croatian Community can maintain their heritage and culture in their new homeland, and at the same time, reinforce their feeling of belonging to our Canadian society.

2. Students who become affiliated with the Croatian Canadian Community by marriage and want to continue to develop their communication skills and hence strengthen their family relationship.

3. Students from other ethnic origins who are affiliated with the Croatian Canadian Community by interest (members of folk dance groups, soccer clubs, etc.) and want to expand and improve their knowledge for travel in Croatia.

4. Students who intend to study History at the University level and major in the Medi- terranean or Central European History, Croatia in particular.

5. Students who intend to study Slavic languages at the University level in Canada or abroad and use the Croatian as one subject, or as the bridge to the Russian language, or to the Old Slavic language which is a compulsory subject at any Slavic Institute in the world.

II. GENERAL AIMS

(a) The course will deal, at a senior-intermediate level with all four communication skills but with increased emphasis on reading and writing. 

(b) The course will involve continued study of Croatian history, geo¬graphy and the introduction of classical, renaissance and Croatian dialectal literature selections.

III. OBJECTIVES

At this level, the language of instruction is Croatian. Students successfully completing Croatian III should be able to demonstrate the 

Summary

THIRTY YEARS OF THE CROATIAN LANGUAGE IN THE SECONDARY SCHOOLS OF ONTARIO (CANADA)

In mid 1976 the Croatian language became a part of the secondary school program in Ontario (Canada) thanks to the Minister of Education at the time, Betty Stevenson, and the lobbying effort of Croatians, including those of Vinko Grubišić, the most prolific writer of textbooks for the Croatian language and culture in the Croatian communities abroad in the 20th century.

This secondary school program dovetailed brilliantly with the activity of the, at the time very active, Croatian educational organisation HIŠAK (Croatian Schools of America and Canada) led for many years by the worthy and selfless Friar Ljubo Krasić. Also of great help were the several seminars organised by HIŠAK that included all of the more significant places where Croatian language and culture schools were active in the Croatian communities abroad.

Croatian language and culture schools are active across Canada, in Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas and Windsor, all making the effort to instil into a gen- eration of young Canadian Croatians, dedicated to their new homeland, a love of the Croatian homeland of their parents and grandparents.

Resúmen

TREINTA AÑOS DE ENSEÑANZA DE IDIOMA CROATA EN LAS ESCUELAS SECUNDARIAS DE ONTARIO (CANADÁ)

A mediados de 1976 el idioma croata comenzó a formar parte del programa de ense- ñanza secundaria en Ontario (Canadá) gracias a la gestión de la ministra de instrucción pública de aquélla época, Betty Stevenson, y a la actividad de los „lobbys“ croatas. En dichos lobbys actuaba el dr. Vinko Grubišić, uno de los autores mas prolíficos de manu- ales de idioma y cultura croata para la emigración.

Este programa de enseñanza secundaria se adaptaba de modo excelente al trabajo de la muy activa organización cultural croata „Escuelas croatas fuera de la Patria – de América, Australia y Europa“ (ECfP), encabezada durante muchos años por el diligente y sacrificado fray Ljubo Krašić. Fue grande el aporte de seminarios organizados por la ECfP en todos los lugares significativos donde existían escuelas de idioma y cultura croata para la diáspora.

Actualmente, dichas materias se enseñan a lo largo y ancho de Canadá en escuelas de Victoria, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnipeg, Thunder Bay, Sault St. Marie, Sudbury, Montreal, Ottawa, Norval, Georgetown, Mississauga, Brampton, Toronto, Oakville, Hamilton, Kitchener, London, St. Thomas y Windsor. La finalidad de dichas escuelas es motivar a las jovenes generaciones de croatas canadienses para que del mismo modo como aman a su nueva Patria, aprendan a querer a Croacia, la tierra natal de sus padres y abuelos.

Vinko Grubišić:
Trideset godina hrvatskoga jezika u srednjim školama Ontarija

Godina 2006 – 20007

stranica 105 – 109 link:
http://www.matis.hr/pdf/HIZ_2007.pdf