naslovnicapotrazitesadrzajjavite se


brzo petrazivanje

NGO
Clan Ujedinjenih Naroda

Vijesti

Monday, August 30, 2004

Hrvatska politicka emigracija i Hrvatska drzava VI.

Ivan Cizmic Marin Sopta Josip Jurcevic
Vjesnik

Istaknuti clanovi

Tu su i pripadnici mladje poslijeratne generacije poput Stipe Bilandzica, Zvonka Busica, Ante Ljubasa, Marka Loncara, Ivana i Kresimira Misetica, Velimira Suljica, Ivana Jukica, brace Luburica, Stipe Ivkosica, Mile Bobana, Miska Maslaca, Mladena Dedica, Mira Baresica i tisuce drugih sirom svijeta koji takodjer postaju clanovi HNO-a. Nikola Stedul, Hrvat iz Karlovca, jedan od posljednjih neuspjelih zrtava atentata Udbinih profesionalnih agenata ubojica, prihvaca program HNO-a u Australiji, da bi poslije postao njegovim glavnim tajnikom. Istaknutih clanova i visokih duznosnika kao i suradnika HNO-a bilo je Hrvata rodjenih u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji, narocito Zadru, Lici... (Nastavlja se)

Partijske tvrdnje o povezanosti s ustaskom emigracijom

Reorganizacija i pokusaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburica odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopustale. Tome svakako treba dodati i najvazniji cimbenik: dogadjaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivsoj Jugoslaviji

U Kanadi procelnikom HNO-a postao je Ratko Gagro

Nekoliko tjedana nakon pokopa generala Luburica, da bi pokazali svoju odlucnost da se nisu preplasili zbog njegove nasilne smrti, te da organizacija i dalje funkcionira i da ce nastaviti sa svojim djelovanjem, u americkom gradu Lakawani sastaju se najutjecajniji clanovi Hrvatskoga narodnog otpora za SAD i Kanadu. Uz domacina Stipu Glamuzinu, na sastanku su bili jos Mile Markic i Stjepan Sego iz Chicaga, Ratko Gagro iz Toronta i Mate Curic iz Hamiltona.

Najvazniji zakljucak bio je da se mora sto prije odrzati svjetski kongres HNO-a, koji je, nakon provedenih organizacijski priprema i dogovora, i odrzan 15. i 16. studenoga 1969. u Torontu. Nakon dvodnevnog zasjedanja, na kojem su bili clanovi vodstva HNO-a sa svih kontinenata, izlaganja, analiza i rasprava izabran je Glavni stozer na celu s Rudolfom Ericem iz Clevelanda. Izaslanici su se slozili da je to samo privremeno rjesenje koje ce dati dosta vremena Glavnom stozeru za sve potrebne pripreme za sazivanje novoga svjetskog kongresa HNO-a.

Biranje novog vodstva

Uz mnogo donesenih odluka i zakljucaka koji su se odnosili na unutarnjopoliticko ustrojstvo, na prvom je kongresu zakljuceno da ce Hrvatski narodni otpor... nastaviti s programom ciji je zadatak sljedeci: Prvo, pomoci stvaranju demokratske drzave Hrvatske: u kojoj ce vladati jednakopravnost svih gradjana bez obzira na vjersku pripadnost ili ideolosko opredjeljenje. Drugo, da ce se postivati prava covjeka; da ce se uspostaviti politicka prava; sloboda stampe, te sloboda sastajanja i udruzivanja. Da cemo takodjer humanim i socijalnim poretkom urediti drustvene odnose i prava najsiromasnijih, te zajamciti rad, kao i pravednu raspodjelu materijalnih dobara.

Odmah nakon sto je zavrsio Prvi svjetski kongres HNO-a prislo se organiziranju kontinentalnih kongresa na kojima su se biralo novo vodstvo. Za procelnika Juzne Amerike izabran je Lukas Juricic, potpredsjednik postaje Blaz Jurkovic i tajnik Mirko Busic. U Australiji Jozo Matkovic izabran je za procelnika tog kontinenta, Pavo Gagro, Ivan Mandic i Rade Buljibasic izabrani su kao njegovi najblizi suradnici. U Kanadi Ratko Gagro postao je procelnikom, a za njegove najblize suradnike izabrani su Nikola Jerkovic, Nikola Stokan, Abel Popovic, Bozo Curlin, braca Mate i Stipe Curic i drugi.

Nazalost, kao i druge organizacije (HOP, HSS, Hrvatski narodni odbor i dr.) u kojima je nakon smrti njihovih utemeljitelja nastala kriza, i Hrvatski narodni otpor nije mogao izbjeci tu sudbinu. Prva velika kriza koja je uzdrmala redove organizacije dogodila se u Clevelandu. To nije bio samo sukob generacija i ideoloskih razlika izmedju stare garde, predvodjene novoizabranim procelnikom Rudolfom Ericem i njegovim istomisljenicima i bliskim suradnicima Antom Pivcem, Ivanom Dzebom i drugima, i mladih jastrebova, koje su prevodili Zvonko Busic, Vinko Logarusic, Branko Coric, Ante Bevanda i drugi.

Novo ustrojstvo

Bio je to sukob koncepta buduceg rada i djelovanja HNO-a. Nastali sukob izmedju dvije frakcije bilo je nemoguce pomiriti sto iz objektivnih, sto iz subjektivnih razloga. Nerijesena situacija u Clevelandu kao i cinjenica da Rudolf Eric, kao sef Glavnog stozera HNO-a, izbjegava sazvati kontinentalni sabor za Sjevernu Ameriku, primorale su potpredsjednika za SAD Milu Markica da sazove kontinentalni sabor. Na odrzanom saboru u Lansingu u americkoj drzavi Michigan potkraj veljace 1971. za procelnika HNO-a sjevernoamerickog kontinenta izabran je Zvonko Busic.

Reorganizacija i pokusaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburica odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopustale. Tome svakako treba dodati i najvazniji cimbenik: dogadjaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivsoj Jugoslaviji. Razlicite vrste djelatnosti i pisanje pojedinih novina u hrvatskoj politickoj emigraciji izazvali su reakciju u redovima Saveza komunista Hrvatske, koja se najbolje ocituje u ovom priopcenju CKSK Hrvatske iz 1971. godine: Centralni komitet SK Hrvatske na 19. sjednici, koja je odrzana 6. travnja ove godine, obavijesten je o raspravi u Izvrsnom birou Predsjednistva Saveza komunista Jugoslavije, odrzanoj 23. ozujka 1971. godine o nekim pitanjima neprijateljske djelatnosti protiv SFR Jugoslavije i o zakljuccima, koji su na toj sjednici doneseni.

Klevetnicke tvrdnje

U nastaloj raspravi na sjednici CKSK Hrvatske u kojoj je govorilo 37 sudionika izrazeno je potpuno jedinstvo u ocjeni... da se nastoji organizirano u siroj javnosti kao i medju clanovima komunisticke partije diskvalificirati politicko rukovodstvo SR Hrvatske sirenjem klevetnicke tvrdnje o navodnoj povezanosti rukovodstva SR Hrvatske s ustaskom emigracijom, a sve to s ciljem da se izazove politicka nestabilnost, medjurepublicka trvenja i nepovjerenje, da se oslabi politicko jedinstvo i oteza daljni samoupravni socijalisticki razvoj. (Nastavlja se)

Prepad na jugoslavensku ambasadu u Svedskoj

Placeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili su vise od trideset istaknutih hrvatskih vodja, te izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu srecu, nisu zavrsili pogubno. To jos vise radikalizira redove hrvatske politicke emigracije. U takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi sirom svijeta, salju se peticije stranim vladama i urednistvima novina, te radijskih i televizijskih postaja

Jugoslavija je zatvor za Hrvatsku: Slom hrvatskog proljeca i smjena hrvatskoga komunistickog vodstva na celu sa Savkom Dabcevic Kucar, Mikom Tripalom, Perom Pirkerom i drugima u redovima hrvatske politicke emigracije izazivaju ogorcenje i prosvjede sirom svijeta

Govornici koji su sudjelovali u raspravi na 19. sjednici CKSK Hrvatske 6. travnja 1971. narocito su istaknuli cinjenicu s kojom su se svi prisutni slozili da je pojacana neprijateljska aktivnost iz inozemstva u neposrednoj vezi s pojacanim otporom unitaristickih, centralistickih i birokratski snaga u zemlji koje su politicki osudjene na IV. Brionskom sastanku i koje, osobito u posljednje vrijeme organizirano djeluju s ciljem da se onemoguci ili uspori daljnje jacanje samoupravnog socijalistickog kursa u Jugoslaviji... U raspravi je istaknuto da cinjenice nepobitno upucuju na povezanost i djelovanje neprijateljski snaga svih boja iz inozemstva s unitaristickim i birokratskim snagama u zemlji, te na elemente medjusobne podudarnosti u inicijativi. Energicno je osudjeno sto su dezinformacije o politickom rukovodstvu SR Hrvatske plasirane i preko nekih organa savezne uprave.

Propao plan o otmici

O navodnoj povezanosti clanova CKSK Hrvatske s pojedinim grupama hrvatske politicke emigracije predsjednik Saveznog izvrsnog vijeca Mitja Ribicic u izjavi agenciji Tanjug, govoreci o zakljuccima sjednice SIV-a odrzane 23. i 24. travnja 1971., rekao je: Sva ta neprijateljska aktivnost sluzi se svim sredstvima, od teroristickih atentata u zemlji i na nasa predstavnistva u inozemstvu i raspirivanja sovinizma medju nasom ekonomskom emigracijom do perfidnih provokacija, insinuacija i dezinformacija... Savezno izvrsno vijece zakljucilo je na svojoj sjednici da je potrebno maksimalno pojacati nasu borbu protiv svih oblika neprijateljske djelatnosti i u tom smislu predlozilo saveznim tijelima uprave i svim republickim izvrsnim vijecima da kadrovski ojacaju sluzbu sigurnosti, da stvaraju povoljnije materijalne i moralne uvjete za njezin efikasan rad.

Paralelno s tim sjednicama u travnju 1971., pripadnici hrvatske politicke emigracije koji su se borili sa uspostavu neovisne slobodne hrvatske drzave, pretezno clanovi Hrvatskoga narodnoga otpora - Miro Baresic, Andjelko Brajkovic, Ante Stojanov, Marinko Lemo, Stanko Milicevic, Ivan Vujicevic i Blago Mikulic, osmislili su plan kako da udju u prostorije jugoslavenske ambasade u Svedskoj s ciljem da zarobe ambasadora, kojeg su poslije namjeravali zamijeniti za devet Hrvata koji su zbog politickih razloga bili zatvoreni u jugoslavenskim zatvorima. Zamisljeni je plan propao zbog toga sto je se jugoslavenski ambassador Vladimir Rolovic, visoki oficir jugoslavenske tajne sluzbe, fizicki suprotstavio napadacima. U nastalom metezu, koji su hrvatski napadaci vjerodostojno opisali u hrvatskom iseljenickom tisku, Rolovic je smrtno ranjen.

Atentatori su se predali svedskim vlastima a vodstvo Hrvatskoga narodnoga otpora, uz svesrdnu pomoc drugih hrvatskih politickih stranaka, preuzelo je na sebe financijsku brigu placanja odvjetnika za njihovu obranu.

Prijetnje otkazivanjem sluzbenog posjeta

Akciju je smislio i bio njezinim glavnim organizatorom Stipe Mikulic, procelnik HNO-a za Svedsku i skandinavske zemlje. Nekoliko godina poslije jugoslavenska tajna policija organizira ubojstvo Stipe Mikulica. Nakon atentata u jutarnjim satima 15. prosinca 1975. u kojem je smrtno stradao Stipe Mikulic, svedska policija uspjela je uhvatiti jednog od jugoslavenskih placenih ubojica agenta Irfana Kuburasa, koji nije znao objasniti odakle mu 40 tisuca svedskih kruna koje je policija nasla kod njega.

Pod velikim policijskim pritiskom i unakrsnim pitanjima, Kuburas je priznao da mu je Udba za uspjesno obavljen posao obecala isplatiti honorar od 20 tisuca americkih dolara i dati cetverosobni stan u Jugoslaviji. Placeni ubojica pusten je da slobodno napusti Svedsku zbog velikog pritiska jugoslavenskih vlasti da ce prekinuti diplomatske odnose sa Svedskom. Koliko je Jugoslaviji bilo stalo do njezina placenoga ubojice najbolje svjedoci podatak da je zaprijetila otkazivanjem vec najavljena Titova posjeta Svedskoj.

Ogorcenje i mrznja

Slomom hrvatskog proljeca i smjenom hrvatskoga komunistickog vodstva na celu sa Savkom Dabcevic Kucar, Mikom Tripalom, Perom Pirkerom i drugima, smjenom i zatvaranjem studentskih vodja Drazena Budise, Ivana Zvonimira Cicka, Ante Paradzika i drugih u redovima hrvatske politicke emigracije izaziva se jos vece ogorcenje i mrznja prema Jugoslaviji, zemlji u kojoj vlada socijalizam s ljudskim licem. Nastaloj politickoj situaciji u domovini treba dodati i cinjenicu da su placeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili vise od trideset istaknutih hrvatskih vodja i izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu srecu, nisu zavrsili pogubno. To jos vise radikalizira redove hrvatske politicke emigracije. U takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi sirom svijeta, salju se peticije stranim vladama i urednistvima novina, te radijskih i televizijskih postaja. (Nastavlja se u broju od ponedjeljka)

HNO stavlja se na raspolaganje Hrvatskom saboru

Napokon je doslo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova ocekivanja. Sloboda nase domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je duzni izboriti. Svaki je gradjanin Hrvatske sposoban da ponesto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je duzan to i uciniti, kaze se u Pozivu na dostojanstvo i slobodu, proglasu koji su objavile najutjecajnije svjetske novine

Hrvatska petorka: Zvonko Busic, Slobodan Vlasic, Petar Matanic, Frane Pesut i Julienne Busic oteli su avion americke zrakoplovne linije TWA na letu od Buffala do New Yorka i nakon prisilna spustanja na pariskom uzletistu, odlucuju se predati ako se njihov letak objavi na naslovnici New York Timesa

Tri clana Hrvatskoga narodnoga otpora Rudolf Prskalo, Tomislav Rebrina i Nikola Lisac odlucuju se na radikalniji potez: u rujnu 1972. otimaju zrakoplov u svedskom gradu Gotteborgu i zahtijevaju od svedskih vlasti da puste na slobodu atentatore na Rolovica. Svedske vlasti pristaju na njihove zahtjeve i otmicari s novim putnicima, osim Stanka Milicevica koji dobrovoljno ostaje u svedskom zatvoru, odlaze u Spanjolsku, gdje se predaju vlastima.

Na sudskom procesu u Spanjolskoj otmicari su osudjeni na dugogodisnje kazne zatvora, ali su brzo pomilovani i nakon odsluzenih osamnaest mjeseci pusteni na slobodu. Neki od njih odmah su otisli u Paragvaj, dok su drugi ostali u Spanjolskoj.

Zabrana djelovanja

Nakon pocetka srpske agresije na Hrvatsku u domovinu se vraca Miro Baresic, Ivan Vujicevic, Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo. Nedugo nakon dolaska u Hrvatsku, Miro Baresic je poginuo u akciji. U nastalim okolnostima HNO je odrzao svoj sabor u Spanjolskom gradu Valenciji 1972., na kojem je zakljuceno da je najbolje rjesenje za uskladjivanje odnosa izmedju razliciti frakcija i uspjesno djelovanje organizacije da Mirko Busic iz Argentine bude izabran za procelnika, sto je i ucinjeno.

Novi sabor

HNO-a odrzan je u studenome 1974., a na njemu je za novoga procelnika izabran Stipe Bilandzic. S obzirom na to da je mnostvo Hrvata na privremenom radu u Europi, a narocito u Zapadnoj Njemackoj, odluceno je da se glasilo organizacije preseli u tu zemlju. Medjutim, nakon samo jedanaest brojeva, pod velikim jugoslavenskim pritiskom, a da se ne bi poremetili dobri odnosi dviju drzava, zapadnonjemacke vlasti donose 1976. odluku ne samo o zabrani tiskanja novina, nego i o zabrani djelovanja organizacije.

Te iste godine, 10. rujna, hrvatska petorka: Zvonko i Julienne Busic, Pero Matanic, Frane Pesut i Slobodan Vlasic otela je avion americke zrakoplovne linije TWA na letu od Buffala do New Yorka. Nakon prisilna spustanja na pariskom uzletistu, hrvatska petorka odlucila se predati pod uvjetom da se njihov letak, tiskan na engleskom i francuskom jeziku, Poziv na dostojanstvo i slobodu, objavi na naslovnoj stranici New York Timesa. Urednici, ne samo New York Timesa, nego i drugih najvaznijih i najutjecajnijih novina u svijetu, objavili su taj letak u cijelosti, cime je hrvatsko pitanje nekoliko dana okupiralo svjetsku javnost.

Sudbonosni trenuci

U letku, iza kojeg stoji Glavno sjediste Hrvatskih osloboditeljskih snaga, napisano je: Hrvatska je jedna - Hrvata su milijuni. Hrvatski muslimani i hrvatski katolici, hrvatski komunisti i hrvatski nekomunisti cine danas pouzdano i nenadvladivo zajednistvo. Hrvatska borba jest osloboditeljska nacionalna borba, a ne ideoloska. Danas svaki Hrvat bez obzira na kojem dijelu svijeta bio, bez obzira na osobna politicka naziranja, prijasnje zablude i promasaje, zeli i hoce uspostavu svoje suverene slobodne drzave Hrvatske.

Borimo se za jedinstvenu nacionalnu drzavu hrvatskog naroda u kojoj ce hrvatski suverenitet biti jedan, nedjeljiv, neotudjiv i nezastariv. Za nacionalne manjine koje zive skupa s hrvatskim narodom u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini. Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog oblika zajednistva. Hrvatska je u nasim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog drustva, izvan svih ideoloskih, politickih, gospodarskih i vojnickih blokova, radosno susretiste istoka i zapada. Udba je godinama vjesto, sustavno i smisljeno isticala i preuvelicavala znacenje pojedinih hrvatskih organizacija, vodja i pokreta, sugerirajuci tako hrvatskom narodu potpunu pasivnost u ocekivanju slobode koja nikako nije dolazila. Domovina se pouzdala u emigraciju, emigracija u domovinu, a jedni i drugi u prijateljske narode od strane vlada, koje su zbog svojih posebnih interesa ili pogresnih procjena otvoreno ili prikriveno branile i odrzavale nasilni jugoslavenski integritet utemeljen na srpskoj dominaciji i imperijalistickoj prisili.

Ovo su sudbonosni trenuci. Napokon je doslo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova ocekivanja. Sloboda nase domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je duzni izboriti. Svaki je gradjanin Hrvatske sposoban da ponesto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je duzan to i uciniti. Cuvajuci osjetljivost za uvijek nazocne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogucih zrtava i mogucih promasaja, jer zaista - svaka pogreska vrjednija je od pustosi, svaki cin i zrtva vrjedniji su od obamrlosti, a mi nemamo sto izgubiti osim ropstva, na koje ne mozemo i necemo pristati.

Nova ustavna i programska nacela

Hrvatska otmicarska petorka je, nakon predaje i sudskog procesa u New Yorku, osudjena na dugogodisnje kazne zatvora. Uspostavom slobodne Republike Hrvatske Julienne Busic, Pero Matanic i Slobodan Vlasic vratili su se nakon izdrzane kazne zatvora u domovinu, Frane Pesut ostao je zivjeti sa svojom obitelji u SADu, dok je Zvonko Busic jos u zatvoru.

Zbog zabrane djelovanja HNOa u Zapadnoj Njemackoj, ukljucujuci i tiskanje glasila, vodstvo je sazvalo izvanredni sabor koji je, u kolovozu 1977., ponovno odrzan u Valenciji. Stipe Bilandzic ponovno je izabran za procelnika HNO-a, Tomislav Kvaternik, poznat kao Nikola Stedul, izabran je za glavnoga tajnika. Prihvacena su i nova ustavna i programska nacela HNO-a. Posljednja recenica u programskim nacelima glasi: Po obnovi suverene drzave Hrvatske, Hrvatski narodni otpor stavlja se na raspolaganje Hrvatskom drzavnom saboru. (Nastavlja se)

Njemacka napokon odustala od izrucivanja Hrvata

Masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata u Australiji i narocito protiv clanova HNO-a 1980. i 1981. u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu dozivljeni su u redovima hrvatske politicke emigracije kao jasna poruka zapadnodemokratskih vlada da i poslije Titove smrti one jamce teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije

Procelnik HNO-a Stipe Bilandzic, jedan od sedmorice Hrvata koje su zapadnonjemacke vlasti 1978. bile odlucile izruciti Jugoslaviji

Zapadnonjemacke su vlasti 1978. odlucile izruciti Jugoslaviji sedam Hrvata, medju njima i procelnika HNO-a Stipu Bilandzica, kojega su jugoslavenske vlasti optuzile za terorizam. Pod pritiskom njemacke javnosti, Hrvata sirom svijeta i narocito akcije dvaju clanova HNO-a, Mile Kodjomana i Boze Kelave, koji su silom zauzeli njemacko poslanstvo u Chicagu, Njemacka je napokon odustala od izrucivanja Hrvata, a koji su trebali biti zamijenjeni za clanove poznate njemacke anarhisticke grupe Baader-Meinhof, koji su u to vrijeme bili u Jugoslaviji.

Masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata u Australiji i narocito protiv clanova HNO-a 1980. i 1981. u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu dozivljeni su u redovima hrvatske politicke emigracije kao jasna poruka zapadnodemokratskih vlada, osobito americke administracije da i poslije Titove smrti (1980.) one jamce teritorijalni integritet i suverenitet SFR Jugoslavije.

Milijuni dolara odvjetnickim timovima

U tim sudskim procesima Ivan Cale, Stipe Ivkosic, Nediljko Sovulj, Franjo Ivic, Mile Markic, Ante Ljubas, Ranko Primorac, Ilija Bagaric i Vinko Logarusic osudjeni su na visoke kazne zatvora. Nakon uspostave suverene Republike Hrvatske Franjo Ivic, nakon izdrzane kazne, vratio se u domovinu, gdje je nakon obavljanja duznosti u Hrvatskoj vojsci umirovljen. Nediljko Sovulj i Vinko Logarusic su nakon teske bolesti umrli i pokopani u Hrvatskoj, Ilija Bagaric sa svojom obitelji vratio se u Hrvatsku, kao i Mile Markic. Jedino je Ranko Primorac jos u zatvoru iz kojeg bi trebao izaci sljedece godine. Nekoliko milijuna americkih dolara potroseno je na odvjetnicke timove koji su branili optuzene clanove organizacije. Vodstvo HNO-a bilo je spremno i dalje pomagati opcehrvatskim projektima u svijetu. Medju takve projekte spada i financiranje triju medjunarodnih konferencija na sveucilistu York, koje su odrzane 1983., 1985. i 1989. godine.

Na tim konferencijama s temama Hrvatski nacionalizam i kultura u 19. i 20. stoljecu, Jugoslavija poslije Tita i Jugoslavija u krizi, hrvatska perspektiva, predavanja je odrzalo vise od sto sveucilisnih profesora i strucnjaka za jugoistocnu Europu (dr. Irene Reuter i Jens Reuter sa Sudeast-Instituta u Munchenu, dr. Leonard Cohen iz Vancouvera, dr. George Schophlin iz Londona, School of Economics, dr. Karl Gustav Strohm iz Beca, dr. Peter Remet, dr. George Zaninovic, dr. Peter Vezilich, dr. Ante Cuvalo, dr. Joseph Bombelles, dr. Mate Mestrovic, grof Nikolaj Tolstoj i dr.). Pokojni sveucilisni professor Bogdan Radica, komentirajuci zavrsetak rada prve konferencije - na kojoj je u trodnevnom radu na kanadskom sveucilistu bilo vise od dvije tisuce slusatelja - rekao je da je ovo nas najveci pothvat u emigraciji.

Jugoslavija u zagrljaju smrti

Jugoslavenske vlasti htjele su sprijeciti odrzavanje druge konferencije s temom Jugoslavija poslije Tita, te su poslale protestnu notu Kanadi. Odlucnost rektora sveucilista York u Torontu prof. dr. Toma Meiningera, koji je rekao da ovo nije Beograd ili Zagreb i nitko mi nece naredjivati kakve se akademske konferencije mogu odrzavati na sveucilistu, omogucila je da se konferencija odrzi. Organizator te vrlo uspjele konferencije bio je Marin Sopta. U glasilu Otpor broj 3 iz 1986. zabiljezeno je: U kanadskom gradu Torontu odrzan je 15. i 16. studenoga ove godine Sabor HNO-a. Zbog samih odnosa unutar ove najelitnije hrvatske skupine u hrvatskoj dijaspori kao i sve ozbiljnije politicke i ekonomske krize u Jugoslaviji za ovaj sabor vladalo je veliko zanimanje. Bez ikakve sumnje ovaj sabor jedan je od najvaznijih datuma u organizaciji HNO-a. Kao sto je Sabor 1974. godine, koji je isto tako bio odrzan u Torontu, donio prekretnicu u radu ove organizacije, tako i ovaj nedavno zavrseni predstavlja jos vecu.

Saboru su se odazvale sve tri tadasnje frakcije. Izaslanici sa svih kontinenata jednoglasno su izabrali novo vodstvo, za procelnika Marina Soptu, za glavnog tajnika Ivu Jolica, a za glavnog urednika glasila Otpor Vladu Glavasa. Djelujuci u veoma teskim uvjetima, novoizabrano vodstvo napravilo je odmah neke zaokrete. Trazi povecanje naklade glasila na 5000 primjeraka. Organizacija je platila veliki oglas u New York Timesu 5. prosinca 1988. Jugoslavija u zagrljaju smrti s mrtvackim sandukom, koji je simbolizirao Jugoslaviju i prigodnim tekstom u kojem su dati razlozi zbog kojih ce se Jugoslavija raspasti.

Duh balkanske diplomacije

Oglas je imao nevjerojatan promidzbeni uspjeh, jer je na postanski pretinac HNO-a doslo vise od pet tisuca pisama predstavnika veleposlanstava, urednistava medija, americkih kongresnika i dr. koji su povoljno na nj reagirali. Reakcija pak jugoslavenske strane bila je tipicno njihova, u duhu balkanske diplomacije.

Naime, tadasnji direktor Jugoslavenskog press i kulturnog kluba g. Damir Grubisa salje urednistvu ostro pismo, koje ono objavljuje 17. prosinca 1988., u kojem ga kritizira zbog toga sto je dopustilo da se objavi placeni oglas nacistickih terorista koji otvoreno reklamiraju i propagiraju svoj djavolski program na vasim stranicama i drze lekciju americkoj vladi kako da se ponasa prema suverenoj drzavi. Oglas je pocinjao apelom upucenim predsjedniku SAD-a Georgeu Bushu starijem da odbaci politiku koja jamci neovisnost, teritorijalni integritet i jedinstvo Jugoslavije.

Clanovi HNO-a bili su glavni pokretaci nekoliko inicijativa, poput organiziranja predavanja dr. Franje Tudjmana 1987. na York sveucilistu, uvodjenja trogodisnjeg programa hrvatskog jezika na istom sveucilistu 1990., gdje je predavac bio prof. Branko Franolic iz Londona, kao i pokusaja organiziranja vecere 1988. ciji bi cisti prihod isao za gradnju sinagoge u Zagrebu. Tom je prigodom u jednoj od najvecih i najutjecajnijih sinagoga u Torontu Beth Shalom, za vrijeme nedjeljne molitve pred tisucu zidovskih vjernika rabin Harvey W. Meirovich pozdravio je hrvatsko izaslanstvo na celu s Marinom Soptom (glavnim inicijatorom i organizatorom vecere), cestitajuci na inicijativi.

U prigodnoj propovijedi povukao je paralelu izmedju zidovske i hrvatske borbe za neovisnost: Hrvati imaju malo ljubavi u svojim srcima za Jugoslaviju, zbog toga sto dozivljavaju Jugoslaviju kao umjetnu tvorevinu koja im negira, kao hrvatskim nacionalistima, pravo da zive u neovisnoj Hrvatskoj. HNO je prva i jedina hrvatska politicka emigracija koja je uspostavom suverene i demokratske Republike Hrvatske svojom sluzbenom odlukom prestala s radom i o tome 19. lipnja 1990. obavijestila Sabor. (Nastavlja se)

Hrvatska je danas nasla svoga prvog svjedoka i tumaca

Svrha naseg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske rijeci, stvaranje zajednickog glasila, putem kojeg cemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku misicu - sa svrhom postizanja nacionalnog oslobodjenja Hrvatske

Dr. Franjo Tudjman za vrijeme predavanja 1987. na Pravnom fakultetu Sveucilista u Torontu

Mucenicka smrt Brune Busica u Parizu, kojem je smrtna presuda izrecena odlukom tadasnjega najvisega komunistickog vodstva ne samo Jugoslavije nego, nazalost, i Hrvatske, imala je velik odjek u iseljenistvu i u domovini. Ubijen je covjek koji je za vrijeme svoga kratkog zivota postao za mnoge mit, covjek koji je odrzavao vezu izmedju iseljene Hrvatske i hrvatskih rodoljuba u Hrvatskoj, narocito s ljudima okupljenim oko dr. Franje Tudjmana.

Ubijen je covjek koji je uzivao neograniceno povjerenje razlicitih skupina u iseljenistvu i u Hrvatskoj. Njegovom je smrcu nestao iz politickog zivota hrvatske emigracije covjek koji je imao veliki autoritet, vodja koji nije to htio biti niti se tako ponasao. Busic je svojim pisanjem, svojim radom i asketskim nacinom zivota u zapadnom svijetu nametnuo svoj autoritet razlicitim generacijama Hrvata razlicitih svjetonazora koji su imali zajednicki cilj, a to je bila slobodna i suverena drzava Hrvatska.

Ocajno stanje u emigraciji

Samo nekoliko mjeseci nakon Busiceve smrti glavni urednik Hrvatske borbe, Rudolf Arapovic salje dopis uredniku Hrvatskog lista Zlatku Markusu i urednistvu glasila Otpor u Chicagu: ...Stanje u hrvatskoj emigraciji je vise nego ocajno... Politickom trenutku odgovarao bi i skup ljudi oko Hrvatskog lista, Otpora, Hrvatske borbe... Svrha naseg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske rijeci, stvaranje zajednickog glasila, putem kojeg cemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku misicu - sa svrhom postizanja nacionalnog oslobodjenja Hrvatske. Koncentracija nam je potrebna da bi hrvatska rijec postala vjerodostojnom, dakle, djelatnijom. I stvarno, proces koji je vec prije poceo priblizavanjem izmedju Odjeka iz Munchena i Hrvatskog lista, a nesto kasnije Hrvatske borbe, Otpora, Pregleda iz Australije, kao i uspostavljanje bliske suradnje s Hrvatskim tjednikom i Hrvatskom istinom iz Australije, pridonijeli su da Hrvatski list, na celu s urednicima Rudolfom Arapovicem i Zlatkom Markusom, postane veoma utjecajnim glasilom koje je postupno pocelo ulaziti u vise od dvjesto sveucilisnih knjiznica sirom svijeta, te dolaziti u mnogo vladinih ustanova koje su se bavile jugoslavenskim problemima.

Na sastanku urednistva i suradnika Hrvatskog lista u Svedskom gradu Lundu 1978. i 1979. donesena je tzv. busicevska platforma za izbore u HNV i Hrvatsku osloboditeljsku borbu. Glavne su tocke programa: Nacionalno pomirenje; Opcehrvatsko jedinstvo; Djelatna veza domovine i izbjeglistva; Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih; Nadideologijska nacionalna borba; Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; Koristenje svih primjerenih sredstava borbe. Nazalost, sto je zajednicka karakteristika svih politicki emigracija pa tako i hrvatske, generacijske i ideoloske razlike, osobni antagonizmi i, iznad svega, utjecaj razlicitih obavjestajnih sluzbi, kao i propagandni rat sirenjem lazi i raznih dezinformacija jugoslavenskih obavjestajnih agenata u redovima hrvatske politicke emigracije, postigli su zeljeni cilj.

Unutar HNV dolazi ne samo do velike polarizacije nego i raskola. Smjena dr. fra Dionizija Lasica, glavnoga i odgovornog urednika Danice, veoma utjecajnog tjednika koji je izlazio u Chicagu, zbog toga sto je, medju ostalim politickim grijesima, davao previse prostora pripadnicima hrvatskoga proljeca Franji Mikulicu, Zlatku Markusu i njihovim istomisljenicima, samo je jedan od mnogobrojnih problema koji na najbolji nacin ilustriraju odnose koji su vladali izmedju dva suprotna bloka u Hrvatskom narodnom vijecu.

Utemeljen HDP

Nezadovoljni oportunistickom i, prema njihovu misljenju, nejasnom politikom koju su propagirali dr. Vjekoslav Vrancic, dr. fra Castimir Majic, Janko Skrbin, Jaksa Kusan, Hrvoje Lun i njihovi istomisljenici, kao i cinjenicom da, prema njihovu misljenju, HNV nije uspio postati opcehrvatskim reprezentativnim tijelom, Franjo Mikulic, Zlatko Markus i Stipe Bilandzic sa svojim suradnicima i simpatizerima napustaju HNV.

U novonastalim uvjetima 23.,

Willy Brandt je izabran za kancelara 21. listopada 1969., i vec tri tjedna nakon toga Wolfova je sluzba plasirala svojeg covjeka u njegovo neposredno okruzenje 24. i 25. sijecnja 1981. odrzan je u New Yorku seminar Hrvatskog lista koji je okupio vise od pedeset sudionika iz Australije, SAD-a, Kanade, Njemacke i Svedske. Donesena je jednoglasna odluka o utemeljenju Hrvatskoga drzavotvornog pokreta. Izabran je privremeni izvrsni odbor od pet clanova (Tomislav Kvaternik, predsjednik, Ante Suto, dopredsjednik, Marijan Gabelica, tajnik, Marin Sopta, riznicar, Zlatko Markus, procelnik za promidzbu) i nadzorni odbor od tri clana (Drago Geoheli, Josip Kustra, Franjo Vrankovic).

Novonastala organizacija prihvatila je programsku platformu donesenu u Lundu i Hrvatski list kao najadekvatnija platforma programa i ideje Hrvatskog drzavotvornog pokreta. Prvi sabor HDP-a odrzan je od 5. do 7. lipnja 1981. u Svedskom gradu Malmou.

Izabrano je vodstvo HDP na celu s Nikolom Stedulom, a clanovi predsjednistva postali su Mladen Schwartz, Dinko Dedic, Ante Suto, Milan Buskain, Marin Sopta, Janko Mijatovic i Franjo Vrankovic. U Hrvatskom tjedniku, Otporu i narocito u Hrvatskom listu sve se vise pise o aktualnim dogadjajima u Hrvatskoj. Objavljuju se posebni prilozi o Vladi Gotovcu, Dobroslavu Paragi i odgovor na optuzbu koji je dr. Franjo Tudjman dao na glavnoj raspravi odrzanoj na Okruznom sudu u Zagrebu 17. - 20. veljace 1981. godine.

U svom uvodniku glavni urednik Zlatko Markus napisao je: Tudjmanov odgovor zagrebackom sudu hrvatski je odgovor povijesti i svijetu. Tudjmanov odgovor jednom malom tuzitelju pod velikosrpskom cizmom na zagrebackom Zrinjevcu prerastao je u hrvatsku politicku Magna Chartu. Ne, poslije Drugoga svjetskog rata, iako su mnogi pokusali, ovako i na ovaj nacin... nije jos govorio nitko osim kardinala Stepinca. Govor dr. Franje Tudjmana... lekcija je ponasanju i djelovanju za hrvatsku buducnost. Svima onima koji zele da hrvatske buducnosti uopce bude, preporucujemo pazljiv i skrupulozan studij argumentacije dr. Tudjmana. Hrvatska je danas nasla svog prvog svjedoka i tumaca.

Najvazniji dogadjaj u zivotu Hrvata Toronta

U to vrijeme HDP je narocito bio angaziran da sprijeci izrucenje Mire Baresica iz Svedskog pritvora Jugoslaviji. Svedske vlasti su napokon udovoljile zahtjevima njegovih odvjetnika zbog straha da ce umrijeti u zatvorskoj celiji gdje je vec 45 dana odbijao hranu. Ni u slucaju HDP-a jugoslavenske vlasti ne ostaju ravnodusnima nego putem svojega placenoga profesionalnog ubojice salju poruku. Neuspio atentat potkraj osamdesetih godina proslog stoljeca na predsjednika HDP-a Nikolu Stedula, koji je on samo cudom prezivio, bio je ipak znak nemoci i panike jugoslavenski vlasti, sto ce nadolazeci dogadjaji i potvrditi.

Dr. Franjo Tudjman, uz dr. Marka Veselicu, postao je veoma popularan u hrvatskoj emigraciji. Zato njegov prvi posjet hrvatskoj zajednici Toronta 1987. i predavanje koje je tada odrzao bez ikakve sumnje predstavlja jedan od najvaznijih ako ne i najvazniji dogadjaj u zivotu Hrvata Toronta, pa cak i cijele dijaspore. Tim susretom u Torontu a poslije i sirom svijeta pocinje zavrsno poglavlje djelovanja hrvatske politicke emigracije koje zavrsava medjunarodnim priznavanjem suverene i demokratske Republike Hrvatske. (Nastavlja se)

Djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa

Hrvatsko je iseljenistvo - zbog zivljenja u gradjanskodemokratskom okruzenju zapadnog svijeta - bilo jedini dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni narastaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinudjeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju

Pred komunistickom je represijom mnostvo hrvatskih civila i vojnika uspjelo nakon Drugog svjetskog rata izbjeci u zapadni svijet: Hrvati u izbjeglickom logoru u Klagenfurtu 1945. godine

Hrvatsko iseljenistvo, narocito njegov doprinos uspostavi samostalne hrvatske drzave, pripada nizu iznimno vaznih tema suvremene hrvatske povijesti koje su u velikoj mjeri znanstveno neistrazene, te u hrvatskoj javnosti veoma rijetko i neobjektivno predstavljane. Kako bi se donekle premostila takva situacija, potrebno je uvodno istaknuti nekoliko cinjenica.

Hrvatska pripada skupini europskih zemalja iz kojih se tijekom cijelog 20. stoljeca dogadjao proces iseljavanja. Tako je iseljavanje jedno od glavnih obiljezja hrvatske povijesti 20. stoljeca. Iseljavanje iz Hrvatske dogadjalo se pod izravnim ili posrednim pritiskom nepovoljnih politickih uvjeta u domovini, a iseljenicki valovi bili su usmjereni zapadnom svijetu koji je bio politicki stabilniji i gospodarski razvijeniji.

Njegovanje identiteta i uspomena

Buduci da je velika vecina iseljenih Hrvata odlazila iz domovine protivno svojim osjecajima, zeljama i vrijednosnim nazorima, razumljivo je sto su nastojali zadrzati svakovrsnu povezanost s domovinom. To se najjednostavnije moze prepoznati u organiziranim oblicima drustvenoga, kulturnoga, vjerskoga i politickog iseljenickog zivota koji se temeljio na hrvatskom nacionalnom identitetu. No organizirani hrvatski iseljenicki zivot je osim njegovanja identiteta i uspomena imao i svrhu izravnog i sto intenzivnijeg djelovanja na promjenu stanja u domovini. Tako su i nepoliticke organizacije hrvatskog iseljenistva svoje glavne snage cesto usmjeravale na postizanje politickih ucinaka u domovini.

U razdobljima do 1945. politicke koncepcije koje su u hrvatskom iseljenistvu zastupane u vezi s hrvatskim pitanjem idejno su i organizacijski slijedile, odnosno oponasale okvire koji su nastali i postojali u domovini. Tako se i u hrvatskom iseljenistvu u prvoj polovici 20. stoljeca raspon koncepcija kretao od zagovaranja hrvatske drzavne samostalnosti do zagovaranja potpuna utapanja hrvatske drzavnosti (pa cak hrvatskog etnickog i nacionalnog identiteta) u sirim drzavnim tvorevinama. Posebno je znakovito istaknuti kako se u 20. stoljecu niti jedan prijelomni drzavnopoliticki dogadjaj na hrvatskim prostorima nije dogodio bez bitnog sudjelovanja hrvatskog iseljenistva. O tome razvidno svjedoce slijedece cinjenice.

U zavrsnim pripremama za ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju jedan od glavnih aktera bio je Jugoslavenski odbor koji su u iseljenistvu ustrojili hrvatski politicari (Ante Trumbic, Frano Supilo, Hinko Hinkovic, Ivan Mestrovic i dr.), a cjelokupno djelovanje Jugoslavenskog odbora financirale su hrvatske iseljenicke organizacije iz Juzne Amerike. Komunisticka partija Jugoslavije (KPJ) i Ustaski pokret bili su glavni nositelji promjena i dogadjanja na hrvatskim prostorima u razdoblju Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.).

KPJ je od kraja 1920. na podrucju Hrvatske (i prve Jugoslavije) mogla djelovati samo ilegalno te je njeno rukovodstvo do pred sam rat uglavnom boravilo i odrzavalo partijske kongrese i konferencije u iseljenistvu; od Moskve do Pariza. Isto tako, celnistvo Ustaskog pokreta (Ante Pavelic, Branimir Jelic i dr.) je neposredno nakon osnivanja organizacije u Hrvatskoj otislo u iseljenistvo (1929.) te se pokret dalje ustrojavao u zapadnoeuropskim drzavama i na americkim kontinentima, a medjuratno djelovanje u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) bilo mu je ilegalno.

Za cin medjunarodnog priznanja nove jugoslavenske (komunisticke) vlasti (pocetak ozujka 1945.) kljucni su, medju ostalim, bili pregovori Tita i Ivana Subasica, tada iseljenoga hrvatskog HSS-ovca koji je u predratnim godinama bio ban Banovine Hrvatske.

Duboka povezanost

Tijekom rata Subasic se i u javnim istupima postupno priblizavao jugoslavenskim komunistima te je pored drugih osoba i organizacija (primjerice, Hrvatske sekcije unutar Komunisticke partije SAD-a) utjecao na povecavanje materijalne i lobisticke potpore koju su jugoslavenskoj komunisticko-partizanskoj strukturi davali americki Hrvati. Znao na najbolji moguci nacin iskoristiti siroki spektar veza: Gunter Guillaume. Prema tome, ritam prakticnoga politickog dogadjanja, teorija, dvojbi i zabluda u domovini usporedno se odvijao i u hrvatskom iseljenistvu. No ta usporednost nije se odnosila samo na politicku razinu do 1945., nego cjelokupno kulturolosko djelovanje hrvatskog iseljenistva i golema materijalna pomoc koja je kontinuirano u razlicitim oblicima iz iseljenistva stizala u domovinu tijekom cijelog 20. stoljeca, svjedoce o dubokoj povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske.

Osim spomenutih razloga, koristenje naziva iseljena Hrvatska temelji se i na procjenama strucnjaka, prema kojima danas diljem svijeta zivi od cetiri do pet milijuna iseljenih Hrvata i njihovih potomaka koji su ocuvali obiljezja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Na temelju ukratko naznacenoga povijesnog konteksta lakse je prepoznati znacenje koje je hrvatsko iseljenistvo imalo za cijeli hrvatski nacionalni korpus od 1945. do 1990. U tom razdoblju Hrvatska je bila dio Jugoslavije kojom je upravljao totalitarni komunisticki rezim koji je imao potpuni monopol nad svim oblicima drustvenoga i drzavnog zivota.

Onemogucena artikulacija drustvenih interesa

Vodstvo KPJ/SKJ je svim oblicima represije onemogucavalo artikulaciju drustvenih interesa koji nisu pripadali centraliziranom partijskom okviru, te su tako u Hrvatskoj ostajali nerjesavani nacionalni, socijalni, kulturni, gospodarski, sindikalni i drugi naslijedjeni i novonastali problemi. U takvim, izrazito nepovoljnim okolnostima koje su prevladavale u Hrvatskoj, hrvatsko je iseljenistvo - zbog zivljenja u gradjanskodemokratskom okruzenju zapadnog svijeta - bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa.

Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni narastaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinudjeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju. Prvi val iseljavanja dogodio se neposredno nakon zavrsetka rata, kad je pred komunistickom represijom veliki broj hrvatskih civila i vojnika uspio izbjeci u zapadni svijet. Drugi iseljenicki val iz Hrvatske pokrenuo se sredinom sezdesetih godina proslog stoljeca, jer je jugoslavenski rezim bio prinudjen otvoriti granice zbog neuspjesnosti svoga upravljackog modela i nastaloga socijalnog nezadovoljstva koje se nastojalo ublazavati masovnim odlascima stanovnistva na tzv. privremeni rad u inozemstvo. Tako je u hrvatsko iseljenistvo dosao mladi narastaj koji je brzo postajao nositeljem hrvatskoga svekolikog drustvenog zivota u iseljenoj Hrvatskoj. (Nastavlja se)

Neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljenistvu

Jugoslavenski je komunisticki rezim u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je vec u poratnim godinama zapoceo mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljenistva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog rezima opravdano se moze nazvati ratom protiv hrvatskog iseljenistva

Prema procjenama strucnjaka, u dva spomenuta iseljenicka vala iz Hrvatske se nakon Drugoga svjetskog rata iselilo priblizno milijun osoba. Oni su se ukljucivali u organizacijske oblike hrvatskog iseljenickog zivota koji su postojali i u prijasnjim razdobljima, ali su osnivali i veliki broj novih organizacija. Temeljna svrha cjelokupnog hrvatskog iseljenickog zivota i nadalje je bila usmjerena na promjenu stanja u domovini. Zbog toga su i gotovo sve iseljenicke organizacije kojima temeljna djelatnost nije bila politicka ipak bile bitno prozete politikom u idejnom i djelatnom pogledu.

Medjutim, za razliku od ranijih razdoblja, poslijeratni organizirani zivot iseljene Hrvatske bio je prinudjen prestati oponasati (idejno, koncepcijski i prakticki) domovinski model, jer je komunisticki rezim u domovini onemogucio temeljne slobode i bilo koji oblik pluralnosti. Tako je iseljenistvo bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je nastavio njegovati identitetsku nacionalnu bastinu te je razvijati na nacin i u oblicima koji su postojali u gradjanski uredjenom zapadnom svijetu. O svemu tome se moze doznati iz - temama i kolicinom - golemog izdavackog opusa koji je nastao u iseljenoj Hrvatskoj.

Antijugoslavenski prosvjedi hrvatskih iseljenika u Njemackoj nakon atentata na Brunu Busica

Ta je cinjenica jednostavno prepoznatljiva i kratkim promatranjem politickog dijela hrvatskoga iseljenickog zivota, u kojem se dogadjalo ideolosko i organizacijsko visestranacje. Jedini opci konsenzus medju politickim organizacijama i skupinama u iseljenoj Hrvatskoj bio je u tome sto su svi smatrali kako se radi optimalnog razvoja hrvatske nacije mora uspostaviti samostalna hrvatska drzava. Zanimljivo je i povijesno poucno istaknuti kako je to motriste posljednji prihvatio HSS, i to tek nakon smrti svog dugogodisnjeg celnika Vladka Maceka.

Prema tome, glavno odredjenje politickoga, ali i cjelokupnoga organiziranog zivota u iseljenoj Hrvatskoj imalo je jasno osvijestenu svrhu - stvarati ozracje, njegovati nadu i prakticnopoliticki djelovati na programu hrvatske drzavotvornosti. To nije bila puka ideja, jer je hrvatsko iseljenistvo svojom brojnoscu i svekolikim materijalnim i organizacijskim potencijalima predstavljalo snagu koja je bitno utjecala na ostvarivanje tog cilja.

Posebni oblici rata

Taj brojcani i kvalitativni potencijal hrvatskog iseljenistva veoma je rano i tocno procijenio jugoslavenski komunisticki rezim, koji je u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je komunisticka Jugoslavija vec u poratnim godinama zapocela mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljenistva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog rezima opravdano se moze nazvati ratom protiv hrvatskog iseljenistva. Posebni dijelovi jugoslavenskoga vojnoga i policijskog sustava provodili su u drzavama zapadnog svijeta oruzane akcije protiv iseljenika i njihove imovine, a primjenjivana su i djelovanja koja pripadaju posebnim oblicima rata; spijunasa, infiltracija, prisluskivanje, pracenje kidnapiranje, potkupljivanje, inscenacije, propaganda, psiholoske operacije itd.

Prema dosad raspolozivim podacima, u razdoblju od 1946. do 1989. jugoslavenski rezim je u zapadnom svijetu ubio 77 hrvatskih politickih iseljenika, pocinio 24 atentata s teskim ranjavanjem, tri otmice i cetiri neuspjela pokusaja otmice. Osim toga, u djelovanja protiv hrvatskih iseljenika bili su ukljuceni dijelovi niza drugih jugoslavenskih institucija, primjerice, ministarstva vanjskih poslova, Savjetovao Brandtu da ne dopusti Amerikancima da ga izlazu pritisku: Egon Bahr prosvjete i kulture, te mediji, izdavastvo, drzavna statistika itd. No najtrajnije negativne posljedice, koje su u velikoj mjeri nazocne i danas, ostavila su slozena djelovanja jugoslavenskog rezima koja su imala svrhu u identitetskom i komunikacijskom razdvajanju domovine i iseljene Hrvatske, jer je bilo razvidno da se tako najucinkovitije moze sputavati ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Tako su, medju ostalim, u cjelokupnom javnom zivotu (mediji, kultura, obrazovanje) u Hrvatskoj i Jugoslaviji sustavno stvarane neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljenistvu. Ti neutemeljeni stereotipi mogu se pojednostavljeno prikazati u dva osnovna oblika. Prvo, iseljeni Hrvati su u Jugoslaviji prikazivani kao politicki ekstremisti prema pojednostavljenoj polarizaciji iz Drugog svjetskog rata, pa su cak i iseljeni Hrvati koji su rodjeni nakon rata nazivani neprijateljskom fasistickom emigracijom. O neutemeljenosti tog stereotipa razvidno svjedoci podatak da su sve politicke organizacije hrvatskog iseljenistva - programima i djelovanjem - bile sukladne zakonima i politickim standardima gradjanskih drzava u kojima su osnovane.

Presucivana istina

Drugi stereotip je iseljene Hrvate zbirno prikazivao kao dio populacije koji je bio poslovno manje sposoban te je navodno zbog toga morao otici trbuhom za kruhom. Presucivala se istina da je velika vecina hrvatskih iseljenika uspjesno radila i poslovala u trzisnim uvjetima zapadnog svijeta, te da su svojim zaradama izdrzavali i dijelove svojih obitelji u domovini, a deviznim doznakama osjetno popravljali jugoslavensku drzavnu bilancu. Tako se, s oba stereotipa nastojalo hrvatsko iseljenistvo predstaviti u domovini nepozeljnim - u politickom i gospodarskom smislu. No sudbinska povezanost hrvatskog iseljenistva s domovinom imala je duboke povijesne, interesne i emotivne korijene, te se unatoc zaprekama ostvarivala, jer je to bio izbor i odluka iseljene Hrvatske. S tog motrista treba promatrati i golem prinos koji je hrvatsko iseljenistvo, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeca, imalo u procesu nastanka samostalne drzave Republike Hrvatske i njenoj obrani od srbijanske oruzane agresije. (Svrsetak u sutrasnjem broju)

Solidarnost iseljenistva s domovinom dosegnula vrhunac

Hrvatsko iseljenistvo raspolaze materijalnim, svjetonazorskim, vrijednosnim i upravljackim bogatstvom i znanjem koje nedostaje Hrvatskoj. Odnosno iseljena Hrvatska je dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je integralni dio zapadnog svijeta kojem se domovinska Hrvatska u svakom pogledu najbezbolnije moze prikljuciti posredovanjem iseljene Hrvatske

Od pocetka srbijanske oruzane agresije, na svim bojistima u Hrvatskoj bili su i dragovoljci iz hrvatskoga iseljenistva

Nekoliko desetljeca kontinuiranoga i intenzivnoga drzavotvornog djelovanja u iseljenoj Hrvatskoj rezultiralo je politickom zreloscu hrvatskog iseljenistva kao zajednice koja je bila potpuno pripremljena za aktivno sudjelovanje u velikim povijesnim promjenama koje su se potkraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeca pocele sve ubrzanije dogadjati u istocnoj Europi i na hrvatskim prostorima. To je za hrvatsku naciju bilo iznimno vazno, jer na prostoru komunisticke Jugoslavije nisu bila moguca organizirana i sustavna djelovanja koja bi domovinski dio hrvatske nacije ucinila institucijski i politicki spremnima za prijelomna vremena. Tako su u iseljenoj Hrvatskoj osamdesetih godina dvadesetog stoljeca vec bili oblikovani politicki programi, organiziranost, djelovanja, materijalni resursi i nedvojbena kolektivna samosvijest za stvaranje samostalne hrvatske drzave.

Stihijsko djelovanje clanstva

U Hrvatskoj je istodobno u velike vecine gradjana postojala golema teznja, volja i zelja za promjenama, ali ona nije imala organizacijski strukturirane ni ciljeve, ni institucije niti materijalne resurse, jer je to bilo pod nadzorom jugoslavenskih komunistickih struktura. Takva se situacija nedvojbeno ocitovala u nacinu nastanka i djelovanja gradjanskih politickih stranaka u Hrvatskoj, koje su namjesto profiliranih programa i stranacke organizacije raspolagale kratkim parolama te uglavnom stihijskim primanjem i djelovanjem clanstva.

U takvoj situaciji, vecina je novih stranaka imala gotovo istu retoriku, no uvjerljivu pobjedu na prvim visestranackim izborima postigla je stranka-pokret (HDZ) koja je u iseljenoj Hrvatskoj uspjela prikupiti golemu kolicinu povjerenja a s time i novcanih sredstava za sve oblike predizborne promidzbe i organizacijsko osvajanje prostora.

Zanimljivo je da je i niz drugih stranaka (HDS, HSS, HSP itd.) u iseljenistvu prepoznao i potrazio - s daleko manje uspjeha kljucan izvor novca koji je bio nuzan za izbornu pobjedu. Hrvatskoj javnosti su iz tog razdoblja ostale nepoznate mnoge cinjenice koje u iseljenoj Hrvatskoj postoje u obliku racuna, dokumenata, tiskanih napisa te video, foto i tonskih zapisa. A sve skupa svjedoci o golemom novcanom prilogu koji je hrvatsko iseljenistvo ulozilo u nastanak hrvatske gradjanske demokracije i samostalne hrvatske drzave.

Kad je balvan revolucijom (17. kolovoza 1990. ) pocela srbijanska oruzana agresija na Republiku Hrvatsku u hrvatskom iseljenistvu je poistovjecivanje i solidarnost s domovinom dosegnula vrhunac kao nikad u dotadasnjoj povijesti. Zbirna velicina pomoci koja je tada iz iseljenistva upucivana Hrvatskoj moze se samo kvalitativno opisati, i to kao doprinos koji je nedvojbeno dokazao kako su domovinska i iseljena Hrvatska jedan nacionalni korpus.

Analiticki, pomoc iseljene Hrvatske sastojala se od nekoliko osnovnih oblika: novcana, humanitarna, oruzana i lobisticka, te dragovoljacka, kojom se mnostvo iseljenih Hrvata izravno i samopozvano ukljucio u hrvatski Domovinski rat. U hrvatskoj javnosti se o razmjerima novcane pomoci iz iseljenistva doznaje samo u rijetkim prigodama kad se spominju afere sa spornim racunima kroz koje su prolazile stotine milijuna dolara.

Lobisticka pomoc iseljenika

Isto tako je i s humanitarnom i oruzanom pomoci koje se nijednom nisu pokusale institucijski izracunati ili procijeniti. Lobisticka pomoc iseljene Hrvatske sastojala se od razlicitih prezentacija kojima se svjetska javnost upoznavala sa stvarnima dogadjanjem u Hrvatskoj te od javnih i nesluzbenih utjecanja na mocne medjunarodne osobe, institucije i drzave radi priznavanja hrvatske drzave. Razmjere izravnog ukljucivanja iseljenih Hrvata u oruzanu obranu Republike Hrvatske ponajbolje ilustrira podatak kako Christel Guillaume se nije mogla oteti dojmu da je pod nadzorom i, iako su u Sluzbi najprije mislili da samo vidi poslovicne bijele miseve koji su cesta popratna pojava pri obavjestajnoj djelatnosti, ubrzo su shvatili kako je bila u pravu su, od pocetka srbijanske oruzane agresije, na svim bojistima u Hrvatskoj bili i dragovoljci iz iseljenistva.

Ulogu iseljene Hrvatske posebno prepoznatljivo simbolizira niz hrvatskih iseljenika koji su generalske, te casnicke i docasnicke cinove Hrvatske vojske zasluzili u oruzanoj obrani hrvatske drzave. Medjutim, unatoc naznacenoga, institucije hrvatske drzave i drustvenog zivota sustavno izbjegavaju objektivno valorizirati i predstaviti ulogu hrvatskog iseljenistva u suvremenoj hrvatskoj povijesti, te ukljuciti goleme hrvatske iseljenicke potencijale u razvoj hrvatskog drustva. Razlozi negativnog odnosa prema iseljenistvu svoje opce ishodiste imaju u tzv. tranzicijskom procesu kojim se neuspjesni jugoslavenski totalitarni upravljacki model - s idejnim, institucijskim i kadrovskim strukturama - u velikoj mjeri uspio zadrzati i u formalno demokratskom okviru samostalne hrvatske drzave.

Stereotipi jugoslavenskog razdoblja

Zbog toga nositelji moci u Hrvatskoj i danas hrvatsko iseljenistvo dozivljavaju i javno predstavljaju u negativnom kontekstu prema stereotipima iz jugoslavenskog razdoblja, te se na sve nacine prakticki suprotstavljaju integracijskom procesu izmedju domovinske i iseljene Hrvatske za koju integraciju postoje jasne pretpostavke i interesi. Pretpostavke su postojanje samostalne hrvatske drzave i njen geopoliticki povratak u zapadni civilizacijski krug koji je gradjanski utemeljen. Iz toga proizlaze i konkretni politicki, gospodarski i kulturni interesi Hrvatske.

Objektivno gledajuci, taj integracijski proces bi daleko vise koristio domovini, jer hrvatsko iseljenistvo ima iskustveni kontinuitet zivljenja unutar zapadne civilizacije, za razliku od domovine koja je pola stoljeca (ili cak sedamdeset godina) bila iz njega uglavnom iskljucena. Prema tome, hrvatsko iseljenistvo raspolaze materijalnim, svjetonazorskim, vrijednosnim i upravljackim bogatstvom i znanjem koje nedostaje Hrvatskoj. Odnosno iseljena Hrvatska je dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je integralni dio zapadnog svijeta kojem se domovinska Hrvatska u svakom pogledu najbezbolnije moze prikljuciti posredovanjem iseljene Hrvatske. (Svrsetak)

Vjesnik
http://www.vjesnik.hr/

Related Articles

View photos

Print article

Contact Kanadsko Hrvatski Kongres