naslovnicapotrazitesadrzajjavite se


brzo petrazivanje

Posljednje Najave

Prethodne Najave

Potrazite Najave


NGO
Clan Ujedinjenih Naroda

Event

Sunday, December 13, 2020

Hrvati u Svicarskoj

Ima mnogo obitelji koje zive i u Hrvatskoj i u Svicarskoj, naglo se povecava broj umirovljenika koji bi se rado vratili u domovinu, a samo mali broj nasih ljudi potpuno se asimilirao i posve izgubio hrvatski identitet.

Svicarska je planinska zemlja koja se prostire na 41.293 kvadratnih km, ima oko 6,9 mil. stanovnika, a podijeljena je na 26 kantona i polukantona. Ima cetiri sluzbena jezika: njemacki (63,6 %), francuski (19, 2 %), talijanski (7,6 %) i retoromanski (0,6 %). Svicarci su velikom vecinom krscanske vjere, uglavnom katolici (46 %) i protestanti (40 %), te 14 % ostalih.

Za zacetak Svicarske uzima se godina 1291. kad su kantoni Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili vojni savez, a kad im se kasnije pridruzilo jos pet kantona (do 1355.), savez je po kantonu Schwyz dobio ime Svicarska Konfederacija, koja je tek Vestfalskim mirom 1648. godine prvi put dobila medjunarodno priznanje. Nakon vise politickih mijena (stvaranje Helvetske Republike, Napoleonovo uspostavljanje kantonalne autonomije i sl.), Svicarskoj je Becki kongres 1814. godine priznao status neutralnosti sa stalno odredjenim granicama. Godine 1847. doslo je do gradjanskog rata u Svicarskoj, u kojem su federalne snage vojnom pobjedom zadrzale u zajednickoj drzavi sedam katolickih kantona udruzenih u takozvani "Sonderbund".

Danas je Svicarska federativna demokratska republika s konsenzusnom demokracijom, isticu se cetiri jace stranke, Vlada (Bundesrat) sastavljena je od 7 ministara, a od donedavno siromasne zemlje dospjela je (kroz bankarstvo, turizam, agrar i sl.) u vrh najbogatijih, ali i najskupljih europskih zemalja. Glavni grad je Bern, nacionalni blagdan stavi se 1 . kolovoza, a nacionalna valuta je svicarski franak CHF.

Zanimljivo je znati da Svicarska ni do danas nije pristupila Ujedinjenim narodima ni Europskoj uniji, da je to zemlja koja udomljuje relativno najveci postotak stranih radnika u Europi, te da su zene dobile pravo glasa na saveznoj razini tek 1971. godine, a u nekim kantonima prije samo nekoliko godina.

Prvi hrvatski tragovi

Od davnina su pojedini Hrvati stizali u europske zemlje, pa tako i u Svicarsku. Kroz boravak i djelovanje takvih obicno glasovitih ljudi stvarale su se veze izmedju zemalja i kultura. Dvojica od prvih o cijem boravku i djelovanju postoje dokumenti svakako su kardinal Ivan Stojkovic (Dubrovnik 1390.- Lausanne 1443.) i biskup Andrija Jamometic (Nin 1420. - Basel 1484.).

Prvi je djelovao u Svicarskoj kao visoki vatikanski diplomat, otvorio je i vodio Bazelski koncil 1431. godine, radio na pomirenju krscana zapadnog i istocnog obreda, te pred osmanlijskim osvajacima iz Konstantinopola spasio i dopremio u Svicarsku mnostvo starih grckih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. Potonji je djelovao kao u Europi vrlo poznati vatikanski diplomat, jedno je vrijeme zastupao njemackog cara na papinskom dvoru, a njegova nevolja je bila u tome sto se jos cetrdeset godina prije reformacije pokusao otvoreno i ne uvijek takticno boriti protiv losih odnosa u Crkvi, posebice protiv nepotizma i protekcije.

Hrvatska prisutnost do 1945. godine

Kroz sljedeca stoljeca hrvatska prisutnost u Svicarskoj i dalje se najvise osjecala kroz znacajne hrvatske pojedince. Tako je u 16. stoljecu u Svicarsku doslo nekoliko Hrvata koji su se revno borili za osvjedocene ciljeve reformacije, posebice glasoviti Matija Vlacic Ilirik (1520.-1575.), koji je u Baselu zapoceo svoje studije, te katolicki biskup i publicist Petar Pavao Vergirije (1498-1565). U 17. stoljecu u Svicarskoj se skrasio i ozenio Svicarkom Hvaranin Ivan Franjo Biundic (1574.-1644.), u to vrijeme vrlo cijenjen pisac a diljem Europe u to vrijeme najvise poznat po svoja dva djela: "Historia delle guerre civili d'Inghilterra tra le due case di Lancastro e Jorc" i po romanu "Eromena".

U 18. stoljecu hrvatsku kulturnu bastinu Svicarcima otkriva Svicarac Clemens Wertes prevodeci i objavljujuci u Bernu svoj njemacki prijevod knjige zapisa iz Hrvatske "Viaggo in Dalmazia" Alberta Fortisa, objavljene samo godinu dana ranije u Veneciji na talijanskom jeziku (1774.).

Zabiljezeno je da je upravo po preporuci ovoga potonjeg stigao na studij prava, fizike i mineralogije u Bern i Lausanne Toma Basiljevic (1756.-1806.) iz Dubrovnika, koji je postao ugledni clan nekoliko strukovnih svicarskih drustava, a po povratku sirio po Hrvatskoj stecene ideje i spoznaje iz Svicarske.

Od pocetka 19. stoljeca pocinju se znacajnije nego do tada umnazati hrvatski tragovi i veze sa Svicarskom. Godine 1883. doselio se za stalno u Svicarsku sa svoje tri neudane kceri i suprugom politicar i publicist grof Juraj IV. Draskovic (1773.-1849.). Kceri su mu se poudale vrlo brzo, a on je od svoje ustedjevine kupio dvorac Schrofen na Bodenskom jezeru, koji je nakon njegove smrti naslijedila najstarija kci Marija Lorenz. Hrvatski politicar Eugen Kvaternik (1825.-1871.) djelovao je pisanom rijecju i osobnim kontaktima vise godina iz Zricha prije povratka u domovinu.

Knjizevnici Fran Mazuranic (1859.-1928.) i Antun G. Matos (1873.-1914.) takodjer su jedno vrijeme proveli u Svicarskoj. Najvjerojatnije prva Hrvatica koja je zavrsila studij medicine u inozemstvu dr. Ema pl. Pavlekovic (1873.-1945.) studirala je u Zenevi i Lausannei. Povjesnicar dr. Dominik Mandic (1889.-1973.) studirao je i doktorirao na Sveucilistu u Fribourgu, gdje je svoje studije zavrsilo jos nekoliko hrvatskih studenata.

Nobelovci prof. dr. Leopold Ruzicka (1887.- 976.) i prof. dr. Vladimir Prelog (1906.-1998.) nastanili su se u Svicarskoj 1918. odnosno 1941 . godine. Slicno je ucinio i poznati hrvatski karikaturist Branimir Petrovic (1888.-1957.), koji se ozenio Svicarkom i prozivio gotovo cetrdeset godina u Zenevi.

Razdoblje nakon 1945. godine

Drugi svjetski rat i porace nakon 1945. godine natjerali su pojedine Hrvate da potraze utociste u Svicarskoj. Najglasovitiji hrvatski kipar Ivan Mestrovic (1883.-1962.) nasao je sigurnost u Svicarskoj od 1943. do 1947. godine, a u njoj se odmah nakon rata nastanio (u Waldu) i posljednji grof Draskovic, Ivan (1876.-1971.) koji je sjecanja iz Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata zabiljezio u svojim memoarima. U to vrijeme u Svicarskoj su nasli utociste brojni hrvatski politicki prognanici, medju kojima su bili i sljedeci znacajni Hrvati: politicar i znanstvenik dr. Vinko Kriskovic (1858.-1952.), franjevac i knjizevnik Lucijan Kordic (1914.-1993.), ekonomisti i publicisti dr. Jure Petricevic (1912.-1997.) i dr. Tihomil Radja (1928.-2002.) i jos neki za koje nije bilo mjesta u Hrvatskoj sve do pada komunizma i osnutka hrvatske drzave 1991. godine.

Cini se da tragovi javnoga drustvenog zivota Hrvata u Svicarskoj pocinju tek djelovanjem hrvatskih katolickih misija (HKM). Njihov zacetak vezan je za dolazak fra Lucijana Kordica u Svicarsku 1951. godine, koji je po raznim svicarskim mjestima povremeno okupljao nase ljude, a godine 1961. nadlezna kongregacija u Rimu ga je i sluzbeno imenovala misionarom i ravnateljem hrvatske pastve u Svicarskoj. Dolaskom sve veceg broja hrvatskih radnika iz domovine pristupilo se osnivanju pojedinacnih hrvatskih misija. Na prvu takvu, u Zrichu, dosao je 1967. godine fra Ljubo Krasic, koji je otpoceo sustavno misijsko djelovanje, a koje su nastavili fra Rade Vuksic, fra Karlo Lovric i ostali misionari. Danas u Svicarskoj djeluje dvanaest hrvatskih katolickih misija s petnaest franjevaca i sedam misijskih suradnica, a njihovo glasilo MOVIS izlazi neprestance od 1969. godine, danas u nakladi visoj od 14.000 primjeraka.

Ove misije su pojedinacno i zajednicki svojim vjerskim, kulturnim i drugim raznolikim djelatnostima postale i ostale (poglavito do uspostave hrvatske drzave 1991. godine) srediste hrvatskog javnog zivota. Nikada nisu zaboravljale ni skrb za cuvanje i izgradnju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primjerice, samo HKM Bern pod vodstvom fra Simuna Site Corica na svom je podrucju od 1984. do 1990. godine u sklopu "Iseljenicke tribine" organizirala preko pedeset zasebnih nastupa vodecih ljudi iz hrvatskog javnog zivota, uglavnom iz domovine, a medju njima je bio i ondasnji vodeci hrvatski disident dr. Franjo Tudjman.

Prva hrvatska udruga osnovana u Svicarskoj izvan krila misija bila je Hrvatsko drustvo u Svicarskoj, koje je s prijateljima utemeljio 1960. godine u Zrichu i godinama vodio dr. Jure Petricevic, a petnaestak je godina okupljalo hrvatske intelektualce i druge hrvatske ugledne ljude u Svicarskoj. Osnovana je i "Knjiznica Hrvatskog drustva u Svicarskoj", a Drustvo je organiziralo dva u hrvatskoj emigraciji jedinstvena kulturno-politicka simpozija (Luzern, 1968. i 1971. godine) na kojima su sudjelovali vodeci intelektualci iz hrvatske politicke emigracije.

Tijekom 1968. i 1969. biljeze se prva formalna odn. neformalna osnivanja hrvatskih sportskih klubova u Svicarskoj (npr. NK Croatia, Zrich, 1969.), a na samom pocetku 70-ih godina pocinju se radjati hrvatske ustanove i udruge jedna za drugom: "Socijalna sluzba hrvatskih katolickih misija u Svicarskoj (Buchs, 1970.), Folklorno drustvo "Movis Croatia" (Zrich, 1970), Hrvatska zaklada protiv raka (Basel, 1970.), "Drustvo prijatelja Matice Hrvatske" (Zrich 1971.), koje je 1973. godine preimenovano u "Hrvatsku kulturnu zajednicu", i tako redom. Prema najnovijem popisu, u Svicarskoj i Liechtensteinu ima 199 raznoraznih hrvatskih udruga i ustanova, uz duznu napomenu da medju njima ima nekih koji nisu aktivni, a neki su prakticki vezani za djelovanje pojedinaca.

Uz gore spomenute, redaju se udruge i ustanove raznolikih orijentacija, od uglednog glazbenog okteta "Chorus Croaticus" (Bern) ili humanitarnog "Fonda hrvatskih studenta" (Neuchatel) do Hrvatske demokratske zajednice, koja je prigodom stvaranja hrvatske drzave na samom pocetku 90-ih godina, okupila kao nitko dotad najveci broj aktivnih Hrvata u Svicarskoj. Danas se najvise hrvatskih udruga okuplja i povezuje kroz Hrvatski svjetski kongres u Svicarskoj (HSK-CH), koji je u ovoj zemlji ustanovljen 1993. godine kao dio te najvece medjunarodne nevladine organizacije Hrvata izvan domovine koja djeluje u svim zemljama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci zive u vecem broju.

Hrvatski doprinos zivotu Svicarske

Stotine tisuca Hrvata nasli su privremeno ili stalno radno mjesto u Svicarskoj i s tako stecenim sredstvima podizali svoje obitelji i u domovini. Nezaobilazan je doprinos tih hrvatskih ljudi svekolikom napretku i posebice gospodarskom rastu Svicarske.

Uz te plodne bezimene hrvatske mase, cijeli je niz vrlo darovitih Hrvata koji su svojim djelovanjem ostavili znacajne tragove u svicarskom javnom zivotu.

Jos u 15. stoljecu zaslugom kardinala Ivana Stojkovica spaseni su u Konstantinopolu brojni znanstveni rukopisi pred osmanlijskim osvajacima i dospjeli su u posjed Svicarske. Njegovu dragocjenu zbirku knjiga i rukopisa naslijedio je najprije dominikanski samostan u Baselu, a dobrim dijelom te Stojkoviceve ostavstine obogacena je i Sveucilisna knjiznica u tom gradu. Neobican je doprinos i Hrvata Josipa Fame (Split 1813. - Saxon-les-Bains 1882.). Fama je postao svicarski drzavljanin i vlasnik nekoliko hotela i glasovitog "Spielsalona" u Saxon-les-Bains, u koji su navracale svjetske licnosti. Tako je, primjerice, Fjodor M. Dostojevski u Faminoj igracnici triput sve izgubio, sto ga je inspiriralo za roman Kockar".

Desetljecima i izvan granica Svicarske poznata tvornica FBW kraj Zricha (Franz Brozincevic Werke) bila je vlasnistvo glasovitog konstruktora teretnih kamiona, poznatih svicarskih autobusa (koji su i danas u upotrebi) i motora Franje Brozincevica iz Like (Brinje 1874. - Zrich 1933.) i njegovih sinova. Kamioni sa cetverocilindarskim motorom Franjine konstrukcije (licencu je za taj motor odmah otkupila tvornica Ballot iz Pariza) prvi su u Svicarskoj poceli od 1906. godine zamjenjivati konjske zaprege u prijevozu robe, a popularni Franz (ozenio se Svicarskom i imali su tri sina i jednu kcer) prvi je u Europi (1911.) u svojoj tvornici poceo ugradjivati u teretna vozila pogon pomocu kardanske osovine, umjesto lancanog pogona. Franjin najmladji sin Paul prodao je tvrtku FBW 1878. koncernu "Buehrle AG".

U Svicarsku je 1913. stigao Josip Veselic iz Valpova (1893.-1975.) koji je ovdje ostao do smrti. Desetljecima je bio jedno od poznatih imena u svicarskom sindikalnom pokretu, a svoje zanimljive memoare objavio je u Zrichu 1963. ("Aus den Erinnerungen eines Handwerkers").

Jedan od velikih hrvatskih karikaturista Branimir Petrovic (1888.-1957.) prozivio je cetrdesetak godina u Zenevi, gdje je vise od dva desetljeca bio medju prvim svicarskim karikaturistima i iz dana u dan punio zenevske novine svojim crtezima.

Medju trojicom nobelovaca koje je hrvatski narod podario svijetu, knjizevnik Ivo Andric najcesce se krivo navodi kao Srbin, dok druga dvojica spadaju u najznamenitije Svicarce hrvatskog podrijetla.

Prof. dr. Lavoslav Ruzicka dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju godine 1939. Rodjen je u Vukovaru 1887. godine, a nakon gimnazije u rodnom gradu i studija u Karlsruheu postao je 1918. docent na glasovitoj Visokoj tehnickoj skoli u Zrichu (ETH), a 1923. imenovan je profesorom. Posebice se bavio znanstvenim radom na podrucju terpena i terpenoida a na ETH osnovao je skolu organske kemije svjetskog glasa. Povodom njegova 70. rodjendana utemeljena je na ETH u Zrichu "Ruzickina nagrada" za kemiju. Muzeju Kunsthaus u Zrichu ostavio je oko pedeset umjetnickih slika starih nizozemskih majstora ("Ruzickina zbirka") koje je cijeli zivot skupljao. Znacajna je njegova pomoc oko prijenosa svicarske tehnologije u Hrvatsku, a njegovim zalaganjem ostvarena je znacajna suradnja izmedju velike farmaceutske industrije "Ciba-Geigy" iz Basela i tvornice lijekova "Pliva" iz Zagreba. Umro je u Zrichu u dubokoj starosti 1976. godine.

Drugi Hrvat svicarski nobelovac je prof. dr. Vladimir Prelog, koji je rodjen u Sarajevu 1906. godine. Studirao je kemiju u Pragu. Radio je kao docent a potom kao izvanredni profesor na kemijskom odjelu Tehnickog fakulteta Sveucilista u Zagrebu. U Svicarsku je dosao krajem 1941.

Godinu kasnije postaje predavac na ETH u Zrichu, godine 1945. godine stjece titulu profesora, a od 1947. do 1965. godine u upravi je Organsko-kemijskog laboratorija na ETH. Odgojio je tisuce strucnjaka, postao pocasnim doktorom brojnih sveucilista, a godine 1975. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za kemiju. Preminuo je 1998. godine.

U Svicarskom seljackom savezu (Brugg) godinama je djelovao dr. Jure Petricevic (Staro Petrovo Selo 1912. - Brugg 1997.), koji je dugo godina bio glavni agrarni i ruralni ekonomist tog Saveza, a objavio je mnostvo strucnih radova o stanju i uzdizanju svicarskog agrara. Akademski slikar Julije Meissner (Zagreb 1906. - Zrich 1979.) dosao je 1957. godine u Svicarsku i ostao tu do kraja zivota, slikajuci i poducavajuci likovnu umjetnost na vise srednjih skola u Zrichu.

Od 1960. godine u Svicarskoj je zivio i prof. dr. Zarko Dolinar, koji je na Medicinskom fakultetu u Baselu i kao gost-predavac na jos dvadesetak drugih sveucilista po svijetu odgojio tisuce medicinskih strucnjaka. Dr. Dolinar je poznatiji kao svjetska klasa i prvak u stolnom tenisu s vise od sest tisuca raznih pehara i kolajni, a bio je pravi kuriozitet medju sportasima, jer je u jeku sportske slave postigao doktorat iz znanosti anatomije, histologije i embriologije.

Prigodom simpozija na Sveucilisnoj klinici Zrich 1997. u cast 60. rodjendana prof. dr. Marka Turine, najpoznatiji svicarski dnevnik "Neue Zurcher Zeitung" (NZZ) zabiljezio je da je dr. Turina "najslavniji kardiokirurg Svicarske". Dr. Turina je poznat kao direktor glasovite ustanove "Klinik fur Herzgefsschirurgie" na Sveucilisnoj bolnici u Zrichu, odgojio je brojne medicinske strucnjake u Svicarskoj i po svijetu, bio je dekan Medicinskog fakulteta na Sveucilistu u Zurichu gdje danas predaje...

Sport i glazba

Brojni hrvatski glazbenici ostavili su ili jos uvijek ostavljaju zamjetne tragove u javnom zivotu i/ili po visokim glazbenim ustanovama Svicarske. Medju njih svakako spadaju violinist i dirigent Radovan Lorkovic (Basel), sopranistica Marina Jajic (Luzern), pijanistica Irena Sulic (Zrich), pijanist i skladatelj Ivo Crmaric (Fribourg), te Branka Grakalic (Baden), Baldo Podic (Basel), mr. Franjo Vugdelija i njegov oktet "Chorus Croaticus" (Bern) i drugi.

Cijeli je niz hrvatskih sportasa koji su imali vrlo znacajnu ulogu u svicarskom sportu. Vec 30-ih godina svicarski nogomet znatno su pojacala trojica vrsnih nogometasa iz Zagreba: Ico Hitrec, Aco Zivkovic i Josip Jakupic. Miroslav Blazevic je bio najprije igrac i trener u FC Lausanne i FC Sion, a onda nekoliko godina trener svicarske nacionalne reprezentacije. Medju najboljim nogometasima u Svicarskoj godinama su bili Zeljko Perusic (FC St. Gallen), Jurica Jerkovic, Zlatko Cajkovski, Zeljko Matus i Ilija Katic, svi u FC Zurich. Tu su rukometasi Izidor Dolenac i Vinko Kandija, koji je bio i trener svicarske nacionalne momcadi. Nezaobilazno je ime i Pavao Piacun koji je odgojio brojne svicarske vrhunske karatase te s njima za Svicarsku osvojio brojne europske, pa i svjetske medalje i priznanja.

Svicarci o Hrvatskoj

Prvi Svicarac koji je pisanom rijecju pokazao interes za hrvatsku kulturnu bastinu bio je vec spomenuti Clemens Wertes koji je u 18. stoljecu preveo na njemacki i objavio u Bernu knjigu Alberta Fortisa "Viaggo in Dalmazia" (Put u Dalmaciju). No prije njega, godine 1652. neki imucniji Svicarac je nakon povrataka iz venecijanske vojne sluzbe nazvao dio Berna uz rijeku Aaru "Dalmazi", koji se i danas tako zove, a predaja dodaje, da je to ucinio u spomen jedne Dalmatinke u koju se bio nesretno zaljubio.

Jean Hirt je od 20-ih godina ovoga stoljeca godinama kontinuirano s velikom ljubavlju pisao o Hrvatima i Hrvatskoj u novinama "Illustrierter Schweizer Volksfreund und Friedensfrderer".

Zadnjih desetljeca u Svicarskoj je nekoliko autora objavilo knjige vezane za Hrvatsku, primjerice Kurt Held: "Die Rote Zora und ihre Bande" o uskocima, Christoph Mangold: roman "Zdenka" cija se radnja uglavnom dogadja na hrvatskoj obali, Lili Palmer: roman "Nachtmusik" o hrvatskim politickim emigrantima, a Alfons Maissen je preveo glasovite "Zgode i nezgode Segrta Hlapica" hrvatske spisateljice Ivane Brlic-Mazuranic. Nije nezanimljivo da je nakon hapsenja i osude na dugogodisnju robiju kardinala Alojzija Stepinca Svicarac imenom Franz Salis Sevis umjesto njega vodio tu najvecu hrvatsku biskupiju, te da je Svicarska bez zadrske priznala drzavu Hrvatsku 15. sijecnja 1992.

Hrvatski pisci, izdavastvo i publikacije

Pocetak tiskanja knjiga hrvatskih autora u Svicarskoj slavno je otpoceo jednim pravim bestselerom "oca hrvatske knjizevnosti" Marka Marulica Marulusa (1450.-1524.): knjigom "De institutione bene beateque vivendi" (O nacinu cestitog i blazenog zivljenja), koja je desetljecima bila jedna od najpopularnijih knjiga u Europi, a tiskana je u Baselu 1513., 1518. i 1555. godine. Ta je knjiga u ono vrijeme dozivjela 48 izdanja: 20 na latinskom, 12 na talijanskom, 8 na njemackom, 6 na francuskom i 2 izdanja na portugalskom jeziku.

Iz Basela je se pronio glas i o djelima velikog hrvatskog teologa i reformatora Matije Vlacica Ilirika iz Labina. Primjerice, njegova djela "Catalogus testium veritatis" (Katalog svjedoka istine), Clavis Scripturae Sacrae" (Kljuc Svetog Pisma) i "Magdeburger Centurien" (Magdeborski centuriji) sva su odreda tiskana u Baselu izmedju 1556. i 1574. godine, neka od njih istovremeno na latinskom, njemackom i francuskom jeziku. Jedinstven kuriozitet predstavlja hrvatski pisac Pavao Skalic i njegova knjiga "Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum Epistemon" (Enciklopedija duhovnih i profanih struka) tiskana takodjer u Baselu 1559. godine.

Naime, tom knjigom hrvatski latinist Skalic prvi je u svjetsku literaturu uveo pojam i vrstu znanstvenog djela koje se i danas naziva "enciklopedija".

Od proslog stoljeca do danas u Svicarskoj je boravio i manje ili vise pisao cijeli niz hrvatskih autora. Bili su to Fran Mazuranic i Antun G. Matos, kao i hrvatski kipar i pisac Ivan Mestrovic, koji je upravo u Svicarskoj dosta pisao, a i tiskao svoju knjigu na njemackom "Dennoch will ich hoffen" (Ipak se nadam, Zrich, 1945.). Vrhunski strucnjaci i sveucilisni profesori dr. Ruzicka, dr. Prelog i dr. Turina u Svicarskoj su napisali i objavili stotine svojih radova na vise svjetskih jezika. Dr. Jure Petricevic napisao je i objavio niz znanstvenih radova iz agrarne ekonomije kao i nekoliko knjiga politicke tematike na hrvatskom, njemackom i francuskom jeziku.

Medju prvake hrvatskih knjizevnika izvan domovine u 20. stoljecu bez dvojbe spada fra Lucijan Kordic koji je od 1945. do 1991 . godine kao politicki prognanik zivio izvan domovine, od toga cetrdeset godina u Svicarskoj, gdje je prakticki nastao njegov cijeli knjizevni opus od dvadesetak objavljenih i desetak knjiga u rukopisu. Bio je clan P.E.N.-a, Medjunarodnog drustva za ljudska prava, te Drustva hrvatskih knjizevnika. Nakon 46 godina progonstva vratio se u Hrvatsku 1991. godine, a dvije godine poslije smrtno je stradao u prometnoj nesreci nedaleko Medjugorja.

Dr. Tihomil Radja vise je desetljeca iz Svicarske slao i objavljivao svoje gospodarsko-politicke analize i knjizevne prikaze. Dr. Nedo Paveskovic godinama je bio UN-ov arhivar u Zenevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicistickim prilozima.

U Svicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije i prof. Marijan Karabin (Gornja Stubica, 1936.), koji tri desetljeca zivi u Svicarskoj, bez lazne skromnosti valja spomenuti i brojna objavljena djela autora ovih redova, dr. fra Situ Corica.

Glazbeni kriticar, prevoditelj, izdavac i pjesnik Dubravko Pusek (Zagreb, 1956.) vec dugo zivi u Luganu i profesionalno pise za medije "Giornale del popolo" i za "Radio della Svizzera Italiana". Njegova poezija koju objavljuje na talijanskom uziva velik ugled u talijanskom govornom podrucju.

Dragica Rajcic (Split, 1959.) danas zivi u St. Gallenu, a nadahnuta migrantskim zivotom u Svicarskoj napisala je i objavila nekoliko zapazenih knjiga pjesama i proze na njemackom jeziku.

Kad govorimo o hrvatskim izdavacima u Svicarskoj, onda na prvom mjestu treba spomenuti dr. Juru Petricevica, vlasnika nakladnicke kuce "Adria-Verlag" iz Brugga koji je objavio dvadesetak knjiga na njemackom i hrvatskom jeziku s hrvatskom i srednjoeuropskom problematikom. U Luganu djeluje izdavacka kuca "Plitvice" Dubravka Puseka koji je preveo na talijanski i objavio vise zasebnih zbirki hrvatskih knjizevnika. Jedna od najpoznatijih hrvatskih izdavackih kuca u emigraciji, ZIRAL, godinama je imala jedno od svojih sjedista i u Zrichu, gdje je zivio i njegov suosnivac i urednik Lucijan Kordic.

Uz pokoju knjigu vlastite naklade, prigodnim izdavastvom manjeg opsega povremeno se bave hrvatske katolicke misije u Svicarskoj (uz glasilo MOVIS misije izdaju razne knjizice, pjesmarice, audio-kazete, kalendare i sl.) te Hrvatska kulturna zajednica (HKZ).

Hrvatska glasila u Svicarskoj nemaju dugu tradiciju kao u nekim drugim zemljama, ali nisu beznacajna.

Osobito valja spomenuti MOVIS, glasilo hrvatskih katolickih misija u Svicarskoj koje od 1969. izlazi cetiri puta godisnje u Zrichu, kao i Drustvene obavijesti, glasilo HKZ koje je od 1973. izlazilo povremeno, a vec nekoliko godina izlazi cetiri puta godisnje u Zrichu.

Hrvatske zrtve

Broj hrvatskih stradalnika u Svicarskoj nije prevelik. Bilo je mnogo vise onih koji su nalazili utociste u toj zemlji, iako hrvatske politicke emigrante nasilna ruka jugoslavenskog rezima od 1918. godine nije pustala na miru ni u Svicarskoj.

Stradalnike predvodi vec spomenuti hrvatski dominikanac Andrija Jamometic (1420-1484), koji se nastanio u Baselu i koji je zbog svojih ideja po nalogu crkvenih i drzavnih vlasti tamo uhapsen. Nakon dvije godine teskog zatvora i pred izrucenje u Rim sluzbeno je objavljeno da je nadjen objesen u svojoj celiji bazelskog zatvora.

Povijest je zabiljezila jos jednu hrvatsku tragediju u Svicarskoj. Kako su hrvatski vojnici kroz stoljeca morali biti zbog politickih okolnosti u sluzbi tudjih gospodara u vise europskih zemalja, ovaj primjer vise nego simbolicno biljezi tragican spomen na takve hrvatske sudbine izvan domovine. U svibnju 1800. godine na alpskom prijelazu uz mjesto Saint-Rhemy u nocnom prepadu svicarskih trupa "poklana je austrijska straza - tocnije dvije stotine Hrvata, koji su od mobiliziranih mjesnih jedinica sramotno ostavljeni na cjedilu" (Fernand Gigon, Geschichte und Geschichten ber Alpenpsse, 1979.).

Izravna zrtva jugoslavenskog rezima u Svicarskoj bio je hrvatski politicki emigrant Stanko Nizic, mucki ubijen 1981. na svom radnom mjestu u hotelu u Zrichu.

Nizic je rodjen 1951 . godine u Crvenom Grmu (opcina Ljubuski), u Svicarskoj je proveo 13 godina, neskriveno se zauzimao za slobodnu hrvatsku drzavu, a pokopan je u Dietikonu.

Koliko je Hrvata u Svicarskoj?

Pocetak 60-ih godina prosloga stoljeca oznacen je brojnijim dolascima Hrvata u Svicarsku na sezonski rad, a prvi pravi val doseljavanja bio je izmedju 1965. i 1971. godine. Od tada pa do danas taj se broj stalno povecavao, a u zadnjih petnaestak godina se utrostrucio. Svicarske savezne statistike tek od 1995. godine pocinju sustavno razvrstavati pucanstvo po novonastalim drzavama. U Svicarskoj je 1986. godine zivjelo 109.510 osoba "iz Jugoslavije".

Prema istom svicarskom izvoru, godine 1991. u Svicarskoj je bilo 201.176, a 1996. godine 315.117 osoba s podrucja ex-Jugoslavije, i to bez izbjeglica i prognanika, kao i bez onih koji su primili svicarsko drzavljanstvo. O dobnoj strukturi toga pucanstva najbolje govori podatak da je 1996. godine u Svicarskoj raslo cak 99.592 djece ispod 16 godina iz neke od drzava bivse jugoslavenske zajednice.

Smatra se da je u prvom desetljecu masovnijeg doseljavanja hrvatski udio bio i do 50%, a zadnjih godina od 25% do 30 %, sto znaci da je u Svicarskoj 1996. godini zivjelo oko 100.000. Hrvata.

lako nema egzaktnih podataka o obrazovnom i ekonomskom statusu hrvatskih ljudi u Svicarskoj, moze se reci da Hrvati u Svicarskoj u odnosu na Hrvate u drugim europskim zemljama prednjace po stupnju obrazovanja, ali da medju njima nema "tajkuna" ili onih koje bi se moglo nazvati vrlo bogatima.

Primjerice, medju 120 Hrvata izvan domovine koji su najvise ulozili u Hrvatsku zadnjih godina, nijedan nije iz Svicarske. Medjutim, velik je broj Hrvata u Svicarskoj koji po nekretninama u domovini i financijskoj podlozi u Svicarskoj spadaju u vrh srednje klase, a nije malen broj onih koji imaju osigurane uvjete zivljenja i u Svicarskoj i u domovini.

Sto se tice cuvanja nacionalnog identiteta Hrvata u Svicarskoj, najprije treba reci da se tu prakticno radi o "mladom iseljenistvu", dakle o doseljenim hrvatskim radnicima (prva generacija migranata) i njihovoj djeci (druga generacija). Hrvati se relativno brzo i dobro uklapaju u novu sredinu i tu nema nikakvog "hrvatskog geta", ali i njima i svima drugima je jasno da su "stranci".

Medjutim, i ovdje kao i kod drugih stranaca, prva generacija vecinom u bitnome sacuva svekoliku vezu s domovinskom bastinom, dok vec druga generacija na tom polju znatno slabi i od te se bastine otudjuje. Integracija i asimilacija u suvremenom stranom svijetu imaju danas svoje nemilosrdne zakone: utjecaj strane sredine, skole, medija i vrsnjaka je neizbjezan, mjesovite zenidbe su sve brojnije, veze s domovinom roditelja ne zadrze dovoljan ni emocionalni ni tvarni intenzitet, utjecaj domovinske Crkve na drugu generaciju sve je manji i sl. Stoga se i medju Hrvatima u Svicarskoj pokazuje da samo oni predstavnici druge generacije koji od malih nogu imaju cestu i intenzivnu vezu s domovinom svojih roditelja u svim njezinim aspektima, vecinom sacuvaju i njeguju svoj hrvatski nacionalni identitet, odnosno njegove bitne aspekte, od jezika i kulture do skrbi i angazmana za nedvojbene domovinske potrebe.

Pogled u buducnost

Dosad sve govori da godina 1996. najvjerojatnije oznacava prestanak znacajnijeg dolaska hrvatskih radnika u Svicarsku i skroman pocetak hrvatskog povratka, mada ce se to tek u narednim godinama s potpunom sigurnoscu moci ustvrditi.

Dok je 1991. godine u Svicarskoj radilo oko 46.000 sezonskih radnika s podrucja bivse Jugoslavije, 1996. ih je bilo samo oko 11.000 tisuca. Uz tu smanjenu mogucnost zaposljavanja "sezonaca", sve se vise Hrvata za stalno vraca u domovinu, mada njihovom broju u Svicarskoj doprinosi cinjenica da se u hrvatskim obiteljima zadnjih godina, prema statistikama i procjenama hrvatskih katolickih misija, godisnje radja vise od tisucu djece.

Ima mnogo obitelji koje zive i u Hrvatskoj i u Svicarskoj, naglo se povecava broj umirovljenika koji bi se rado vratili u domovinu, a samo mali broj nasih ljudi potpuno se asimilirao i posve izgubio hrvatski identitet. Ukratko, vecina Hrvata ce ostati u Svicarskoj i drzati zivu vezu s domovinom, manji ali znacajan broj vratit ce se iz Svicarske, a najmanji broj ce se asimilirati u ovoj zemlji.

Mnoge hrvatske udruge pokazuju tendenciju gasenja i/ili spajanja sa slicnima, a Hrvatski svjetski kongres Svicarske, kao i u drugim zemljama, sve vise postaje zajednicko mjesto medjusobnog povezivanja. Hrvatske katolicke misije u Svicarskoj zasigurno ce ostati u ovoj i sljedecoj generaciji mjesto najmasovnijega hrvatskog okupljanja, pa i cuvanja hrvatskog identiteta u ovoj zemlji.

Prof. dr. fra Simun Sito Coric
Predsjednik
Hrvatski svjetski kongres H.S.K.
http://www.crowc.org/

Contact Kanadsko Hrvatski Kongres