naslovnicapotrazitesadrzajjavite se


brzo petrazivanje

Posljednje Najave

Prethodne Najave

Potrazite Najave


NGO
Clan Ujedinjenih Naroda

Event

Wednesday, December 16, 2020

Katoličke misije i župe - prave čuvarice hrvatskoga jezika

Glas Koncila

INTERVJU:
Dr. Vinko Grubišić, profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi - Krajem rujna na Hrvatskim je studijima Sveučilišta u Zagrebu održana Druga međunarodna kroatološka konferencija. Cilj je ovogodišnje konferencije - održane o temi Hrvati izvan Hrvatske - bio pridonijeti boljemu poznavanju izvandomovinstva, kao i još većemu zanimanju znanstvene i šire javnosti za taj dio hrvatskoga naroda. U okviru simpozija obrađene su različite povijesne, jezikoslovne, književne, etnološke i druge teme, a konferenciju je plenarnim predavanjem otvorio dr. Vinko Grubišić, profesor emeritus Sveučilišta Waterloo u Kanadi. Taj književnik, antologičar i jezikoslovac, rođen u Posuškom Gracu u Bosni i Hercegovini, slavistiku je studirao u Zagrebu, diplomirao u Fribourgu, a doktorirao u Aix-en-Provenceu. Emigrirao je 1965. godine, a u Kanadi živi od 1975. Pjesme su mu uvrštene u prestižne antologije hrvatske lirike od sredine osamdesetih, a eseji i monografije s područja teorije književnosti, kroatistike i opće lingvistike nalaze se u brojnim izdanjima u domovini i svijetu. Među knjigama koje je priredio najviše se ističu udžbenici hrvatskoga jezika i književnosti za izvandomovinstvo. Na konferenciji je dr. Grubišić govorio o priznanju hrvatskoga kao posebnoga jezika u SAD-u i Kanadi, o čemu je rado progovorio i za Glas Koncila.

Najvažnije je bilo osnivanje hrvatskih škola

Profesore Grubišiću, možete li na samome početku našega razgovora čitateljima Glasa Koncila u kratkim crtama približiti tijek nastojanja Hrvata iseljenih u SAD-u i Kanadi oko priznanja hrvatskoga kao posebnoga jezika?

DR. GRUBIŠIĆ: Ta nastojanja valja promatrati u nekoliko različitih etapa i kroz nekoliko različitih aspekata, a moglo bi se reći da je priznanje hrvatskoga jezika u SAD-u i Kanadi otpočelo sedamdesetih, a dovršeno osamdesetih godina. Od Drugoga svjetskog rata do ranih šezdesetih godina ništa se značajnije nije događalo u pogledu hrvatskoga jezika koji se pri rijetkim župama proučavao uglavnom uz folklor, i to dosta usputno. Prve hrvatske župne škole osnivane su u okviru većih župnih zajednica, kao što su u Torontu, New Yorku i Chicagu. One uglavnom nisu imale nikakve odnose prema školskim sustavima u Kanadi i SAD-u, nego su bile više-manje stvar hrvatske zajednice i njezine organiziranosti. God. 1974. na svećeničkom sastanku u New Yorku stvorena je odgojno-školska organizacija Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade (HIŠAK), sigurno najvažnija hrvatska školska ustanova izvan Hrvatske, koju od osnutka vodi fra Ljubo Krasić.

Za priznanje hrvatskoga jezika sigurno ništa nije bilo toliko važno kao hrvatske škole koje su okupljale više tisuća učenika. HIŠAK je organizirao i nekoliko međunarodnih simpozija na kojima je sudjelovalo stotine učitelja, potpisnika dviju značajnih deklaracija koje su apelirale na one institucije u svijetu koje nisu priznale hrvatski jezik da to, poštujući ljudska prava, a i tadašnji jugoslavenski ustav, trebaju što prije učiniti. Samim tim što je Kanadsko ministarstvo za multikulturalizam sedamdesetih godina omogućilo pripremu i publiciranje školskih priručnika kao što su »Hrvatski jezik 1« i »Hrvatski jezik 2«, knjige koje su doživjele nekoliko izdanja, te ilustrirani četverojezični rječnik za djecu, hrvatsko-englesko-njemačko-francuski, kanadska je vlada de facto priznala hrvatski jezik. Također, najbrojnije slavističko udruženje na svijetu American Association for the Advancement of Slavic Studies u svojim formularima od 1984. godine donosi hrvatski jezik kao poseban jezik. Uz hrvatske škole, i mnoge su se hrvatske kulturne i političke organizacije zalagale za priznavanje hrvatskoga jezika, kao što su Hrvatska katolička zajednica i Hrvatska bratska zajednica.

Koliko su pomogli hrvatski jezikoslovci?

Koliko su, prema Vašem mišljenju, hrvatski jezikoslovci bili uspješni u promoviranju hrvatskoga jezika u svijetu?

DR. GRUBIŠIĆ: Hrvatski jezikoslovci učinili su veoma mnogo, a svakako - naglasio bih - daleko više negoli su im političke prilike to dozvoljavale. Glasovitom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika temelji »jezičnoga jedinstva« su uzdrmani. »Lingua communis«, tj. zajednički jezik, u Jugoslaviji nije više dolazio u obzir. Takav stav hrvatskih lingvista, pa i izborena definicija u Ustavu Jugoslavije iz 1974. nama izvan Hrvatske u borbi za priznanje hrvatskoga jezika veoma su olakšali posao. Mogli bismo tadašnjim hrvatskim jezikoslovcima zamjeriti da nisu uvijek bili ni najjasniji ni najdosljedniji, ali oni su se ipak uvijek znali ispružiti i malo više nego je bilo pokrivača.

Jugodiplomati nisu čitali vlastiti ustav

Zasigurno je u to vrijeme bilo i brojnih pritisaka iz tadašnje Jugoslavije?

DR. GRUBIŠIĆ: Da, ti su pritisci bili stalni, a dolazili su preko jugoslavenskih diplomatskih predstavništva, kao i nekih sveučilišta. Naš je odgovor bio da nije naša krivnja ako ta predstavništva ne znaju čitati vlastiti ustav koji je - ma koliko te definicije bile smušene - ipak priznavao postojanje hrvatskoga jezika. Na sve teorijske rasprave veoma smo se malo obazirali, jer za nas je bilo najvažnije da kao porezni doprinosnici u demokratskoj zemlji imamo pravo da se naš jezik nazivlje našim imenom. Istina, uz škole za hrvatski jezik postojale su i škole u kojima se predavao »srpskohrvatski«, no broj učenika je za potonji bio desetak puta manji, a to je bio najbolji pokazatelj gdje tko stoji. Na sveučilištima je situacija s jedne strane bila dosta komplicirana, a s druge pak pojednostavljena do same profanacije: ako su profesori bili podrijetlom Srbi ili ako su studirali u Srbiji, predavali bi stvarno srpski, a ako su bili Hrvati ili ako su proveli koju godinu studija u Hrvatskoj, predavali bi uglavnom hrvatski. Argument sveučilišnih predavača koji su zagovarali »srpskohrvatski« bio je veoma praktične naravi: ako se odvoji hrvatski od srpskoga, onda bi trebalo imati nastavnike za oba jezika, a to bi prouzrokovalo dvostruke troškove. No stvari su se razvijale svojim tokom pa su ti isti profesori devedesetih ne samo razdvojili nego »rastrojili« »srpskohrvatski« na »bosanski/hrvatski/srpski«, a da se troškovi nisu povećali, kao ni broj sveučilišnog osoblja za »južnoslavenske jezike«. Istina je da studenti uglavnom ne žele studirati »jezične razlike« nego - jezik.

Hrvatski - od dječjega vrtića do sveučilišta

Potomci iseljenih Hrvata danas primarno obrazovanje na području hrvatskoga jezika i kulture mogu usavršavati i na izvandomovinskoj Katedri hrvatskoga jezika i kulture koja je službeno utemeljena još g. 1988. na Sveučilištu Waterloo. Možete li ukratko predstaviti rad katedre koju ste vodili?

DR. GRUBIŠIĆ: Danas u Kanadi učenici mogu učiti hrvatski jezik od dječjega vrtića do završetka studija. Nakon što se dobro »uhodalo« predavanje hrvatskog u nižim razredima, od 1976. hrvatski je jezik u provinciji Ontario uveden u škole kao priznati školski predmet, i to na najvišoj petoj razini koja učenicima omogućuje pristup na sveučilišta. Zapravo, šestina srednjoškolskog programa, pet od trideset školskih »kredita«, mogla je biti hrvatski jezik i kultura. Odnedavno je i u Britanskoj Kolumbiji uveden hrvatski u srednje škole, zasada samo u Vancouveru. Tako se došlo do samih vrata sveučilišta. Pregovori sa Sveučilištem Waterloo 1988. urodili su plodom i hrvatska je zajednica uložila određenu svotu novca za financiranje katedre »Hrvatskog jezika i kulture«, koja od početka djeluje u okviru Odjela za germanske i slavenske studije. U samu uspostavljanu katedre veliku su ulogu odigrali hrvatski donatori okupljeni u udruženju Croatian Studies Foundation, čiji je prvi predsjednik bio pokojni Gojko Šušak, a nakon njegova odlaska u Hrvatsku Anton Kikaš. Katedra djeluje već dvadeset i tri godine i kroz nju je prošlo više od tisuću studenata.

Uz hrvatski jezik na različitim se stupnjevima na katedri predaje suvremena i starija hrvatska književnost, a tečaj »Hrvatska kultura« podijeljen je u dva dijela: »Od Ilira do Iliraca« te »Od ilirskog preporoda do danas«. Taj se tečaj predaje na engleskom, otvoren je svim zainteresiranim studentima, a obuhvaća i pregled hrvatske znanosti i humanističke te kulturne dodire Hrvata sa susjednim i s drugim narodima svijeta. Za hrvatsku je zajednicu Južnog Ontarija Sveučilište Waterloo bilo posebno privlačno i zbog tzv. »dopisnih tečajeva«. Naime, studenti s bilo kojeg kraja svijeta mogli su odabrati studij hrvatskoga jezika, a onda bi im najbliže sveučilište, odnosno sveučilište na kojemu su studirali, moralo priznati hrvatski kao sveučilišni »kredit«. Tako su nerijetko i ona sveučilišta koja su još uvijek zadržala »srpskohrvatski« morala studentima priznati položene ispite iz hrvatskoga! Kasnije je, uz dopisne tečajeve, uveden i internetski studij hrvatskoga jezika, a hrvatski je prvi jezik na svijetu priređen za kasnije općenito prihvaćen internetski program »Angel« i već je na internetu šestu godinu na Sveučilištu Waterloo.

Mladi u potrazi za identitetom

Kazali ste kako, uz hrvatski jezik, studenti uče i o hrvatskoj kulturi kroz povijest, umjetnost i općenito hrvatske duhovne vrednote. Možete li pojasniti zašto je važan takav interdisciplinaran pristup i koji je profil studenata koji pohađaju te kolegije? Koliko su novi naraštaji, potomci hrvatskih iseljenika, u potrazi za svojim hrvatskim identitetom?

DR. GRUBIŠIĆ: Jezik je u biti oblik koji treba ispuniti sadržajem. Za predavanja hrvatskoga jezika priređeni su priručnici kroz koje se studenti upoznaju ne samo sa strukturama i riječima hrvatskoga jezika nego i s hrvatskim krajolicima, podnebljem i sl. Spomenuti tečaj hrvatske kulture kratak je pregled sveukupnih hrvatskih događanja i postignuća kroz stoljeća. Tu je riječ o sv. Jeronimu i Ruđeru Boškoviću, o Marku Maruliću, Benediktu Kotruljeviću, Lavoslavu Ružički, Nikoli Tesli, Ivanu Meštroviću, Miroslavu Kraljeviću, Jakovu Gotovcu, Miroslavu Krleži... Uz tekstove često se predavači koriste glazbenim materijalima i videomaterijalima. Nastoje se paralelno zahvatiti sve hrvatske duhovne vrednote, a ujedno prikazati u pravom svjetlu odnosi sa susjednim narodima s kojima su Hrvati dijelili pojedina povijesna razdoblja.

Studenti koji pohađaju taj tečaj najrazličitijih su profila i to čine iz najrazličitijih motiva. Na izvjestan način svi, pa i mi koji smo formirani više-manje u Hrvatskoj, tražimo neka očvršća svojega identiteta. Mladi ljudi danas mnogo lakše mogu saznavati o svojim prethodnicima, pa tako i o samima sebi, jer je Hrvatska s jedne strane danas demokratska i otvorena zemlja, a s druge to razvoj tehnologije danas omogućuje daleko više negoli prije kojih dvadesetak godina. Potraga za korijenima zapravo je svojevrsno snalaženje u sadašnjosti. A znanje jezika svojih predaka najsigurniji je put »u potrazi za identitetom«.

Veoma vješto izvedena prijevara

Budući da i sami živite u iseljeništvu, možete li posvjedočiti kako danas žive Hrvati »s druge strane Atlantika«? Koji su najčešći problemi i kakav je, prema Vašem mišljenju, odnos Hrvatske države prema izvandomovinstvu?

DR. GRUBIŠIĆ: Veoma kompleksno pitanje. Hrvati »s druge strane Atlantika« i dalje su »iseljenici«. S obzirom na zanos devedesetih godina, uvelike su se odnosi prema Hrvatskoj ohladili. Hrvati se danas više vraćaju u Hrvatsku i sve manje Hrvatskoj. Nekako kao turisti. Dive joj se kao zemlji, upoznaju je iznutra... »Hrvatski« mediji zemlju o sreći koju su sanjali prikazuju kao leglo kriminala, a Hrvatska nije niti zemlja kriminala, niti nesigurnosti. O nekom uspješnom simpoziju, o kojem kulturnom ili znanstvenom postignuću Hrvata u novinama se rijetko što kaže. Netko je došao na ideju da to nikoga ne zanima. U iseljeništvu su glasila na hrvatskom, a i na stranim svjetskim jezicima, većinom ugašena ili su prešla na internetsko izdanje koje malo tko prati. Bezrazložno se steklo povjerenje u domovinska glasila, a ona su ili sasvim požutjela ili niskotiražna.

Što se, pak, tiče odnosa hrvatske države prema Hrvatima izvan domovine, on nikada nije bio jasan. A danas je nejasniji negoli prije desetak godina. Netko se sjetio da - premda nije pronađena ni jedna jedina nepravilnost - treba dokinuti glasovanja po župama i hrvatskim domovima izvan Hrvatske. Time je golem postotak Hrvata izvan domovine isključen iz političkog, a samim time i javnog života. Na te i takve prijevare Hrvati u izvandomovinstvu nisu navikli, a valja priznati da je ta prijevara izvedena veoma vješto.

Riječi nisu samo za razumijevanje

Kako danas, kao jezikoslovac, gledate na odnos Hrvata prema materinskom jeziku? U svojem ste izlaganju na konferenciji u Zagrebu spomenuli kako globalizacija sve više prijeti, pa i našem »malom« jeziku...

DR. GRUBIŠIĆ: Čini mi se da je u prvom dijelu postavljenog pitanja najvažnija riječ »danas«. Danas više-manje nitko normalan ne niječe samobitnost hrvatskoga jezika, međutim kao da se nalazimo pred potpuno novim zabunama. Jedna nas političarka koja je u timu pregovarača s Europskom Unijom s televizije nedavno uvjerava kako u toj bajnoj zajednici nitko ne može ni pomišljati natjecati se za kakav posao bez dobra znanja engleskoga jezika. Pitanje hoće li taj budući »naddržavni jezik« biti neka vrsta »poslovnog engleskog« od kojih petstotinjak riječi na kojem će se sporazumijevati birokrati ili nešto više od toga, ovdje nas toliko ne zanima koliko neka pitanja u odnosu na hrvatski jezik. Ono što nije sasvim jasno ni u Hrvatskoj, još će manje biti jasno u glavama eurobirokrata.

Ako neki profesori na Zagrebačkom sveučilištu upotrebljavaju priručnike na srpskom jeziku, ako se filmovi sinkronizirani na srpski jezik prikazuju u hrvatskim kinodvoranama, ostaje dojam da je ipak hrvatski tek nekakav »polujezik«. U frankofonskoj kanadskoj provinciji Quebec sigurno svatko razumije englesku riječ »stop«, no ipak ulice su obilježene znakom »arret«, želeći tako pokazati da riječi nisu samo za razumijevanje nego za nešto mnogo značajnije. Što podrazumijeva priznanje hrvatskoga jezika u EU-u? Ako je engleski »iznad« nacionalnih jezika, hoće li hrvatski zaista biti ravnopravan francuskom, španjolskom i njemačkom? Je li čak poljski ravnopravan tim trima spomenutim jezicima? Hoće li hrvatski zastupnici govoriti hrvatski, a oni koji hrvatski ne razumiju imati slušalice na ušima za simultano prevođenje? Ili?!

Hrvati su malobrojan, ali nikako i mali narod, hrvatskim jezikom govori veoma mali promil svjetskoga stanovništva, ali u znanosti, umjetnosti i sportu oni su pridonijeli proporcionalno veoma mnogo. Ostvarenja na hrvatskom jeziku kroz stoljeća potiču nas da se vratimo samima sebi, da se pred magluštinom globalizacije upitamo znamo li zaista kamo idemo. Čini mi se da i nas danas pop Martinac podučava i opominje kako »jazik harvatski« nije samo jezik, komunikacija, nego čitava sudbinska povezanost sa zemljom, s rodom i domom.

Teško protiv sebeljublja

U pojedinim državama svijeta još uvijek, nažalost, hrvatski i srpski jezik na sveučilišnim katedrama nisu razdvojeni. Zašto je tomu tako? Kako se prema tom pitanju odnose slavisti?

DR. GRUBIŠIĆ: Osim baš najzagriženijih filologa, rijetko tko želi proučavati brojne razlike između hrvatskoga i srpskoga, nego učenici žele naučiti jedan ili drugi ili, što je rijetkost, oba jezika. Neki profesori su zaista (bili) uvjereni da je »srpskohrvatski« jedan jezik, i kada su se srpski i hrvatski razdvojili, njima je bilo veoma teško početi govoriti protiv jučerašnjih samih sebe. Rekao bih čak da je sebeljublje gotovo proporcionalno s »predavačkom hijerarhijom«. Bilo bi svakako zanimljivo izbliže utvrditi situaciju prema pojedinim sveučilištima, no za većinu sveučilišta najvažniji je kriterij broj upisanih studenata. A naglasimo da je god. 1985. bilo više studenata na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu u Australiji, na kampusu i dopisnim putem, za hrvatski jezik negoli na svim američkim sveučilištima za »srpskohrvatski«. Pametnome dovoljno.

Prve hrvatske škole osnivane pri župama

Koliko su hrvatske katoličke misije pomogle u očuvanju hrvatskoga jezika, kulture i svijesti o pripadnosti hrvatskome narodu među iseljenicima?

DR. GRUBIŠIĆ: Nemoguće bi bilo zamisliti hrvatsko školstvo, a samim tim i priznanje hrvatskoga jezika, bez hrvatskih katoličkih misija. Prve hrvatske škole u Americi i Kanadi osnivane su pri župama, a župnici su nerijetko u tim školama uz vjeronauk predavali i hrvatski jezik. Hrvatske katoličke misije i župe bile su i ostale prave čuvarice hrvatske kulture i duhovnosti. U Kanadi su ipak uvođenjem multikulturalizma sedamdesetih godina hrvatske subotnje škole većinom preselile iz župnih prostorija u redovite škole. Hrvatski jezik u srednjim školama nije nikada predavan u župnim prostorijama, nego u redovitim školama, ali su župnici u svojim propovijedima često naglašavali potrebu učenja hrvatskoga jezika na višim razinama od one koju je nudila subotnja, ne bez razloga često zvana »župna« škola.

Ivan Uldrijan
Glas Koncila 43 (1948) | 23.10.2011.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=19283

Contact Kanadsko Hrvatski Kongres