naslovnicapotrazitesadrzajjavite se


brzo petrazivanje

Posljednje Najave

Prethodne Najave

Potrazite Najave


NGO
Clan Ujedinjenih Naroda

Event

Wednesday, March 18, 2020 to Thursday, December 10, 2020

MLADEN GRDOVIC - DUSKO LOKIN!

KONCERT povodom svecane proslave
50 obljetnica Hrvatskog sportskog drustva Croatia
i Dana neovisnosti Republike Hrvatske

Petak 7. listopada 2011. sa pocetkom u 7sati navecer
velika dvorana Hrvatskog kulturnog centra

Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji,
Pozivamo Vas na svecanu proslavu Dan neovisnosti koji se obiljezava 8. listopada. Toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu drzavnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska vise ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadasnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivse federacije, koja vise kao takva ne postoji. Proslava ce se odrzati u petak, 7. listopada 2011. u velikoj dvorani Hrvatskog kulturnog centra u Vancouveru, British Colunbia, Canada sa pocetkom u sedam sati navecer.

Tu istu vecer proslavit cemo 50 godisnjicu postojanja Hrvatskog sportskog drustva "CROATIA" - "CROATIA SOCCER TEAM" in Vancouver, B.C., Canada. To je casna duznost svih nas ovdje da zajedno jednom godisnje proslavimo ovaj VELIKI DAN. Za svecani program dolaze nam iz Hrvatske Mladen Grdovic, Dusko Lokin i pratnja.

Za ulaznice nazovite:

Hrvatski kulturni centar
604-879-0154

Sena Travel - Zagreb Imports
604-254-4433

Doma Travel
604-294-9440

Nogometni klub Croatia
604-785-8645

Hrvatska Demokratska Zajednica
604-254-4184

Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K.
604-871-9170

Jozo Maras
604-298-6780

Anita Pharmacy
604-294-4341

Ivan's Auto Body Ltd.
604-879-8915


Bogović u Haagu: Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu

U organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa 24. rujna 2011. održan je do sad najveći masovni nacionalni prosvjed u Haagu, a protiv teze o Oluji kao 'zločinačkom pothvatu'. Na prosvjedu je sudjelovao i mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, čiji govor donosimo u nastavku. U drugom prilogu koji također danas objavljujemo može se naći Bogovićeva haaška propovijed na čitanje poslanice sv. Pavla apostola Filemonu, 7-9. I ona je usko povezana sa sudbinom naših generala, i općenito, našega naroda kojem se sudi jer se "drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži".(hkv)

Govor biskupa Bogovića na prosvjednom skupu u Haagu 24. rujna 2011.

Pitaju se mještani Haaga što ovi ovdje rade, pitamo se i mi zašto smo danas baš ovdje i u ovom sastavu. Došli su ovamo čuvari one vjerske i nacionalne baštine koju je poniženi narod od 1945. do 1990. u tišini svog obiteljskog doma prenosio na mlađi naraštaj. Došao je ovamo narod koji želi biti zahvalan svima takvima, a posebno onima koji su živote svoje izložili i založili za naše dobro. Izraz te zahvalnosti je i Crkva hrvatskih mučenika koja je nedavno posvećena. Ovdje su, dakle, predstavnici onog naroda koji je i dalje nošen idealima, svjestan da bi mogao nestati ako u ideale svoje počne sumnjati, kako bi rekao Kranjčević.
Zašto smo danas tu

Došli smo izraziti svoje suosjećanje s nepravedno optuženima i dovedenima ovdje u zatvor. Protiv njih su se urotili svi protivnici hrvatske države i hrvatskoga naroda. Mnogo je tih protivnika, i nisu bezazleni i nemoćni. Ima ih u Hrvatskoj i inozemstvu. I mi smo došli iz Hrvatske i inozemstva. Žao nam je što su uznici mnogo morali pretrpjeti od svojih neprijatelja. Žao nam je što je i sama hrvatska vlast pokazala dosta spremnosti da ove uznike žrtvuje u nekoj neprimjerenoj političkoj trgovini. Zacijelo smo svi trebali za njih i više učinili nego što smo učinili, pa ih molimo za oproštenje.

Pitaju se zacijelo neki čemu na ovom prosvjednom skupu jedan biskup? I sam sam si to pitanje postavljao više puta. Jednostavno nisam sebi našao dovoljno razloga da odbijem molbu Hrvatskog svjetskog kongresa da se pridružim. Želim reći da iako mi možda ovdje nije mjesto po biskupskoj službi, tu svakako pripadam po svojim osjećajima. Uz to kao dodatno opravdanje jest da uz to što sam biskup, ja sam i povjesničar. A i Haag je, nažalost, jedna od povijesnih postaja hrvatskog križnoga puta. I tu je postaju našega naroda Organizator želio oplemeniti molitvom. Zato sam ovdje.

Ovdje su sinovi i kćeri onih koji su živjeli i trpjeli za više slobode, koji su se ispovijedali za svoje grijehe koje su počinili protiv drugih i protiv svojih. Nisu ovdje došli ni oni moćni iz našega naroda, nit oni koji se boje pogleda naših uznika. Došao je narod koji je čuvao iskru slobode i pravde i kroz vrijeme kada jedno i drugo nije pripadalo svima nego samo njima.

Mali smo narod pa i kad bismo htjeli ne možemo sebi priuštiti da budemo bahati prema drugim narodima. Došli smo ovamo s križem jedne cijele nacije, nacije kojoj se sudi u ovoj kući ovdje. Naši uznici su svjesni da su oni samo odabrani primjerci da se sudi jednom narodu.

Sudi se narodu jer se drznuo stvoriti svoju državu mimo volje gospodara svjetskog poretka, onih kojima zakon u topuzu leži. Zato želimo uputiti svoje upozorenje i svoju poruku svjetskoj javnosti, hrvatskoj javnosti i vlasti, te Haškom tribunalu.

Želimo upozoriti svjetsku javnost

- da se sudište u ovom gradu krivo postavilo prema Hrvatima i Hrvatskoj kao državi. To je vidljivo posebno po tome što su glavni protagonisti stvaranja i obrane Hrvatske države svrstani u „udruženi zločinački pothvat". Priča je za malu djecu da se tu misli na pojedince a ne na državu. Taj je konstrukcija neispravna, nepravedna, kriva i zloćudna;

Takvo gledanje je slijepo za povijesne činjenice. Spomenimo samo da je trećina međunarodno priznate države Hrvatske bila četiri godine pod okupacijom; na okupirano područje nije mogao preostale ljude, uglavnom stare i nemoćne, posjetiti nijedan svećenik. Nisu to omogućile ondje prisutne međunarodne snage iako je njihov predstavnik (Stoltenberg) to svečano obećao u Vatikanu. Nakon obavijesti iz Vatikana prijavio me nadbiskup Tamarut, ali nisam dobio dopuštenje da posjetim tu siročad. Jasno je da po takvom gledanju mi nismo ni smjeli braniti svoju domovinu, kao ni Vukovar, ni Osijek, ni Gospić. Branitelji su sumnjivi, a neki su već u zatvoru.

- Hrvatska država je utemeljena na povijesnom pravu i volji goleme većine svojih građana. Ona je bila napadnuta i ona se obranila. Nije nikada bilo isto napadati i braniti se, pa ni čini obrane i napada ne mogu imati istu kvalifikaciju. Što ne znači da se i oni u obrani svi mogu pravno i moralno braniti. Tužno je i žalosno da je potrebno doći ovamo i o tome ovdje govoriti – u mjestu u kojem bi trebale biti formulirane istinske norme svjetske pravde.

Želimo upozoriti hrvatsku vlast i javnost

- da hrvatsku državu ne guraju na prostor bez pravih temelja, kao što su pokušaji da se ona postavi na temelje nekom antifašizmu Brezovice i Srba. To je gradnja na pijesku. U ovom drugom slučaju čak je na zločinu. Ne može se realno očekivati, ako se uopće za tim ide, da će to pomoći stvaranju zdravog odnosa između Hrvata i Srba, što nam je doista nasušna potreba. Državu valja graditi na kršćanskim i nacionalnim korijenima. To je ona opjevana „tvrda stina". Tu ćemo pronaći svoje identitetske crte. Europa nam to i ne može dati jer ona nema identiteta. To znači da državu ne valja graditi po mjeri njezinih tužitelja i neprijatelja, po mjeri onih koji su od početka bili protiv nje, nego po mjeri onih koji su se za nju molili i boriti.

- da se naša država drukčije postavi prema onima koji su je stvarali i obranili. Trebalo je organizirati međunarodni simpozij pravnika o utemeljenosti odluka i prakse Haškog sudišta. Poznato nam je, nažalost, da kada dođe kakva uputa izvana da se nekoga od branitelja uhiti i procesuira na domaćim sudovima, mogućnosti da će to biti objektivno i uz pravnu potporu države jako su malene. Hrvatsko sudstvo treba osloboditi od bilo kakvog diktata izvana.

- da se u pitanju suvereniteta i sigurnost države formuliraju stavovi i stvori politički konsenzus koji onda treba biti za sve neupitan i u pogledu unutarnje i vanjske politike;

- naša veleposlanstva i konzulate treba opremiti literaturom o našoj povijesti i o Domovinskom ratu jer će inače u svijetu i dalje živjeti ona starojugoslavenska i komunistička slika o Hrvatima i njihovoj državi. Vi koji živite izvan domovine dobro znate kakva je to slika.

Želimo upozoriti Haški tribunal

Pravda u svijetu ne smije ovisiti o moćnima jer će onda zavladati vučja pravda: Tko jači, taj kvači! Svi ćemo mi biti jednom suđeni po tome kako smo se odnosili prema svome bratu. Ne po tome je li bio na ovoj ili onoj funkciji, nego kako smo se odnosili prema njemu kad je bio u potrebnome čovjeku gladan, žedan, bolestan, siromašan, progonjen, zatvoren; drugim riječima kako smo se odnosili prema ljudima u raznim njihovim potrebama. To će Bog nepogrešivo prosuditi i odrediti nam mjesto u vječnosti. Takvu riječ i moć ima Krist – Riječ Božja (Mt 25, 31-45). Tu Kristovu prosudbu treba tražiti svaki čovjek: i sudac i tužitelj, i krivac i pravednik, i pojedinac i narod, i Crkva i država. Njegova Riječ je ta „tvrda stina" na kojoj valja graditi svako zdravi društvo.

Nama bi svima bilo drago da i Haaški sud doprinese toj pravdi, da svijet upravo zato što postoji ovo Sudište ima razvijeniji i ispravniji osjećaj za pravdu koja treba biti je jednaka prema svakome pojedincu i svakom narodu. Mi ovdje nazočni smatramo da se taj Sud nije ispravno postavio prema našem narodu, prema našoj državi i prema onima koji su najzaslužniji za njezin nastanak i život. Mnogo puta smo slušali pametovanje kako postoji neki pravni sustav po kojem se i branitelje može osuditi suditi kao i napadače. Znamo da ima takvih kojima je teže slušati vapaj malenih, nego čuvati i slušati pravni sustav po kojemu maleni trebaju nestati ili postati robovi, po kojemu su uništavani narodi u brojnim zemljama, čak i na kontinentima?

Pozivamo svjetsko pravosuđe: Ne dajte podršku zlu i nasilju i neprijateljstvu. Taj duh svakako je ohrabren kod bivšeg agresora spomenutom kvalifikacijom Suda o udruženom zločinačkom pothvatu, što se svakim danom sve više očituje. A radi se o obrani u kojoj je zacijelo bilo neodmjerenih udaraca, što je žalosna pratnja svakog rata.

I na kraju

Želimo poslati poruku cijelom našem narodu

Nemojmo se, ipak, ni sami razočarati zbog nekih naših nespretnosti jer je naša država relativno mlada i nemamo prakse, pogotovo ne znaju kako se država „drži" oni koji nisu završili komunističku školu. Ne može se ni očekivati da ćemo se lako znati nositi s državama koje iza sebe imaju više stoljeća.

Nemojte nasjesti slici koja se o Hrvatskoj širi po mnogim medijima

Po njima su Hrvati skup lopova i prevaranata. Nekome takva slika treba! Ne zaboravimo nikada onu lijepu sliku naše domovine i našega naroda. Potrebno je, doduše, da dođe neki veliki moralni autoritet pa da se ona jasno očituje, kao što je bio slučaj s posjetim Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tada se jasno vidjelo bogatstvo hrvatske duše koje se moli, prašta i moli. Ima, dakle, u nama i sjemena dobrote, ljubavi i praštanja. To treba zalijevati da raste i plodi. Vidjeli smo pred Papom i našu mladež koje je pokazala da se savjesno priprema da preuzme odgovornost za budućnost našeg naroda i države. Ta slika nije manje stvarna nego ona naših medija i haškog tribunala. I ovaj skup organizirala je takva naša mladež. Ta lijepa slika našeg naroda i naše mladeži pokazuje nam na čemu. Ona je ono na čemu treba graditi i što ne smijemo nikada ispustiti iz uma, ni onda kada nas blate i naši i njihovi. S tom pozitivnom slikom završavam svoju riječ. Čuvajte je i vjerujte u nju! Tako nam Bog pomogao!

Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/inicijative/9143-mons-dr-mile-bogovi-sude-nam-jer-smo-se-drznuli-stvoriti-svoju-dravu.html


Haaška propovijed biskupa Mile Bogovića

U prethodnom prilogu donijeli smo završni govor mons. dr. Mile Bogovića s prosvjeda koji je u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa za hrvatske uznike 24. rujna 2011. godine održan u Haagu. U ovom prilogu donosimo propovijed na čitanje poslanice sv. Pavla apostola Filemonu koju je biskup također održao u Haagu.(hkv, slike: arhivske)

Propovijed biskupa Mile Bogovića na molitvi u Den Haagu za naše uznike 24. rujna 2011.

U propovijedi reći ću nešto o sv. Pavlu koji je iz tamnice uputio svoje pismo prijatelju i kršćaninu Filemonu. Primjer sv. Pavla jasno pokazuje da kršćani, i onda kada se nisu ogriješili ni o Božje ni o ljudske zakone ne trebaju misliti da će u ovom svijetu biti pošteđeni progonstva i nevolja. Svijet je takav i gdjegod i dokle god vladaju njegovi zakoni, takvi slučajevi će se događati. Isus je svojima rekao: „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove... Čuvajte se ljudi jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene... Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. ... Ali tko ustraje do kraja, bit će spašen....Ako su domaćina Belzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane" (usp. Mt 10, 16-25).

Pavao je od svoga naroda optužen, uhićen i transferiran stranoj vlasti da mu ona po svojim mjerilima odredi kaznu. Nije on učinio ništa zloga protiv naroda, pače znamo da je bio spreman primiti na sebe osudu samo da se njegov narod spasi. I upravo taj njegov narod ne samo da ga nije uzeo u obranu nego ga je uhitio, i predao stranoj vlasti da mu sudi po svojim mjerilima. Poslanicu koju je napisao prijatelju Filemonu piše iz rimske tamnice, u lancima. No, taj utamničenik ne traži neku vezu za sebe, nego zauzima se za jednoga koji je kao rob pobjegao od svoga gospodara i dospio u isti zatvor gdje je bio i Pavao. Pavao ga je obratio na kršćanstvo. Vraća se svome gospodaru. Pavao mu daje popratno pismo u kojem moli prijatelja Filemona ne samo da primi natrag odbjeglog roba, nego da ga oslobodi od ropstva, da bude slobodan. Šalje ga kao „ljubljenoga brata", tj. smatra ga svojim bratom, jednakim s njime, dijete Božje kao i slobodni ljudi. Pavao se veseli kao malo dijete jer vjeruje da je prekinuo ropske lance na svome bratu, makar on sam na svojim rukama i dalje osjećao težinu zatvorskih lanaca. Osjeća da postavlja čvrste temelje za društvo koje će dokinuti ropstvo. Pavao iz zatvora naviješta svijet u kojem su svi braća, ne da je jedan gospodar a drugi rob.

Sav taj „posao" obavlja on u zatvoru, s lancima na rukama i nogama. Iz tamnice izlazi poruka i program za bolji svijet. U zatvoru se nalazi čovjek koji planira kako pomoći svijetu, onima izvan zatvora, pa i onima koji su ga strpali u zatvor. Ne znamo pojedinosti je li i kada je Pavao izišao iz zatvora. Znademo samo da mu je uskoro odrubljena glava jer se nije htio odreći osobe Isusa Krista i njegova projekta o dostojanstvu svakoga čovjeka za što se borio sve do smrti na križu.

Događalo se često u povijesti da su u zatvor dospijevali krivi ljudi, tj. oni kojima bi u društvu trebalo dati punu slobodu jer su spremni sve uložiti da drugima bude bolje. Jednako se događa da su krivi ljudi na vlasti. Nisu, dakako, svi koji su u zatvorima razmišljali kao Pavao, ali je bilo mnogo takvih slučajeva u svjetskoj povijesni, pa i u povijesti našeg naroda. U mnogo slučajeva zdrava obnova društva skovana je u zatvorima. Nije, istina, lijepo svjedočanstvo ni za jedno društvo koje takve ljude smješta u zatvore, da takve baca u lance i verige, ali je također istina da su neki i to vrijeme iskoristili za dobro svoga naroda.

Mi imamo ovdje u Haagu u zatvoru takvih ljudi koji poput Pavla i dalje snuju što učiniti da ovome svijetu bude bolje, da on bude bolji.

Mi imamo u ovom zatvoru, u mnogim zatvorima u domovini ljudi koji razmišljaju kako stvoriti bolju Hrvatsku, koji su već dovoljno jasno dokazali da žele dobro Hrvatskoj i njezinom narodu. Neshvatljivo je da je država svoje heroje, koji su se za nju borili, narod za koji su se oni žrtvovali, da njih uhićuje i predaje stranom sudu da im sudi po svojim mjerilima. Zacijelo je i Isusa teško pogodilo Pilatovo pitanje: „Tvoj narod i svećenički poglavari predadoše te meni. Što si učinio?" (Iv 18, 35) Nije ni našim uznicima bilo lako slušati slična pitanja. No nije u njima zato prestala živjeti iskrena i predana ljubav i za državu i za narod.

Zar mislite vi u Haškom sudišta, zar mislite vi u Hrvatskoj da iz ovoga zatvora i drugih naših zatvora, od zatvorenika koje ste vi zatvorili, ne može doći zdravo usmjerenje i za svijet i za naš narod? Iz ovoga i iz drugih zatvora mogla bi i u Hrvatsku dolaziti pisma s obnoviteljskim smjernicama za naš narod i državu. Vjerojatno bi se neki od naših uznika uhvatili pera pa poput Pavla uputili prijateljima pismo toga sadržaja, ali danas bi se i to moglo protumačiti kao krimen pa im to ne preporučujemo. No, ovdje okupljeni narod, kao i većina naroda u domovini smatra da su i danas mnogi u zatvorima koji su nam mnogo pomogli, da su mnogi u zatvorima koji bi nam mogli pomoći kako stvoriti bolju Hrvatsku. Oni se i dalje ne pomiruju s tezom da je naše hrvatsko „čelo zato stvoreno, da u prah pada ropski, kukavno" (Kranjčević). Koji su ih poslali i sudili teško bi mogli napisati takvo pavlovsko pismo a da u isto vrijeme ne osude svoje postupke.

Molimo se za njih da slušaju glas svoje savjesti te da im Bog dade snagu vjerno izvršiti taj ljudski i kršćanski čin. Molimo da patnje naših uznika urode pavlovskim plodovima za naš narod, a njima da Bog dade snagu nositi plodonosno svoj križ, za sebe i za nas, za svoj narod i svoju domovinu. Amen!

Mons. dr. Mile Bogović, biskup Gospićko-senjski
(arhivske slike)
http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/inicijative/9144-haaka-propovijed-biskupa-mile-bogovia-.html


Hrvatskoj domovinskoj i inozemnoj javnosti,
povodom presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču

Evo, UN-tribunal u Haagu pokazao se još jednom kao javni „udruženi zločinački poduhvat“ za neuvažavanje bitnih činjenica, te za „ravnomjernu“ podjelu krivnje između ratnih agresora i onih koji su od njih branili svoju domovinu i svoja ognjišta. Kao takav će zasigurno jednom u budućnosti biti ocijenjen, ali za njegove žrtve bit će to prekasno!

Dakle, što nama je sada činiti?

Bez obzira na sve (ne)prilike: da su, kroz ove duge godine UN-tribunala u Haagu, članovi hrvatskih Vlada i Sabora po svojoj obvezi ustrajno branili nedvojbene hrvatske interese i ljude pred međunarodnim centrima moći, da su hrvatski mediji istinoljubivo zastupali nedvojbene interese svoga naroda u ovom svijetu selektivno promicanih informacija iz centara interesnih sfera najmoćnijih, da su hrvatski intelektualci bili imalo hrabriji i organiziraniji, da su hrvatski kršćani i njihovi predvoditelji dizali glas i molili kao zadnjih tjedana, da su, da su…, do ove nepravde i do nepravda koje će ona za sobom povući, ne bi ni došlo! Velika većina nabrojenih i inih, tek su počeli pomalo dizati glavu prema “Hrvatskoj trojci” u Haagu, kad je presuda bila već napisana.

Nevolja je k tomu, da su tužitelji i suci jedini ljudi koji su sebi zakonski osigurali pravo i na neistine, klevete, montirane dokaze, krive zaključke i nemoralne političke interese, a bez ikakvih kažnjivih posljedica za sebe osobno. Uz to, ovi na UN-tribunalu u Haagu nerijetko znaju biti sluge sebičnih interesa velikih sila.

Gotovo svi predvoditelji našega naroda pali su u ovom predmetu na popravni! Koliko je god hrvatski put u Europu neizostavan i koliko nam je god njime hoditi, nakon svih gorkih iskustava, zar uhodanom poltronstvu hrvatskih vlasti prema međunarodnoj zajednici ne bi stvarno trebao doći jednom kraj?!

Ima li šanse za oporavak? Presuda dvojici naših generala nije pravomoćna, pa svima, posebno odgovornima i vodećima u našem narodu, skoncentrirati se na žalbeni postupak i konačni pravorijek UN-tribunala. Takvog kakav jest, jer nad njim nema drugoga, osim onoga na Božjem sudu, a on je dalji od sunca! Osim toga, pred nama je i presuda „Hrvatskoj šestorci“...

Slutimo i znamo što će i kako će ponovno UN-tribunal, ali znamo li što ćemo mi sada, posebno znaju li to predvoditelji našega naroda, od civilnih do crkvenih poglavara??

Iz dosadašnjeg iskustva s hrvatskim vlastima, a nažalost i s nasljednim mentalitetom velikog dijela hrvatskog naroda, ubrzo će se praktično zaboraviti ova strašna nepravda i uvreda prema Domovinskom ratu, stvaranju države Hrvatske i ovim dotičnim hrvatskim prvacima u Haagu i drugdje koji su predvodili njeno stvaranje. Uz njih će praktično ostati u svojoj muci samo njihove obitelji i prijatelji, a drugi će se uvući u poslovičnu hrvatsku pasivnost i ravnodušje.

Stoga u ovoj općoj bespomoćnosti, povećajmo broj onih koji će razboritom riječju i učinkovitim djelom stati i ostati uz njih!

Josip Ante Sovulj, predsjednik HSK-a
Dr. fra Šimun Štio Ćorić, glasnogovornik HSK-a

New York/Solothurn, 15. travnja 2011.


Odluka Hrvatskoga sabora o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

U skladu sa neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje,

- polazeći od volje građana Republike Hrvatske iskazane na referendumu od 19. svibnja 1991. godine,

- polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine,

- utvrdujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen Brijunskom deklaracijom istekao 7. listopada 1991. godine,

- utvrdujući da su u roku utvrđenom Brijunskom deklaracijom pojačane agresivne akcije, tzv. JNA i srpskih terorista, na gradove i sela, da su bezobzirno uništavane bolnice, škole, crkve, kulturni spomenici i drugi civilni objekti, što je kulminiralo čak napadanjem i bombardiranjem povijesne jezgre Zagreba pri čemu su oštećene i zgrade Rezidencije Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskog sabora u vrijeme zasjedanja, sa pokušajem atentata na Predsjednika Republike,

- utvrdujući da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji, Sabor Republike Hrvatske na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991. godine, donosi

ODLUKU

1.
Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2.
Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ,

3.
Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ,

4.
Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,

5.
Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina,zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova, pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,

6.
Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,

7.
Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.

Zagreb, 8. listopada 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan, v. r.


NA DANASNJI DAN
Zagreb, 7. listopada 2004.
RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

HRT - U jesensko poslijepodne radarska služba Hrvatske vojske primijetila je na zaslonu odsjaj nekoliko bojnih zrakoplova jugoslavenske vojske. Oko 15 sati sirene u Zagrebu označile su zračnu opasnost. Nekoliko minuta kasnije tišinu nad zamrlim gradom prekinuo je zvuk zrakoplova, a potom vrlo snažna detonacija. Nad Gornjim gradom nadvio se oblak prašine i dima. Nekoliko minuta kasnije Hrvatski radio obavještava: Zločinačko jugoslavensko zrakoplovstvo napalo je Banske dvore i raketiralo samu radnu sobu predsjednika Tuđmana.

Pukim slučajem u tome trenutku predsjednik Tuđman nije bio u svojoj sobi, međutim prilikom raketiranja jedan je građanin ubijen, a nekoliko je civila i gardista ranjeno u okolici Banskih dvora. Počinjena je i znatna materijalna šteta. Zbilo se to 7. listopada 1991.

Vijest o atentatu izazvala je ogorčene reakcije diljem svijeta. Predsjednik Tuđman u večernjem je televizijskom intervjuu izjavio kako osuđuje srpski terorizam, ali da Hrvatsku na svome putu do suverenosti i neovisnosti ne mogu spriječiti ni zločini niti žrtve. Hrvatska bi nastavila živjeti i bez mene, a sada će sa mnom živjeti u slobodi, naglasio je dr. Franjo Tudjman.

Službeno priopćenje srpskih političara i jugoslavenske armije bilo je očekivano - porekli su bilo kakvu upletenost u pokušaj atentata na hrvatskog predsjednika. Tvrdili su čak da jugoslavenski bojni zrakoplovi nisu ni letjeli toga dana. No raketiranje Banskih dvora bila je pomno isplanirana akcija srpske vojske i obavještajne službe.

U trenutku raketiranja u pogođenoj je sobi doktor Tuđman trebao održati sastanak s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem i s predsjednikom jugoslavenskog predsjedništva Stjepanom Mesićem. Plan srpskih političara i vojske bio je da jednim udarcem obezglave i Hrvatsku i Jugoslaviju - Mesića bi zamijenio srpski član predsjedništva, bilo bi proglašeno izvanredno stanje i vojska bi izašla na ulice. Srpski zločinački naum spriječila je tek slučajnost - predsjednik Tuđman nekoliko je minuta ranije izašao sa svojim gostima iz sobe i izbjegao atentat.


ICTY - Kako je tužiteljstvo krivotvorilo istinu

Nakon što su, koncem 2004. godine, sve optužnice podignute, a ICTY počeo primjenjivati svoju izlaznu strategiju, vidi se koliko su u pravu bili profesori međunarodnog prava Alain Pellet i George Abi-Saab kad su na samom početku upozoravali na loše pravne temelje ICTY-a. Sada je posve očito da je takva pravda bila “skupa, spora i ne-pravedna”, da je “u tužiteljevim rukama koncentrirana prevelika moć” i da zapravo nije bilo instance kojoj je dužnost “utvrditi istinu”. Jer ako je tužitelj taj koji odlučuje koje će se istrage voditi, tko će biti optužen i kako će se kvalificirati djela, jasno je da se međunarodna pravda nalazi u njegovim rukama.

I naposljetku, koliko god se tko pozivao na presumpciju nevinosti, optužnice ICTY-a u javnosti su često tretirane kao pravomoćne presude, a istrage koje je vodilo Tužiteljstvo bile su pogodan medij za različite političko-obavještajne utjecaje i manipulacije. No nije istina bila tek kolateralna žrtva takvoga pravnog sustava. Ona je katkad i namjerno ubijana zbog političke volje Tužiteljstva, odnosno ljudi čiji je utjecaj na tužitelja bio presudan. Upravo to dogodilo se s istragom o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u dolini Neretvice i Neretve u sjevernoj Hercegovini (općine Jablanica i Konjic).

Bosna i Hercegovina

Riječ je zapravo o slučaju koji bi mogao biti ogledni model etničkoga čišćenja ostvarenoga kombinacijom vojnih operacija, ratnih zločina i zatočeničkih centara. Ujedno je to i primjer na kojem se vidi kako je Alija Izetbegović ratom protiv Hrvata u BiH planirano stvarao prostor za muslimansku državu, onakvu o kakvoj je govorio zapovjedniku svoje vojske Seferu Haliloviću na povratku iz Ženeve, nakon predstavljanja Vance-Owenovog mirovnog plana [S. Halilović, “Lukava strategija” Sarajevo 1997.]

Muslimanske izbjeglice koje su iz istočne Bosne protjerali Srbi, u Konjic i Jablanicu stižu već ujesen 1992. Tako se primjerice u Jablanici, broj muslimanskog stanovništva udvostručio, a izbjeglice traže svoj novi životni prostor. Otvoreni rat protiv Hrvata počinje u ožujku: 23. ožujka pripadnici Armije BiH ubijaju 6 pripadnika HVO-a, 4 u Gostovićima, općina Konjic, i još 2 na drugim lokacijama u istoj općini. Tri dana kasnije, muslimanska jedinica koja je dotad pripadala HVO, upada u nebranjeni brdski zaseok Orlišta u kojem su živjeli stočari i na vrlo brutalan način ubija 4 civila, a dan kasnije u brdskom selu Buščak, ubijaju još dvojicu pripadnika HVO-a. Dvadeset dana poslije, istoga dana kad HVO počinje napad u Lašvanskoj dolini, uključujući i napad na Ahmiće, 16. travnja ujutro Armija BiH upada u hrvatsko selo Trusina, zauzima ga bez ispaljenog metka, a pripadnici HVO-a koji su bili na straži na okolnom brdu, predaju se pod prijetnjom da će im obitelji biti pobijene. (Fusnota: Autorica razgovarala s Milkom Drljo i njezinom kćerkom Andrijanom. Pod prijetnom da će ubiti tada četverogodišnju Andrijanu i četrnastgodišnjeg joj brata, majka Milka je išla na položaj HVO-a na obližnjem brdu tražiti sina Ivana (19 godina] i njegovih desetak kolega, da se idu predati vojnicima A BiH.)

Nakon predaje, zarobljavanja i selekcije, muslimanska vojska ubija 25 ljudi, praktički sve vojno sposobne muškarce u tom selu. Preživjeli su protjerani. Napadi na ta sela, baš kao i većina muslimanskih vojnih akcija u muslimansko-hrvatskom ratu, imaju svoju vojnu logiku: riječ je o hrvatskim selima smještenim uz alternativne putove koji povezuju Konjic i Zenicu, kojima se služila Armija BiH. U drugom valu ofanzive, pri pokušaju da dolinom Neretve otvore put prema moru za novu muslimansku državu (fusnota: operacija, najveća koju je muslimanska A BiH ikada vodila, imala je kodno ime Neretva 93 i kao takva se spominje i u spisima ICTY-a), Armija BiH počinila je još dva velika zločina. Pokolj Hrvata u Grabovici, selu uz obale Neretve, jedan je od najjasnijih primjera zločina nad civilima. Nakon što je u svibnju 1993. godine Grabovicu osvojila A BiH, u tom selu više nije bilo nijednoga vojnika HVO-a, prve crte fronte bile su udaljene dvadesetak kilometara. Početkom rujna u selo dolaze pripadnici posebnih muslimanskih jedinica iz Sarajeva i između 8. i 9. rujna ubijaju hrvatsko stanovništvo na najbrutalnije načine, ukupno 32 od 91 stanovnika. Na desnoj obali Neretve pobijeni su svi, uključujući i četverogodišnju djevojčicu Mladenku Zadro. Spasila su se jedino njezina dva brata, dječaci koji su tada imali 8 i 9 godina, a koji su pobjegli u šumu. Na lijevoj obali bilo je više preživjelih, koji su odvedeni u logore.

Tjedan dana poslije, u Uzdolu, općina Rama, Armija BiH počinila je zločin koji je po tipu najusporediviji s onim u Ahmićima. U Uzdolu je bio smješten lokalni HVO koji je kontrolirao prometnicu Prozor-Jablanica, a Armija BiH željela je presjeći tu prometnicu i otvoriti si put prema jugu. Dio žrtava muslimanskog napada stradao je u borbi, dio ih je ubijen kao kolateralne žrtve, a dio su žrtve vrlo brutalnoga ratnog zločina koji uključuje sakaćenja. Ubijeno je 12 vojnika i 29 civila, mahom staraca. U to vrijeme, u općinama Konjic i Jablanica postoji više desetaka logora, odnosno zatočeničkih centara za Hrvate, zlostavljanja u njima po brutalnosti ne zaostaju za zlostavljanjima u hrvatskim logorima za muslimane u Hercegovini. No i jedni i drugi, po brutalnosti su daleko ispod zlostavljanja u srpskim logorima. No dok su hrvatski logori za muslimane u Hercegovini (Dretelj, Heliodrom, Gabela, Vojno) privukle veliku pažnju medija, a potom i sudskih istražitelja, muslimanske logore za Hrvate prekrio je veo šutnje, a istraga koja je bila na putu da rasvijetli istinu o njima, pod nerazjašnjenim je okolnostima “ubijena” u tužiteljstvu ICTY-a.

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. (Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima) Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d' Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor.

Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. (fusnota, izvor iz istražiteljskog tima) Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom (fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici), Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. (fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici).

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani. Najčešći razlog koji navode jest strah. Baš kao i u travničkoj općini, povratak je usporavan napadima na povratnike. Onaj najtragičniji, dogodio se na Badnje veče (24. prosinca) 2002. godine, kada je sljedbenik radikalnih islamskih ideologija Muamer Topalović u nekoć hrvatskom selu Kostajnica, upao u kuću povratničke obitelji Anđelić i ubio Anđelka (68), njegove kćeri Maru (46) i Zoricu (27) i ranio sina Marinka (30).

Zločin, sa simboličnom božićnom porukom povratničkoj katoličkoj obitelji je izazvao i značajnu pažnju međunarodne administracije, M. Topalović je pred sudom BiH osuđen na 35 godina zatvora. No strah je ostao: nakon toga šestero Hrvata povratnika (Viktor Čelić, Kate Čelić, Anđa Drljo, Ivan Azinović, Ivan Blažević, Ivan Verkić) na tom malom području i blizini Jablaničkog jezera i rijeke Neretve umrlo je pod okolnostima koje njihove obitelji smatraju sumnjivim, dok nalazi (muslimanskih) istražnih organa ukazuju kako je riječ o prirodnim smrtima. Obiteljima je sumnjivo što su njihovi rođaci završili utapanjem: u Neretvi, Neretvici ili Jablaničkom jezeru, pod čudnim okolnostima (bez odjeće, s ozljedeama od tupih predmeta, a prema službenim organima BiH uzrok smrti je srčani udar. (fusnota, Zvonko Dragić, Gorka vremena Hrvatskoga naroda konjiva, Klisa, Župe i Bjelimića, Mostar, 2006, str 224) Taj prostor općina Konjic i Jablanica danas je jedno od najaktivnijih središta radiklanoga islama u BiH.

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga. Naš se izvor ne sjeća da je ikad dotad niti još godinama poslije, vidio ikakav papir na kojem bi pisalo da je cilj neke istrage - Slobodan Milošević. Uostalom, Milošević je u prvoj optužnici, koju je u vrijeme intervencije NATO-a na SR Jugoslaviju podigla L. Arbour, optužen samo za zločine na Kosovu. Tek poslije dolaska Carle del Ponte, ujesen 1999. godine, haaško Tužiteljstvo počinje intenzivnije tražiti od hrvatske vlade dokumentaciju o srpskim zločinima počinjenim u ratu u Hrvatskoj 1991. godine.

Hrvatska

Istraga i priprema optužnice za Medački džep neodoljivo podsjeća na pripremu optužnica za Lašvansku dolinu. Ono što je u istrazi za Lašvu obavila muslimanska obavještajna služba AID, preko Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina, to su u istrazi za Medački džep obavile srpske obavještajne strukture preko srpskoga informacijskog centra “Veritas”. “Veritas” su početkom 1993. godine, nakon prve hrvatske operacije za povrat okupiranoga teritorija na Maslenici, (fusnota 23. siječnja 1993.) u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, na njenom tada okupiranom i od Hrvata etnički očišćenom teritoriju u Kninu, osnovale pobunjeničke srpske vlasti.

Od samoga osnutka na čelu “Veritasa” je Savo Štrbac, tadašnji tajnik vlade samoproglašene Republike Srpska Krajina (RSK). Za vrijeme SFRJ, Savo Štrbac je bio sudac Okružnoga suda u Zadru, poznat po svojoj bliskosti sa zapovjednicima JNA i suradnji s jugoslavenskom, komunističkom obavještajnom službom KOS. U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevoga ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca.

Dan poslije, kako pokazuju dokumenti “RSK” zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući “humanitarac”, na sastanku Ratnoga štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra. Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi “RSK” zadužen za “raspodjelu ratnoga plijena”. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike “Vlade RSK”, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio “registrirati srpsku opštinu Zadar”. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad neće priznati hrvatske granice. “Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji” rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova “vlada”, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u “RSK” svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva “vlada” opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske “države” u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni “RSK” ni njezine Vlade, “Veritas” je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije “Veritasa”, otvoreno govore o težnji obnove “RSK” i stvaranju Velike Srbije. Sukladno tom odnosu prema UN-u i Vijeću sigurnosti, srpske vlasti od samog početka nisu priznavale niti ICTY koji je osnovan kao organ Vijeća sigurnosti. Štoviše, odmah su ga proglasili dijelom velike antisrpske zavjere. Kasnije je otkriveno da je zamjenik glavnoga tužitelja tek osnovanog ICTYa, Graham Blewitt, Australac s dugim stažom u progonu ustaša u Australiji, ipak već tada počeo surađivati sa Savom Štrpcem na istrazi navodnih hrvatskih zločina.

Nije tu bila riječ o bilo kakvoj, nego o “vrlo uspješnoj suradnji od 1994.godine”, naglašava sam Blewitt u svojoj preporuci međunarodnim donatorima za “nevladinu organizaciju Veritas” [dokument s tekstom Blewittove preporuke od 2. ožujka 2000.godine, objavljen na web –situ Veritasa.] “Centar “Veritas” koji vodi gospodin Savo Štrbac, pomagao je i još uvijek pomaže rad Ureda tužitelja na profesionalan, ozbiljan i odgovoran način, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su se zbili u razdoblju 1990-1995 godine. Uz to, “Veritas” nalazi i Uredu tužitelja omogućuje pristup žrtvama i svjedocima kršenja međunarodnoga humanitarnog prava koja spadaju u mandat ovog Suda”, piše Blewitt u preporuci. Prvi veliki zajednički posao ICTY-a i Save Štrbca bila je istraga hrvatskih zločina u Medačkom džepu. Model je jako podsjećao na istragu zločina u Ahmićima. Samo umjesto britanskoga bataljuna UNPROFOR-a i pukovnika Boba Stewarta, u slučaju Medačkog džepa ulogu su-tužitelja preuzeli su kanadski bataljun UNPROFOR-a i pukovnik Jim Calvin. Među kanadskim Unproforcima, cijelo vrijeme nalazio se i tim britanskog SAS-a.

(Tested Mettle, str 163) Akcija Medački džep bila je vojno-policijska akcija hrvatskih oružanih snaga, vrlo ograničenoga opsega, koja se odnosila na tri sela u Republici Hrvatskoj: Počitelj, Čitluk i Divoselo. Počela je 9. rujna 1993. godine u 6 sati ujutro i završena je istog poslijepodneva. Medački džep bio je istinski “džep” između planine Velebit na kojoj su bile hrvatske snage, i grada Gospića koji je također bio pod hrvatskom kontrolom. Iz toga “džepa”, srpske znage pod zaštitom UNPROFOR-a redovito su granatirale Gospić, a njihove patrole bile su stalna prijetnja hrvatskim snagama na Velebitu. Kanadski bataljun nije činio ništa da spriječi srpsko razaranje Gospića i ubijanje hrvatskih građana.

Tadašnji šef stožera HV-a general Janko Bobetko, predložio je, a hrvatski predsjednik Tuđman prihvatio, operaciju vojnoga ovladavanja Medačkim džepom, koja je trajala jedan dan. Nakon međunarodnih pritisaka na Hrvatsku da povuče vojnike s vlastitog teritorija koji je u blitzkriegu bila vratila, 15. rujna potpisan je sporazum o prekidu vatre koji je podrazumijevao i povlačenje hrvatske vojske u roku od dva dana. Po potpisivanju sporazuma i prije isteka roka za povlačenje, pripadnici kanadskoga bataljuna pod vodstvom generala Calvina, na silu pokušavaju ući u Medački džep i dolazi do manjeg sukoba s hrvatskim vojnicima, a noću i do razmjene vatre. U izvješću UNPROFOR-a od 16. 9. 1993. piše da su oko 22h 15min. hrvatske snage zapucale na Kanađane koji su potom uzvratili vatru.

Prema francuskom “Le Mondu”, bila je to razmjena vatre u kojoj nije bilo žrtava, izravan sukob je izbjegnut. No u interpretaciji kanadske vojske to je postala “najveća kanadska bitka nakon Korejskoga rata”, a general Jim Calvin jedan od najvećih kanadskih vojskovođa svih vremena. O vojnom poduhvatu generala Calvina i njegovih vojnika napisana je knjiga Odlučnost na kušnji (fusnota -Tested Mettle, Scott Taylor i Brian Nolan, 1999. Esprit de Corps Books)

Prema Kanađanima, u bitci je ubijeno 27 hrvatskih vojnika. Prema hrvatskim službenim izvorima, u cijeloj operaciji Medački džep ubijeno je 10 hrvatskih vojnika, niti jedan od njih u bitci s Kanađanima, koje zapravo nije bilo. Čak ni srpski vojni izvori “RSK” nigdje ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku koja bi njima svakako išla u prilog. General Calvin i 875 vojnika 2. bataljuna pješačke borbene grupe “Princeza Patricija”, odlikovani su 1. prosinca 2002. godine najvišim kanadskim odlikovanjima (za herojsku i profesionalno obavljenu misiju u vrijeme operacije Medački džep u bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1993. godine. Ni general Calvin, ni oni koji su ga odlikovali nigdje ne spominju da se ta operacija vodila na teritoriju Republike Hrvatske, u to vrijeme međunarodno priznate države. Naprotiv, oni tvrde da su bili u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji, tamo su ih napale hrvatske snage, a oni su hrabro uzvratili. “Primjerna akcija borbene grupe zaustavila je hrvatske snage u njihovoj taktici etničkoga čišćenja u tom Sektoru, i bez sumnje spasila mnoge živote civila”, piše u obrazloženju odlikovanja. Velika kanadska bitka u Medačkom džepu, izučava se i na kanadskim vojnim učilištima.

Ta izmišljena kanadska bitka postupno je u istrazi tužiteljstva ICTY-a postajala veliki hrvatski zločin etničkoga čišćenja Medačkoga džepa. Kanadski vojnici i zapovjednici svjedočili su da je cilj hrvatske operacije bilo etničko čišćenje Srba i da je bila riječ o primjeni taktike “spaljene zemlje”. Savo Štrbac opskrbio ih je dokumentacijom o žrtvama već u ožujku 1995. godine, dakle u vrijeme kad su pobunjeničke “kninske vlasti” na hrvatskom teritoriju naizgled bile u najdubljoj međunarodnoj izolaciji (Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 06. 99). Metodologija je već bila poznata iz slučaja Ahmići: u civilne žrtve uračunati su poginuli vojnici, kolateralne civilne žrtve, umrli prirodnom smrću, sve što se moglo pribrojiti. Svaka kuća u kojoj su se nalazili srpski pobunjenici i iz koje je pružan otpor, postala je civilni cilj. Svaka ubijena žena postala je namjerna civilna žrtva, iako su se krajinski Srbi ponosili modelom partizanske gerile u kojoj su žene ravnopravni borci. Uobičajena vojnička metoda čišćenja neprijateljskih uporišta, postala je namjerna destrukcija s ciljem etničkoga čišćenja.

Osim dokumentacije, Savo Štrbac nalazio je i svjedoke te ih pripremao za haaško Tužiteljstvo. “Naš program “Svjedoci za Haag” najviše je financirala Vlada Kanade, preko svoje ambasade u Beogradu. Program traje još od travnja 1996. godine”, pohvalio se direktor Veritasa u kolovozu 1999. godine (Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 08. 1999). Potpomognut novcem kanadske vlade, uz podršku pripadnika kanadskog bataljuna i uz blagonaklonost zamjenika haškog tužitelja Grahama Blewitta, Savo Štrbac uspio je velikosrpsku verziju operacije Medački džep pretočiti u optužnice protiv trojice hrvatskih generala. Najprije je optužen Rahim Ademi, a potom mu je pridružen i Mirko Norac. I ratni zapovjednik HV-a general Janko Bobetko, ujedno i planer operacije, optužen je na toj operaciji koja obuhvaća tri zaseoka iz kojih su mjesecima granatirani hrvatski položaji i grad Gospić, a koje su hrvatski vojnici prilikom povlačenja doista spalili, no s obzirom na metode istrage, upitno je koliko je među 37 žrtava koje navodi Tužiteljstvo, doista bilo ubijenih civila. Samu operaciju Tužiteljstvo ICTY-a okarakteriziralo je kao plansko etničko čišćenje Srba, baš onako kako su je okarakterizirali Savo Štrbac i general Calvin.

Tužiteljstvo hrvatskoj državi nije priznalo pravo da jedne hrvatske građane zaštiti od napada drugih, pobunjenih hrvatskih građana u “džepu”, a kamoli pravo da vojnim putem vrati pod svoju upravu vlastita okupirana područja. U vrijeme kad je intenzivno istraživalo zločine u Medačkom džepu iz 1993., isto Tužiteljstvo nije imalo ni jednu provedenu istragu etničkog čišćenja koje su srpske snage počinile u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Vukovar (fusnota – Srpski zločini u Vukovaru , svedeni su na slučaj “Ovčara” odnosno egzekuciju ranjenika i pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice nakon što su srpske jedinice zauzele grad), Dalj, Erdut, Ilok, čitav niz sela u istočnoj Slavoniji i Baranji, zatim dalmatinska sela Kijevo, Škabrnja, Nadin, Drniš, Baćin, kao primjeri najbrutalnijega etničkog čišćenja, za Tužiteljstvo nisu postojali. Hrvatska vojna operacija Oluja postala je predmet istrage Tužiteljstva ICTYa odmah po svom okončanju, 7. kolovoza 1995. godine. Dakako, glavni je suradnik bio Savo Štrbac. U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše : “U kolovozu (1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, kojeg su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem. Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija ne će uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu” (Bill Clinton, My Life, Izdavač, mjesto i godina, str 666-667).

Toj hrvatskoj akciji za vraćanje ustavnopravnoga poretka na 18 % svoga područja koje je četiri godine bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika i zaštitom UN-a, čestitali su brojni diplomati uključeni u postjugoslavenski mirovni proces, nemoćni da mirovnim porukama zaustave velikosrpski ratni stroj. Svojim profesionalnim karakteristikama, Oluja je izazvala respekt vojnih analitičara i iznenadila laike. Za samo 36 sati oslobođen je Knin, dotad smatran neosvojivom tvrđavom srpskih pobunjenika iz koje se četiri godine prkosilo svim međunarodnim mirovnim naporima. “Sve dok hrvatska vojska nije objesila svoju zastavu iznad Knina, nakon jedva 36 sati ofanzive, glasnogovornik snaga Ujedinjenih naroda još je imao prilike pričati o navodno fenomenalnim borilačkim kvalitetama i vještinama srpskih snaga.

Hrvatska pobjeda pokazala je da su pričali koješta. Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne policy-makere, hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima”, komentirao je nekoliko dana poslije Wall Street Journal (WSJ od 10. 8. 95) New York Timesa je iz Sarajeva izvještavao: “I osoblje i pacijenti sarajevske bolnice zahvaljuju ofanzivi hrvatske vojske protiv srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, za dašak normalnosti koju sad proživljavaju... I osoblje i pacijenti računaju kako su srpske snage destabilizirane ozbiljnim napadima na njihove suradnike u Hrvatskoj” (NYT od 6. 8. 95.] Službeni Washington bio je zadovoljan rezultatom. “Bio je to prvi poraz Srba u četiri godine i on je promijenio i odnos snaga na terenu i psihologiju svih strana”, piše Clinton (Bill Clinton, My Life, Hutchinston,2004, str. 667). Otkriva kako je dan uoči početka Oluje posjetio poznatoga dopisnika ABC News-a Sama Donaldsona u bolnici i ovaj je iz bolničkoga kreveta izvijestio da bi hrvatska ofanziva mogla biti korisna u rješavanju sukoba (Bill Clinton, My Life, str. 667). Na drugoj strani, službena Britanija bila je u prvom trenutku rezervirana prema operaciji i dogovorno s ostalim članicama mirovne kontaktne skupine, SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, pozvala je Hrvatsku da zaustavi ofanzivu.

Već prvog dana operacije Oluja, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bivši švedski premijer Carl Bildt, apelirao je za optužnicu protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, ni više ni manje nego zbog – prekomjernoga granatiranja Knina, utvrde i “glavnoga grada” srpskih pobunjenika. Iz svoje baze u Kninu, UN-ov glasnogovornik izvještavao je kako su gađane i civilne zgrade, uključujući i bolnicu, i da je popucalo dosta stakala. Nekoliko dana poslije tih dramatičnih izvještaja, dopisnik Washington Posta zatekao je u kninskoj bolnici drukčiju sliku: “Gradska bolnica, koja je navodno teško oštećena, pretrpjela je izgleda samo jedan udarac granate. UN-ova službenica koja je u tom trenutku bila u bolnici, vjeruje da su hrvatski topnici gađali srpski tenk koji je pucao s pozicije kraj bolnice.” (WP od 10. 8. 95) Savo Štrbac, kao tajnik vlade koja nestaje, poslao je tih dana žurno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju, optužujući Hrvatsku zbog etničkog čišćenja Srba.

No tek koji dan poslije u Banjoj Luci, i kasnije u Beogradu, potpuno se posvetio radu u udruzi Veritas, ne skrivajući da mu je cilj dovesti hrvatsko vodstvo na optuženičku klupu Haaškoga suda. Hrvatske vlasti olakšale su mu taj posao. Nakon briljantne vojne operacije Oluja, u danima uspostavljanja policijskoga nadzora i administrativne uprave na 10.500 km2 reintegriranoga područja, dogodio se palež i pljačka napuštenih srpskih kuća i počinjeno je više brutalnih ubojstava , uglavnom starijih osoba (fusnota - prema podacima tužiteljstva : Grubori 28.8. 1995 – 7 ustrijeljenih osoba, Gosić 27.8. 1995- 8 ustrijeljenih osoba, Varivode 28.9 1995 -9 ustrijeljenih osoba). Zakazala je i vojna i civilna hrvatska policija koja nije prepoznala opasnost i nije spriječila zlodjela, koja su počinjana uglavnom nakon okončanja same vojne operacije. (fusnota – vojna operacija Oluja službeno zavšena 7. kolovoza 1995.)

Nakon što su zločini počinjeni, počinitelji su uglavnom kazneno prijavljivani ( 3.978 kaznenih prijava), osuđene su 1492 osobe, njih trinaest na zatvorske kazne od 1 do 15 godina. Ali činjenica je da hrvatske policijske i sudbene vlasti nisu na profesionalno uvjerljiv način istražile, i provele sudske postupke za nekoliko eklatantnih zločina nad Srbima nakon službenog okončanja operacije, poput Grubora, Varivoda ili Gospića. (fusnota – upravo stoga što ni hrvatski sudovi, niti haaško Tužiteljstvo nisu proveli profesionalnu istragu tih zlodjela i utvrdili činjenice, danas nedostaju vjerodostojni podatci o broju žrtava i o njihovom statusu. Hrvatske su službene vlasti te brojke zanemarivale ili minorizirale dok na srpskoj strani dolazi do značajnih preuveličavanja, u civilne žrtve se ubrajaju poginuli srpski vojnici, stanovnici okupiranih područja koji su umrli prirodnom smrću pa čak i oni koji su ubijeni u međusobnim obračunima).

Velikosrpska propaganda u vezi s operacijom Oluja, kao pomoć u istrazi Tužiteljstva Haaškoga suda o tim događajima, katkad je bila upravo groteskna, primjerice Veritasova brošura “Srpska Krajina, August 95 – Izgon Srba”. Autor tog teksta koji promiče rasističku, velikosrpsku tezu o genocidnosti Hrvata, prof. Svetozar Borak, piše da “Hrvati samo sticajem okolnosti nisu ubili milijun Srba, ali metode obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma”. Nažalost, buduće optužnice za Oluju samo se u nijansama razlikuju od velikosrpske idejne platforme ponuđene u toj brošuri. Prva optužnica, protiv zapovjednika Južnog sektora, generala Ante Gotovine koji je vodio ključni dio operacije uključujući zauzimanje Knina, u Hrvatsku je stigla početkom lipnja 2001. godine.

Tjedan dana prije, u srpskim medijima najavio ju je Sava Štrbac. U toj optužnici samoproglašena RSK statusno je izjednačena s međunarodno priznatom hrvatskom državom, a hrvatsko osamostaljenje, iako zajamčeno svim jugoslavenskim ustavima, uključujući i posljednji iz 1974., kvalificirano je kao secesija. Kvalifikacija o hrvatskoj secesiji od Jugoslavije bila je sukladna gledištima službenoga Beograda i suprotna zaključcima međunarodne, tzv. Badinterove komisije koji su ugrađeni u sve dokumente UN-a. General Gotovina tada je iznenada nestao, a Sava Štrbac je likovao. “Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše historiju, ili kako Račan voli da kaže “kriminalizira” Domovinski rat. U tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na RSK, na teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Samim tim, država koja je nastala na zločinu ne može postojati, već se mora redefinovati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti RSK“, kaže Sava Štrbac (Nedeljni telegraf, kolovoz 2001).

U međuvremenu, Carla del Ponte pretvorila je Oluju i izrijekom u “udruženi zločinački pothvat” i krajem veljače 2004. podigla nove optužnice, protiv upravitelja Knina nakon okončanja vojne operacije, generala Ivana Čermaka, i zapovjednika vojne policije, Mladena Markača. Prva mjesta među sudionicima zločinačkoga pothvata zauzeli su pokojnici: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednici glavnoga stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. No kao suradnike “udruženoga zločinačkog pothvata” Carla del Ponte navela je i “ostale pripadnike HDZ-a i lokalnih vlasti”. Na inicijativu britanske diplomacije, u rezoluciji Vijeća sigurnosti general Gotovina uvršten je među najtraženije bjegunce optužene za ratne zločine, uz bok velikosrpskim vođama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Na temelju tvrdnji Carle del Ponte da se Ante Gotovina nalazi u Hrvatskoj, a Vlada ga ne želi uhititi, Hrvatskoj je bilo zapriječeno otvaranje pristupnih pregovora za EU i zaustavljen je pristupni proces NATO-u. Gotovina je uhićen u prosincu 2006. na Kanarima. Prema navodima te optužnice, na području Južnoga sektora u kojem je general Ante Gotovina vodio vojne operacije od 4. do 7. kolovoza 1995., u vrijeme vojne akcije i mjesec dana nakon njezina završetka, protivno ratnom pravu ubijeno je 38 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je devetero neidentificiranih. Uz njih del Ponte još navodi u optužnici “najmanje 150 protupravno ubijenih srpskih civila, u Oluji i poslije nje”, bez identifikacije i utvrđivanja, mjesta, vremena i načina na koji su ubijeni.

Prema podatcima koje je iznijela Nataša Kandić, mirovna aktivistica iz Beograda, nakon međunarodne vojne intervencije na Kosovu i uspostave međunarodne uprave, ondje je ubijeno više od 1000 Srba. Baš kao što je još 1996. najavio britanski policajac Simon Leach, voditelj haaškoga istražiteljskog tima za slučaj Lašvanska dolina, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak našli su se i u “udruženom zločinačkom pothvatu” etničkoga čišćenja muslimana u BiH. Sama optužnica napisana je tako da bi zahtijevala pomniju pravnu analizu, kako zbog nepreciznosti tako i zbog kolektivizacije kaznene odgovornosti. Onako kako je napisana, ona praktički kriminalizira sve Hrvate u BiH. “Hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH” počeo je, prema Carli del Ponte, “18. studenog 1991. ili prije”, a trajao do “približno travnja 1994. godine i nakon toga”. Njegov je cilj bio “politički i vojno potčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate”, kako bi se ostvarila Velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Na popisu članova “udruženog zločinačkog pothvata”, osim Tuđmanu i Šušku, prva mjesta pripala su i zapovjedniku Združenog stožera hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu. Slijede Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, zapovjednici HVO-a, Valentin Čorić, ministar policije i Berislav Pušić, koji je bio zadužen za razmjenu zatočenika u logorima. Suđenje njima počelo je 2006. godine u Haagu. I u ovoj optužnici postoji kategorija “ostali”.

Tko su ti “ostali” sudionici udruženoga zločinačkog pothvata? Prema tužiteljici del Ponte, riječ je o: “raznim drugim dužnosnicima i članovima vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a, na svim razinama, uključujući i općinske organe vlasti i mjesne organizacije, raznim čelnicima i članovima HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, raznim pripadnicima oružanih snaga Herceg-Bosne: HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; raznim pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske te drugim poznatim i nepoznatim osobama.” Za kaznenu odgovornost tih optuženika, prema Carli del Ponte, nije čak ni nužno da svi oni, “poznati i nepoznati”, budu članovi svehrvatskog zločinačkog pothvata. “Dodatno ili alternativno”, oni mogu biti kazneno odgovorni za pomaganje ili podržavanje udruženog zločinačkog pothvata. Kad bi se formula “dodatno ili alternativno” primijenila doslovno, kaznena odgovornost za sudjelovanje u hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH mogla bi se proširiti i na cijelo muslimansko političko i vojno vodstvo, uključujući Aliju Izetbegovića i sve njegove vojne vođe jer su oni mnogo puta, čak i u vrijeme najjačeg muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH, potpisivali sporazume u kojima su HVO i Armija BiH legalne vojske BiH.

I u ovoj optužnici, popis aktivnosti na ostvarenju “udruženog zločinačkog pothvata” vrlo je dugačak. Optuženi su, precizira tužiteljica del Ponte, “vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, naredili, izvršili, proveli, omogućili, sudjelovali, pridonijeli, podržali i na drugi način djelovali u ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.” Udruženi zločinački pothvat ostvarivali su: “uporabom sile, zastrašivanjem ili prijetnjom silom, progonom, zatvaranjem i zatočivanjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugih sredstava.” Srž te optužnice čini sam “udruženi zločinački pothvat”, odnosno hrvatska politika u BiH i prema BiH. Nitko od optuženika ne tereti se posebno ni za koji zločin, već su svi optuženici, prema funkciji u tom zločinačkom pothvatu, jednako odgovorni za cijeli popis zločina iz optužnice, za Lašvansku dolinu, za zlostavljanje u zatočeničkim logorima HVO-a, ili za ubojstvo koje je počinio neki vojnik HVO-a u nekom selu. Tužiteljica del Ponte nikad nije podigla optužnicu protiv vojnoga vodstva jugoslavenske JNA.

Ta, tadašnja treća vojna sila u Europi, povela je s Miloševićem rat za promjenu unutrašnjih granica nekadašnje Jugoslavije, iako su one i prema jugoslavenskom Ustavu i prema mišljenju međunarodne, tzv. Badinterove komisije, bile zajamčene i nepromjenjive. JNA je u suradnji sa srpskim dragovoljačkim postrojbama, vojnim putem izvršila osvajanje dijelova Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, provodeći u obje Republike strategiju etničkoga čišćenja razrađivanu i objavljivanu u srpskim povijesnim dokumentima (Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents sur une ideologie serbe, Fayard, Paris, 1993.) No optužnica je podignuta samo protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, vođe i simbola velikosrpskoga projekta. Sudjelujući na jednoj konferenciji u Zagrebu, na pitanje zašto nije optužila vodstvo JNA, del Ponte je odgovorila kako joj je Vijeće sigurnosti ograničilo rok za podizanje optužnica do kraja 2004. godine, dodavši da im se može suditi i pred nacionalnim sudovima. Takav odgovor del Ponte ukazuje na vrhunski cinizam. Naime rok za podizanje optužnica bio je deset godina, nakon što je tužiteljstvo počelo raditi, a to se čini dosta razumnim rokom za završetak istrage protiv glavnih krivaca. Još je ciničnije poručiti da srpskom vojnom i političkom vrhu mogu suditi sudovi u Srbiji.

Britanski povjesničar Marko Atilla Hoare koji je radio u istražiteljskom timu koji se bavio srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH, i potom postao oštar kritičar ICTY-a, smatra kako je time “Tužiteljstvo napravilo ustupak u korist napadača. Vjerujem da je del Ponte izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova, time što je optužila samo Miloševića. Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, a nije optužilo generale JNA koji su je okupirali” (Marko Atilla Hoare, intervju za sarajevski list Dani od 9.12.2005.) M. A. Hoare otkriva i kako se to dogodilo: “U vrijeme kada sam radio tamo, naš je plan bio da optužimo kompletno srbijansko vodstvo i vodstvo tadašnje JNA uključujući generale Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, Branka Kostića, Borisava Jovića (fusnota : Adžić i Kadijević su bili na čelu JNA, Kostić i Jović Miloševićevi ljudi u krnjem Predsjedništvu Jugoslavije), koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku, glavna tužiteljica Carla del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo, a optužimo samo Miloševića”. Nakon beogradskoga ubojstva srpskog premijera Đinđića 2003.godine, del Ponte je optužila Jovicu Stanišića i Frenkija Šimatovića, Miloševićeve šefove obavještajnih službi koji su Srbe u Hrvatskoj i u BiH naoružavali i pripremali za oružanu pobunu. Haaški sud pustio ih je da čekaju početak suđenja u Srbiji i nije vjerojatno da će se ikad više pojaviti u Haagu, a niti da će ikada biti osuđeni u Srbiji. Nakon Miloševićeve smrti, velikosrpski će projekt pred ICTY-em ostati bez presude na najvišoj političkoj i vojnoj razini, sveden na četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja i lokalnoga kninskog policajca Milana Martića koji je u jednom trenutku bio predsjednik “RSK”.

Površniji promatrači djelovanja Haaškog suda ostali su šokirani ili barem zatečeni presudom tzv. Vukovarskoj trojci, Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koju je pročitao australski sudac Kevin Parker 27. rujna 2007.godine. Miroslav Radić, u doba zločina niži oficir JNA oslobođen je krivnje zvog nedostatka dokaza. Mile Mrkšić, u vrijeme opsade Vukovara zapovjednik Prve gardijske brigade, koja je napadala grad, osuđen je na 20 godina zatvora, za pomaganje u egzekuciji 261 pacijenata i ranjenika odvedenih iz Vukovarske bolnice na stočnoj farmi Ovčara. Pomagao je zločinu time što je donio odluku o povlačenju vojne policije JNA iz “hangara” na Ovčari, u kojem su ubijeni mučeni prije konačne egzekucije i prepustio ih je pripadnicima srpske teritorijalne obrane, odnosno četnicima. Veselin Šljivančanin, koji je u vrijeme opsade grada bio major, ali i oficir KOS-a (fusnota - obavještajna služba JNA) koji je koordinirao aktivnosti JNA i srpskih paravojnih jedinica, osobno prisustvovao izdvajanju osoba predodređenih za smaknuće u bolnici i njihovom izdvajanju u posebne kamione, naknadnoj selekciji na putu do smaknuća, dakle onaj koji je držao ključ zločina – osuđen je tek na pet godina zatvora. Dobio je pet godina jer im je propustio dati jaču policijsku pratnju u hangaru prije strijeljanja, pa su ih stoga četnici prije ubijanja mogli mučiti. A dobio je samo pet godina – jer on kao niži po činu nije mogao povući odluku Mile Mrkšića o povlačenju vojnih policajaca JNA. Pokolj na Ovčari dakle, prema presudi, nije bio zločinački plan čija je egzekucija prepuštena srpskim paravojskama, odnosno četnicima. On se dogodio slučajno - jer je Mile Mrkšić uslijed nemara, povukao vojne policajce s posljednje točke na putu prema stratištu. A zašto su ih uopće vozili na pustu farmu pokraj Vukovara, na kojoj su već bageri kopali masovnu grobnicu? Uz to, veći dio optužnice protiv Šljivančanina je odbačen jer je tužiteljstvo ubijene kvalificiralo kao civile, a oni su bili vojnici – dakle ratni zarobljenici.

No od samog početka, od prvog postupka za Ovčaru započetog 1997. godine, (fusnota: riječ je o postupku protiv bivšeg vukovarskog gradonačenika i lokalnog čelnika srpske pobune, Srbina Slavka Dokmanovića, koji se objesio u Haagu dan uoči izricanja presude) bilo je poznato da su Šljivančanin i njegovi podređeni za ulazak u autobuse smrti u bolnici birali one (ranjene hrvatske branitelje ili tek one koji su se sklonili u bolnici nakon pada grada) koje su smatrali najvećim neprijateljima. Presuda je bila samo kraj jedne farse, u kojoj je Tužiteljstvo prethodno svelo zločin nad Vukovarom na egzekuciju na Ovčari, propustilo optužiti vrh JNA i krnje Predsjedništvo, pogrješno kvalificiralo zločin i omogućilo Sudu da odgovornost za cijeli zločin nad Vukovarom svede na lokalne četnike i jednoga neopreznog oficira JNA.

Uostalom, nije li i sam tužitelj u uvodnoj riječi u procesu Vukovarskoj trojci, za tužiteljstvo sasvim netipično, konstatirao kako su optuženi oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić, djelovali protivno zapovjedima svojih viših zapovjednika koji su im naredili da poštuju ženevske konvencije? Za haaško Tužiteljstvo, JNA je na Vukovar “poduzela vojnu akciju”, a hrvatska vojska u oslobađanju 18% vlastitog teritorija oko Knina, u akciji Oluja, izvela je “udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja”. U intervjuu hrvatskoj televiziji [Dnevnik- od 22.2.2007] tužiteljica del Ponte dala je do znanja kako je general Gotovina “čini se, operaciju vodio u skladu s pravilima ratovanja”, ali i dodala: “da nije bilo zločina, Srbi ne bi otišli”. Samo dan prije operacije Oluja, za pregovaračkim stolom u Ženevi, srpski su vođe imali ultimativnu hrvatsku ponudu – da prihvate autonomiju u skladu s hrvatskim ustavnim zakonom koji je donesen početlkom 1992. godine, u skladu s preporukama Badinterove komisije i kao uvjet EU za međunarodno priznanje Hrvatske. Osim toga, Tužiteljstvo ima i dokumentaciju koja pokazuje da je evakuaciju Srba iz Krajine unaprijed organizirao Milošević, odnosno srpske vlasti. Parafrazirajući Carlu del Ponte, da Hrvati nisu željeli vratiti svoj okupirani teritorij i da su ga prepustili velikosrbima – ne bi bilo ni optužnice za “udruženi zločinački pothvat”.

Sličan je pristup Tužiteljstva i prema Hrvatima u BiH. Svaka vojna operacija HVO-a dio je zločinačkoga pothvata. Čak i u slučajevima kad se očito brane hrvatska sela, HVO je tretiran kao okupacijska snaga. Paradoksalno, za isto to tužiteljstvo strani islamski borci-mudžahedini, kao dio snaga Armije BiH, su tretirani kao borci za jedinstvenu, demokratsku i multinacionalnu BiH. Niti u jednoj optužnici u kojoj se spominju njihovi zločini (fusnota: slučaj Hadžihasanović, slučaj: Delić), ti zločini nisu kvalificirani kao progon na vjerskoj, etničkoj ili nacionalnoj osnovi ili zločin protiv civilnoga stanovništva, već tek kao kršenje pravila ratovanja. Stoga samo na prvi pogled može izgledati paradoksalno da suci na suđenju ratnom zapovjedniku Armije BiH Rasimu Deliću uporno insistiraju da im bivši pripadnik mudžahedina u BiH Ali Ahmed Hamad (fusnota: Hamad služi dvanaestogodišnju kaznu u Zenici za teroristički napad autobombom u (pretežito hrvatskom) zapadnom Mostaru 1997.godine), koji je na sudu svjedok optužbe, kaže jesu li od nadređenih im zapovjednika Armije BiH bili upozoreni da moraju poštivati ženevske konvencije. (fusnota slučaj Delić, transkript 7 i 8. rujna 2007). A sam Ali Hamad je prethodno otvoreno rekao pred sudom da je bio član Al Qua'ide, da ga je ona poslala 1992. godine u BiH, da je više puta sreo Osamu bin Ladena, da su od zapovjedništva Armije BiH dobili zapovjed da očiste sve Hrvate, vojnike i civile, iz sela između Zenice i Travnika. No problem je u tome što tužitelj te zločine Armije BiH, u čijem su sastavu djelovali i mudžahedini, nije kvalificirao kao zločin progona na vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi, već tek kao kršenje ratnoga prava i običaja. Prema tome, na sucima je tek da utvrde je li general Delić uložio dovoljno truda da upozna sa ženevskim konvencijama islamske borce, sljedbenike islamističke ideologije Osame bin Ladena.

Epilog

ICTY je počeo primjenjivati svoju zaključnu strategiju, svi postupci trebali bi biti okončani do kraja 2010. godine, sve planirane optužnice podignute su do kraja 2004. godine. Od pionirskih nastojanja prvih sudaca i tužitelja da konstituiraju međunarodni sud sa skromnim budžetom od 270 tisuća dolara, ICTY je izrastao u veliku instituciju s godišnjim budžetom od 270 milijuna dolara i oko tisuću zaposlenih, koja je senzibilizirala javnost za pitanja ratnih zločina. No najdragocjenija ostavština ICTY-a svakako je njegova arhiva, opsežna dokumentacija o politici, ratu i zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije, koja zaslužuje ozbiljan pristup povjesničara i pravnika, ne samo zbog utvrđivanja istine o prošlosti, nego i zato da budućnost ne bi iznenadila. Uoči svog odlaska, Carla del Ponte za neuspjeh optužuje međunarodnu politiku koja nije željela locirati, uhititi i u Haag dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića. I doista je pitanje bi li se Mladić i Karadžić mogli tako dugo skrivati da nemaju moćne saveznike, ne samo u Srbiji. No u svome Tužiteljstvu, Carla del Ponte kao tužiteljica ponašala se jednako kao i ta zapadna politika koju ona optužuje: uglavnom je dosljedno slijedila njezine signale.

Može li tužiteljica koja kaže da nije stigla podići optužnicu protiv vrha bivše JNA i krnjeg Predsjedništva Jugoslavije, koji su pokrenuli ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, imati kredibilitet? Može li imati kredibilitet tužiteljica po čijoj je optužnici trodnevna hrvatska oslobodilačka operacija Oluja iz 1995. godine kvalificirana kao “udruženi zločinački pothvat hrvatskih državnih struktura”, a potpuno uništenje grada Vukovara od 44600 stanovnika iz 1991., proglašeni su “poduzimanjem vojne akcije JNA”, uz napomenu da su više strukture zapovjedile poštivanje ževenskih konvencija? Poslije Oluje, Carla del Ponte sa svojim suradnicima uspjela je prebrojiti svu ubijenu stoku u napuštenim srpskim selima i prezentirati to kao dokaze za planirani hrvatski progon Srba, no poslije Vukovara koji se dogodio 4 godine prije Oluje, nije uspjela prebrojiti ni mrtve, ni nestale ljude u zatočeničkim logorima po Srbiji (fusnota: u logore u Srbiji odvedeno oko 10.000 Hrvata iz istočne Slavonije, oko 300 ih je ubijeno u logorima, 495 zatočenika tih logora se još uvijek vode kao nestali) i pretvoriti to u optužnicu protiv tadašnjeg srpsko-jugoslavenskog vrha. Nije imala vremena dodati tome desetke tisuća mrtvih muslimana i Hrvata iz BiH, žrtava “poduzimanja vojne akcije JNA”. Optužila je doduše Slobodana Miloševića za zločine počinjene u Hrvatskoj i BIH, kao simbol velikosrpskoga projekta, no protiv njegovih suradnika koje izrijekom spominje kao članove zajedničkoga zločinačkog pothvata nije podigla optužnicu. Konstatirala je tek kako je Miloševićeva smrt velik udarac vjerodostojnosti Suda. Milošević je imao pravo umrijeti, ali Carla del Ponte nije imala pravo svesti velikorspski projekt samo na njega. Upravo to pokazalo je svu štetnost ideje da se tako velike i nekontrolirane ovlasti Suda daju glavnom tužitelju. Pitanje je bi li ijedna država potpisala ugovor sa Sudom koji Tužiteljstvu daje takve ovlasti kakve je glavnim tužiteljima ICTY-a dalo Vijeće sigurnosti.

Time što je propustila optužiti glavne krivce i pokretače rata i zločina, usprkos dokazima kojima je raspolagala, tužiteljica nije dala zadovoljštinu žrtvama u Hrvatskoj i BiH. Njezin bivši istražitelj, povjesničar M. A. Hoare, ne naziva to propustom nego “izrugivanjem žrtvama”. Haaška Tužiteljica propustila je suočiti Srbiju sa spoznajom da je velikosrpski projekt koji podrazumijeva etničko čišćenje, međunarodno neprihvatljiv, te tako obeshrabriti četničke opcije, a pomoći i podržati one demokratske. “Za dosad potrošen novac mogli smo imati dovršene istrage svih većih zločina i utvrđene kaznene odgovornosti za njih” smatra član tima koji je radio na istrazi muslimanskih zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini, istrazi koja je “ubijena” za mandata tužiteljice Arbour. No cilj tužiteljstva ICTY-a nije bilo utvrditi činjenice, već prilagoditi ih potrebama optužbe. Primjerice, u slučajevima Lašvanske Doline i muslimani i Hrvati smatraju da su oštećeni. Muslimani smatraju da nije kažnjeno dovoljno Hrvata za zločin u Ahmićima. Hrvati su ogorčeni što je ICTY tako žmirio na zločine koje su nad njima počinili muslimani. No i jedni i drugi suglasni su da većina ljudi koji su optuženi, a i neki od onih koji su pravomoćno osuđeni – nisu krivi. Činjenice nisu utvrđene, ne samo prije podizanja optužnica, već ni nakon okončanja svih procesa. Velika udaljenost Suda od mjesta na kojem su počinjeni zločini, sucima nije olakšala posao. Ono što je Tužiteljstvo ICTY-a ponudilo Hrvatima, Srbima i muslimanima, kao suočavanje s kaznenom odgovornošću za zločine, nije suočavanje s činjenicama i istinom, već suočavanje s krivotvorinama.

Na izborima u Srbiji i dalje pobjeđuju stranke velikosrpske, četničke orijentacije – najjači su Nikolićevi radikali odnosno sljedbenici optuženoga četničkog vojvode Šešelja koji je u jednoj svojoj kampanji izjavio da “Hrvate ne treba klati nožem nego zarđalom kašikom”, zatim bivša Miloševićeva stranka SPS i Koštuničini demokrati koji su u izborno finale ušli sa četničkom himnom “Spremte se, spremte, četnici”. Taj problem EU rješava proglašavajući Vojislava Koštunicu demokratskom opcijom. I EU i SAD strepe od razvoja islamskoga radikalizma u BiH i nemaju odgovor na njega. Da bi udovoljila srpskim radikalima, EU trenira strogost kriterija za članstvo na Hrvatskoj, a islamski radikalizam u BiH već godinama nastoji namiriti na račun tamošnjih Hrvata. Baš kao i tužiteljstvo ICTY-a. O problematičnoj podudarnosti zapadnoeuropske politike iz vremena rata u bivšoj Jugoslaviji i politike Haaškoga suda, još prije Miloševićeve smrti pisala je francuska književnica Louise Lambrichs: “Ma kako Haaški sud može iz toga izići častan, sa statutima kakve ima i s presudama koje je već donio, a koje pokazuju toliko nedosljednosti?

Iskreno, meni nije jasno kako međunarodni pravnici mogu podnijeti kolaboraciju s takvim pravosuđem… Koje drugo objašnjenje nego li da odbijaju vidjeti i znati? Svaki razumom obdaren častan čovjek obavezan je priznati da je tu riječ o paravanskoj pravdi, s jedinom namjenom da opravda nas, zar ne? Tko se slagao s projektom Velike Srbije? Tko ga je podržao? Tko je predložio “etnički čistu” podjelu? Tko je smatrao da je napuštanje muslimanskih enklava “rješenje”? Međunarodna zajednica pozvala je Haag da zaključi suđenje Miloševiću u listopadu 2005., a sve dosjee 2010. Alibi je da je sud preskup. A zapravo je i više nego preskup, ako presude dovedu jedino do toga da se ta povijest zatrpa bez osude pravih krivaca i bez punog priznavanja pravih žrtava. (Louise Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar, Phillipe Rey, Paris, 2004)

Višnja Starešina
Znanstveno-stručna istina
HKV-portal 19. prosinca 2007. http://hakave.org/

Contact Kanadsko Hrvatski Kongres