Current Events

Browse Events

Search Events

Event

Tuesday, December 16, 2025

Merry Christmas!

Izvrsnom odboru, nacionalnim i lokalnim ograncima, svim clanovima i simpatizerima Hrvatskog svjetskog kongresa HSK, hrvatskim braniteljima u domovini i sirom svijeta s njihovim obiteljima, Predsjedniku RH, Vladi, Saboru i drzavnim predstavnicima sirom svijeta, svim hrvatskim domoljubnim organizacijama, drustvima  i udrugama, Poglavarstvu Crkve, katolickim zupama i misijama, Hrvaticama i Hrvatima i svim ljudima dobre volje, zelim u ime Kanadsko-hrvatskog kongresa K.H.K. i moje osobno "Blagoslovljen Bozic, Stjepan Dan, Ivan Dan, Sretnu Novu Godinu i Sveta Tri Kralja” a u Novoj 2010 Godini da Vas prati zdravlje, puna kuca srece i mira uz svako dobro sto se zazeljeti moze!

Ivan Curman, predsjednik
Kanadsko-hrvatskog kongresa K.H.K.
NGO Member of United Nations


Bozicna prica: Kolaci od suza

Kad je nalozila vatru u samoci i hladnoci stare, kamene kuce, starica s krunicom u rukama sjela je kraj sporeta i tiho molila. Sklupcena u crnom klupku nevolje i strasne ljudske osame, izgledala je kao zaboravljena stvar, gurnuta u stranu, daleko od svega sto zivi.

Povremeno je pogledala raspelo na zidu i slike oko raspetoga Boga, koje je poredala po nekom svom cudnom redoslijedu, pa je slika Ivanova bila ispod Markove, a Jozina desno i malo nize od Ivanove, dok je Stipina i Jurina bila odmaknuta od ostalih slika. Starica i ne pamti kad je raspelo stavljeno na zid. Na istom mjestu visjelo je otkad je dosla u tu kucu. Uzdahnula je i tiho izustila: Eee, zatekla sam te, Isuse, u ovoj kuci.

Uto se otvorise vrata i polako udje baba Luca: Valjen Isus - pozdravila je s vrata. Navik, kumo moja - odgovori baba Ana.

Luca otrese snijeg s nogu i sjede s druge strane sporeta. Dok je sjedala, zaskoci je baba Ana: Oce li tvoji doc za Bozic?

Mate je obecao priko telefuna da ce doc s dicom.
Priko zice - rece tiho kao za sebe stara Ana.

Kuma moja, nije priko zice.
Jakako.

Moj Mate je u Avustraliji.
I do tamoka pruzili su zicu.

Di ce je pruzit kad je sve do tamoka golema voda.
Ajde budi pametna, svasta ljudi naprave.

Bog bio s tobo, kumo moja, pa ne mere to tako.
Nego kako.

Pa, ja mislim vako, razumis ti mene, na priliku, da tuteka ne triba zice. Sve to leti zrakom ko tice.

Kako ce rici letit odavle do Merike ili Avustralije.

Bome, eto, odlete i tamoka ji uvate u one kutije, kavo sto je radijon. To ti je na priliku slicno.

Bilo tako ili ne bilo, reci ti meni jesi li za kavu.
Eto popila bi jutros na cesrce.
E neka si mi malko jutros dosla. Lakse mi, kumo moja.

Eto i meni, pravo da ti kazem, dodije mi povazdan sidit sama u onoj kucetini.

Dan jopet nekako projde, a noc, Boze me sacuvaj, duga li je i teska, Gospe moja.

Tako je i meni, kumo moja.
Ostari se brzo.
Sicas li se kad smo curovale.
Kao da je jucer bilo.

Majko sveta di odleti mladost i ono vrime i kako to sve tako brzo mine.

Sto je lipo kratko traje. Eh, kad smo bile mlade! Teska li je starost, kumo moja - kaza Luca i uzdahnu.

Ostarile igru ostavile - nasali se baka Ana i stavi djezvu s vodom na zagrijan sporet.

Jesi li zgotovila kolace? - upita Luca.
Jos je pet dana do Bozica. Sutra cu.

Ja sam moje ispekla, pa dosli ne dosli - sjetno i tugaljivo izusti Luca pogledavsi prema raspelu.

I ja cu mojim sutra, pa dosli oni ne dosli.
Moji su obecali da ce ove godine doc za Bozic.

Tako su ti govorili i lani i priklani.
Tvoji isto tako, rano moja ljuta.
Eto, jesu, sram ij bilo.
Mozda ne mogu. Dalecina je to velika.

Jasta je, kumo moja. Kad sam ono onomad isla Mati, vazdugi dan i noc provela sam u ovijonu.

Boze sacuvaj, doli oblaci i voda, a gori nema nista. Sve se priokrenulo.

Jel te bilo stra?

Ucuvaj me, Gospe blazena. Ne bi vise tamoka posla za nista na svitu.

Moj Jure me nagovaro da dodjem k njemu u Kanadu.
To ti je zerku blize od Avustralije.
Bilo blize ili dalje, meni se nije dalo ic.

Kad mi je reko da ce me sist u avijon i da cu u tom avijunu letit deset sati, rekla sam sebi i njemu da necu i da nema te sile koja ce mene tamoka otrat i nagovorit da odem.

Kog su vraga tamoka i isli?
I ja to velim. Mogli su i ovde zivit.
Mogli su, eli, eto, nisu.
Pobigli su.
Nisu pobigli. Nemoj tako o dici.

Kad smo mi mogle ovde nji izrodit i podignut na noge, kad su mogli ovde zivit njijovi ocevi i didovi i pradidovi, sta nisu i oni.

Odletili priko bila svita, a nas vamo ostavili same.
Duse mi moje, tako je i nikako incije.
Onda su usutjele i gledale u djezvu na sporetu.
Luca ce: Provrila je.
E, je. Ocemo sladju ili nako.
Nako.
Ponovno su usutjele.

Luca je gledala kako njezina vrsnjakinja i prijateljica od kada zna za sebe polako uzima kavu, sipa u vodu, potom zlicu secera, i prvi put primijeti da joj se lagano tresu ruke. Htjela joj to reci, pa se predomisli i ne kaza. Nicim je nikad povrijedila nije, a ni nju Ana. Zivjele su u istom mjestu, uzajamno se pomagale, jedna drugoj povjeravale i, sto je bilo rijetkost u tom selu, nikad se nisu posvadjale. Ana je rodila pet sinova i cetiri kceri, a ona tri kceri i dva sina. Sad zivu same, svaka u svojoj staroj kuci, a djeca i unuci prosuli se svijetom, od Njemacke i Austrije do Kanade, Amerike i Australije. Prije nego ce srknut kavu, Luca rece: Kad njizi nema, Boze mi prosti, ko da i nije Bozic.

Nemoj tako, bona bila.
Boze im lipo zdravlje i veselje, pa dosli ne dosli.
Di su da su, vazno je da su zdravo, dobro.
I tamoka oni slave Bozic, jesu zdravlja mi moga.

A za koga sam pravila kolace? - tiho kaza Luca i sneveseli se, obori pogled prema starim daskama po kojima Ana hoda vec sezdeset godina, od kad se udala za Luku. Nemoj jopet pocimat, nemoj - pokusa je utjesiti Ana, jer je dobro poznavala i znala da je opet zaplakala. Isto tako je znala da je plakala kad je mijesila kolace i da su suze kapale u tijesto te da je tako vec godinama spravljala kolace od suza, a isto tako je znala da ce ona sutra praviti svoje kolace od suza za svoje unuke, koji mozda nece ni ovoga Bozica doci da zajedno s bakom blaguju. Onda ce Luca zabrinuto:

Dodje mi tesko, moja kuma Ane.
Nemoj tako, pa nije ni njima lako.
Teska je tudjina i velika je dalecina di su tamoka otisli.

Golemo je i Bozje provodenje.
Boze ti njima lipo zdravlje i veselje.

Tako je, kume moja - kaza Luca podize se sa stolice polako, sporo i tesko i podje prema vratima.

I ode ti.
Ode. Vrime je.

Popile smo kavu, zerku ljudikale, malko se jedna drugoj izjadale, pa mi je sadak lakse.

Tebe ju sutra red kod mene.
Je, dobro velis. Bas mi je drago sto si ziva.

I meni - pomalo zacudjeno rece Luca, izidje tiho iz Anine kuce, isto onako kako vec godinama ulazi i izlazi.

Kad je Ana ostala nasamo sa svojim mislima, s godinama i bolovima, zazeli da je Bog pozove k sebi, jer se napatila i nazivila pa, kad je sve sabrala, mozda ne bi nikomu puno nedostajala, jer su se djeca vec navikla zivjeti daleko od nje, a ona isto tako od njih u pustosi i samoci stare kuce koju je podigao njezin svekar Ivo i brat mu Ikan. Onda pogleda u raspece na zidu i zavapi: Boze moj, di su sada, sta rade, jesu li zdravo i oce li ji vidit moje oci? Isuse blagi, cuvaj moju djecu i unuke. Boze moj, daj da se moja dica ziva kuci vrate, da barem neko od njizi dojde da ovaj Bozic ne budem sama.

Onda je osjetila pustos sobe i, sjedeci kraj prozora gledala je uplakanim ocima niz dolinu zaodjenutu u bjelinu. Njihala se lagano na starom stolcu kao osakaceno drvo u vjetru s kojeg su mrazevi i vjetrovi poskidali lisce, pa se gole, ozeble grane naginju prema dolje otescale od leda i studeni. Tako je znala sjediti satima, zagledana kroz prozor tiho moleci i ziveci u nadi da ce neki od sinova ili kceri banuti, da ce ugledati kako se priblizava pragu doma oceva, kuci u kojoj ih je donijela na svijet, odnjihala u kolijevci neimastine koja, kad sve dobro sagleda, bijase beskrajno lijepa. Ali, eto, sudbina je tako htjela pa su svi zamakli preko brda, u svijet i golemu tudjinu. Vjerovala je da nisu zaboravili ni nju ni staru kucu ni dolinu djetinjstva.

Na drugom kraju svijeta, u dalekoj zemlji jedan Anin sin unosio je iz auta u kucu sve sto je kupio za Bozic, boric, slatkise, pice, namirnice, darove zeni i djeci, a onda se nenadano sjeti obicaja i blagovanja Bozica u starom kraju, pa rece zeni: Jos da mi je kolaca moje majke. A meni moje bake - nostalgicno rece Ruza pospremajuci stvari koje je Ivan donio iz kupovine. Onda je Ivana silna zelja spopala da odmah nazove majku i upita sto radi i kako je. Podigla je slusalicu.

Ko je, a?
Ja sam, mama - rekao je Ivan i upitao majku sto radi.
Sine moj, spremam kolace.
A od cega su, jesu oni sto sam ih volio jesti kad sam bio djecak.
Jesu, sine. Samo sam im nesto dodala.
Sto, mama? - upita sin.

Malo suza, sine moj - tiho izusti starica i, dok je spustala slusalicu trudila se da glasno ne zaplace, da je sin na drugom kraju svijeta ne cuje. Tek sto je spustio slusalicu, Ivan naglo donese odluku da odleti u rodni kraj. Zena i djeca nisu bila voljna s njim poci. Ivan je posao sam. Pozdravljajuci se s najstarijim sinom, koji ga upita sto ga tako povuklo pa je odjednom, nenadano i neplanirano nakastio provesti Bozic u svom selu, rece: Zazelio sam se kolaca moje majke. Neces ti to nikad shvatiti, sine moj - kaza Ivan i mahnu rukom zeni i djeci u melburnskoj zracnoj luci.
 
Pise: Ante Matic

Contact Canadian Croatian Congress